Suprotno riječima premijerke (26.3., Sjednica HDZ-a) kako na nove prijedloge Zakona o Sveučilištu, Zakona o visokom obrazovanju i Zakona o znanosti “struka ima riječi hvale”, nastavnici, znanstvenici i studenti – dakle, s t r u k a − uključeni u inicijativu Akademska solidarnost, već više mjeseci nastoje alarmirati javnost kako se serviranim zakonima oštro protive.
Struka je – dakle, stvarni zaposlenici i zaposlenice fakulteta − još u listopadu prošle godine odbacila prijedloge sva tri zakona, napominjući kako su u povjerenstva za donošenje i izglasavanje zakona bile uključene osobe koje nisu članovi akademske zajednice (primjerice Nacionalno vijeće za konkurentnost), te osobe koje je birao direktno ministar Fuchs − koji je, podsjeća Jasna Babić na portalu oko.hr, svoju diplomu stekao besplatno.
Inicijativa Akademska solidarnost, u sadržaju logičan nastavak studentskih prosvjeda i zahtjeva iniciranih 2009., započeta je početkom ove godine otvorenim pismom i inicijalnim potpisima 55 profesora, profesorica, znanstvenih novaka i novakinja te asistenata i asistentica s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Reakcija na pismo bila je širenje skupine akademskih radnika koji su daljnju komercijalizaciju znanosti i visokog obrazovanja, ukidanje autonomije sveučilišta i uvođenje političke kontrole nad sveučilištem i znanosti, uvođenje sustava financiranja putem tzv. programskih ugovora, uvođenje upisninâ umjesto školarina te piramidalnog sistema zapošljavanja ocijenili manjkavom, na više razina.
Najnovije priopćenje za javnost (28.3.2011.), “Struka umjesto hvale sprema štrajk!” podržalo je još 25 različitih akademskih institucija, odsjeka i udruženja. Sljedeći će korak očito biti najava datuma samoga štrajka.
O razlozima uključenja u Akademsku solidarnost i njihovim stavovima o zakonima koji se spremaju razgovarale smo s Mašom Kolanović i Lanom Molvarec s Odsjeka za kroatistiku, i Nevenom Jovanovićem s Odsjeka za klasičnu filologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Dr. sc. Maša Kolanović, viša asistentica na Odsjeku za kroatistiku:
U nizu spornih točaka nacrta novih zakona o znanosti, sveučilištu i visokom obrazovanju, alarmantna je njihova osnovna intencija podvrgavanja znanstvenog istraživanja, a time znanstvenih institucija i visokog obrazovanja u cjelini prioritetima tržišta koje barem zadnjih godina svakodnevno pokazuje fatalne posljedice svoje nestabilnosti. Zbog toga je i pokrenuta inicijativa akademske solidarnosti, s obzirom da bi bilo kakve parcijalne promjene pojedinih točaka zakona bile tek ”kozmetičke” naravi dok bi osnovna intencija zakona ostala neizmijenjena, a time bi znanost i visoko obrazovanje kao najveći ”simbolički kapital” razvoja Hrvatske bili prepušteni tržišnoj stihiji ili, najblaže rečeno, tržišnim trendovima.
Nacrti novih zakona u nizu diskurzivnih inačica poput ”mjera povezivanja s gospodarstvom” ili ”usmjeravanja istraživanja prema gospodarskim potrebama” i sl. ostavljaju znanost i visoko obrazovanje na brisanom prostoru komercijalizacije čiji bi dugoročni rezultat bio dokidanje slobode znanstvenog istraživanja, a time i slobode kritičkog mišljenja.
Prve koje bi snosile fatalne posljedice takvih promjena bile bi, dakako, društvene-humanističke znanosti koje nisu na listi tzv. prioritetnih znanosti koje mogu utjecati na gospodarstvo, osim ako se, karikirano rečeno, katedre na odsjecima za sociologiju, zamislimo, ne pretvore u katedre za istraživanje tržišta, a katedre na odsjecima za književnost u katedre za literarno oblikovanje reklama.
Akademskim se intelektualcima, nerijetko s pravom, prigovara da su pasivni, no kada se oglase onda ih se srozava po ključu njihova intelektualnog habitusa pa medijima cirkuliraju teze o profesorima s Filozofskog fakulteta kao neradnicima kao da se cjelokupni posao profesora na fakultetu odnosi na održavanje nastave, a ne i znanstveno istraživanje, pisanje znanstvenih članaka kao i sve učestalije administriranje bolonjskog sustava koje pak najčešće obavljaju znanstveni novaci čiji je status predloženim piramidalnim ustrojem srozan, a ne unaprijeđen.
Nezanemariv broj profesora s Filozofskog fakulteta svoje je stavove artikuliralo u vidu inicijative akademske solidarnosti kojoj se priključuju i znanstvenici s drugih ustanova. Pogrešno je takve glasove smatrati mariginalnima i nevažnim u javnoj raspravi u koju su pozvani i ”svi ostali predstavnici akademske zajednice kao i ostali zainteresirani građani RH.” Inicijativa akademske solidarnosti ne smatra javnu raspravu praznom formom.
prof. Lana Molvarec, znanstvena novakinja na Odsjeku za kroatistiku:
Razlog za potpisivanje liste poziva na štrajk, osim u objektivnim krupnim nedostacima prijedloga zakona,o čemu je već bilo mnogo riječi, nalazim u osjećaju osobne odgovornosti svakog pojedinca u sudjelovanju i debati oko donošenja odluka koje će imati dalekosežne posljedice na društvo u cjelini, a neizostavno i na konkretne živote brojnih mladih znanstvenika – pritom prvenstveno mislim na njihov/naš osjećaj besperspektivnosti u društvu koje ne cijeni/neće cijeniti (neprofitabilno) znanje. U tom smislu, podržavam nastojanja ove inicijative kao potreban iskorak u težnji za sadržajnom i kvalitetnom reformom znanosti, a time i društva u cjelini.
Dr. Neven Jovanović, docent na Odsjeku za klasičnu filologiju:
U izvještaju Svjetske banke o Hrvatskoj, iz srpnja 2003, stoje sljedeće riječi o stanju u javnom sustavu znanosti i visokog obrazovanja: “[Državna uprava] bolje uočava pojedine dijelove problema no što prepoznaje uzročne veze. Manjkaju statistike, analize i evaluacije relevantne za oblikovanje strategije. Sukladno tome, dijagnoze se temelje na impresijama, ne na empiriji. […] Današnje vodstvo može identificirati ono što je loše, ali ne zna kako to popraviti.” Danas vidimo koliko je točna bila ta ocjena izvana.
Sudeći po autističnom načinu na koji MZOŠ priprema promjene javnog sustava znanosti i visokog obrazovanja — namjerno naglašavam “javnog” — za one koji bi taj sustav trebali voditi znanstvenici i studenti prvenstveno su problem; netko koga treba kontrolirati, usmjeravati, ukalupiti u radnike na akademskoj tekućoj traci. Do tog je došlo zato što voditelji ne razumiju one koje bi trebali voditi; razumijevajući prvenstveno administraciju i politiku, oni javnu znanost i visoko obrazovanje pokušavaju pretvoriti u administraciju i politiku.
Planiraju se promjene bez jasne svijesti što će se dogoditi — osim što će se lakše, po potrebi, smanjivati proračunski troškovi, što će neprofitni smjerovi istraživanja i obrazovanja lakše odumirati, što će se javni resursi moći bolje i maštovitije koristiti u privatne svrhe (ako imate adekvatnu političku pozadinu).
Organizirali su javnu raspravu ne želeći zapravo čuti mišljenje akademske zajednice. Na to se zajednica počela samoorganizirati: najprije, zato da glasno kaže da je prostor javne znanosti i obrazovanja previše složen, previše raznolik da bi se poklopio jednom kapom, ali potom i da upozori da će taj prostor najbolje urediti sami članovi akademske zajednice, oni koji najbolje poznaju njezine snage i slabosti. I to ne deset, dvadeset ili pedeset odozgo odabranih profesionalnih konzultanata i dizajnera politika — nego svi mi, svi akademski radnici.
Želimo i spremni smo preurediti prostor za javnu znanost i javno visoko obrazovanje, ali na načelima koja smatramo primjerenijima ovoj zemlji i njezinim građanima: na načelima slobode, a ne političkog interesa; odgovornosti prema znanosti i istini; solidarnosti s kolegama i studentima, otvorenosti i dostupnosti svima.
Za dan objave štrajka, inicijativa je najavila početak prosvjednog stručno-znanstvenog skupa, koji će se održavati svakodnevno, u formi plenarnih predavanja.