U sjeni Olimpijskih igara i rušenja s vlasti predsjednice Dilme Rousseff, ostao je petomjesečni štrajk nastavnika i nastavnica u javnim školama koji je okončan pred same Igre. Od ukupno 166,000 učitelja/ica, 70% njih izašlo je ulice i suprotstavilo se policijskoj represiji u naporu da osiguraju povećanje plaće i istaknu nepodnošljive uvjete rada, pri čemu je odnos učenika/ica i učitelja/ica 50:1.
Mjesecima su učitelji i učenici okupirali škole, dok su vođe sindikata vodile pregovore, a policija rušila vrata. Troje učitelja/ica, Marilia El-Kaddoum Trajtenberg, Rapahael Mota Fernandes i Eduardo Moraes za The Nation govore o iskustvu borbe za svoja radnička prava, ali i o posljedicama financiranja Olimpijskih igara.
„Ukupno gledano, u državi Rio okupirana je bila 81 škola. Ideja je nastala u Sao Paulu, ali učinili smo ju svojom. Organizirali smo niz aktivnosti. Održavali debate o važnim pitanjima, rasizmu, politici. Otvorili smo knjižnice, održavali kulturne događaje, i škole su postale ono što trebaju biti, kulturni centri za zajednicu. Za polaznike/ce završnih godina održavali smo pripreme za završne ispite o kojima im ovisi upis na fakultete.“, kaže Raphael.
Kako školama nedostaju financijska sredstva za sportsku opermu, nastavne materijale i tople obroke za učenike/ce, s uma nisu mogli smetnuti ogroman novac uložen u organizaciju Olimpijskih igara, „velike zabave koja će biti gotova za mjesec dana“.
Suočavali su se sa strašnom policijskom odmazdom, mnogi su ozljeđeni, no kako ističe Marilia, nasilje kojem su oni bili izloženi nije ni blizu onome s kojim su siromašni ljudi u favelama suočeni svakodnevno. „Mi smo se kao društveni pokret suočili s represijom, batinama i suzavcem, no policija u favelama ubija mnogo ljudi, osobito mlade crne muškarce.“, pojašnjava.
Ono što ih najviše smeta policijski je nadzor sindikalnih sastanaka, kojeg su se oslobodili 80-ih nakon pada vojne diktature, no u sklopu novog anti-terorističkog zakona policija ponovno legalno nadzire sindikate.
Iako na kraju nisu ostvarili povećanje plaća, masovnost učiteljskog štrajka smatraju povijesnom i na to su ponosni, kao i na činjenicu da su postigli smanjenje radnog tjedna za ne-nastavno osoblje škola, te izborili pravo da učenici, njhovi roditelji i nastavnici biraju ravnatelja/icu škole.
„Važnost mogućnosti da sami biramo ravnatelja/icu škola ne može se dovoljno naglasiti. Kada ravnatelja/icu izabere zajednica, oni se u svom radu upravo toj zajednici moraju odužiti, a ne državi“, kaže Eduardo.
Olimpijske igre za Brazilce su dvoznačne kaže Marilia, s jedne strane ne podržavaju održavanje Igara, ali podržavaju sport. Život je postao skuplji i grad je suočen s nizom problema, no inspirativnost ljudi poput zlatne džudašice Rafaele Silva neporeciva je. Marilia njezin uspjeh uspoređuje s brazilskom nogometnom reprezentacijom koja imala sponzorsku podršku niza tvrtki, no Rafaela je nailazila na gomile poteškoća u pronalasku sponzorstva, pa kada ona pobjedi to simbolizira i pobjedu protiv tih tvrtki jer je uspjela bez korporativne pomoći.
Njihova poruka drugim učiteljima/cama jest da se moraju organizirati i uključiti u borbu za obrazovanje.
„Štrajkovi, iako teški, dio su procesa. Ako se ne želimo boriti za naša prava i ako se ne organiziramo nećemo ostvariti nikakve pobjede“, upozorava Raphael i dodaje „Svi učitelji/ice svijeta ujedinite se. Nemate ništa za izgubiti osim standardiziranih testova znanja.“ [Ž.V.]
