Objavljeno

2. april ili nema povratka u “normalu”

Najgore nakon 1. aprila je, naravno, 2. april jer tad više nije zajebancija, pogotovo ako smo u jeku pandemije čiji službeni broj oboljelih u svijetu danas baš izrazito vjerojatno prelazi milijun, a preminulih će biti više od 50 000.

Ovo nije gripa.

Podaci od 1.4.2020., izvor: Worldometers.info

Nije ni smak svijeta.

Pandemije kroz povijest su najnormalnija stvar, dešavale su se puno puno gore i to u vremenima dok higijena još nije bila pola zdravlja i dok medicina nije bila ni približno ovako razvijena. Ako taj dokumentarac nije lagao mene, neću ni ja sada lagati vas, od Španjolske gripe 1918., ona iznimna, a rekordno brza umiranja nastupala su navodno već i 12 sati nakon prvog kašlja. Preminulo je, kažu u istom u dokumentarcu, između 50 i 100 miliona ljudi. Plakat niže ih demantira za pola, no ti brojevi su i dalje frapantni.

I onda opet, ovo nije gripa. Niti smak svijeta. 

Ovo je cijeli onaj silan prostor između. Jedan od mnogih zadnjih poziva na otrježnjenje i prilika za jedinstvo, solidarnost, osvještavanje problema klimatskih promjena, gladi, siromaštva, beskućništva i silno neujednačenog pristupa osnovnim resursima i brizi za zdravlje u cijelom svijetu.

Ovo nije jedan od onih banalizirajućih pristupa koji probleme zove izazovima već moj skrušen i posramljen pokušaj da opravdam zašto se u ovom užasu osjećam potpuno mirno, gotovo blaženo i zahvalno. To je danas skoro zabranjeno, no u toj sreći ne likujem već mi ona daje ogromnu energiju, ljubav i toliko toga lijepog da nema smisla da ju sputavam i zatirem već bih iz nje trebala izvući nešto potencijalno inspirativno i za druge. Pa koliko god to koštalo.

Ok, koja je onda moja pozicija, imam li fetiš na to da ljudi umiru i ruše se globalne ekonomije? Ne! God no. Imam onu djetinju žudnju da svi skupa damo ovom postojanju puno puno više od te hipnoze kuća-pos’o-supermarket, da iskočimo iz tog kotača za štakore, da razbijemo lanac psihoze konzumerizma i natjecanja, da jednostavno budemo bolji, empatičniji, odgovorniji, srčaniji, topliji, brižniji, ujedinjeniji, ispravniji, sporiji, posvećeniji bitnom, zahvalniji.

I otkad znam za sebe bilo mi je jasno da se to nikada neće desiti samo od sebe, da se nikad neće stvoriti kritična masa koja bi se …just like that…one Tuesday izbila iz rutine i rekla, daj ljudi, ajmo nešto radikalno promijeniti, ovo više stvarno nije normalno. Ljudi moraju zavrijediti da bi bili živi, ovo su Igre gladi. Natjecanje za hranu i krov nad glavom, borba za opstanak, na uštrb druge nacije, drugog čovjeka, planete, ekologije, životinja. Oni među nama sretni da ne žive nasred ceste u Indiji ili Africi, s krovom nad glavom, poslom i prividom normalnosti uronjeni su u konzumiranje suludih sadržaja da bi držali um okupiran i zabavljen i ne bi se bavili svojim emocijama, strahovima.

Ovdje sigurno nešto ne valja.

I znajući da se to nikada neće promijeniti samo od sebe već isključvo induciranim šokom, maštala sam oduvijek da će doći neki tamo dobri vanzemaljci, bitno više svijesti iz daleke budućnosti, s daljinskim koji pali i gasi ovaj hologram, sve nas posjest i objasniti nam kako stvari stoje. Vanzemaljci nisu došli, barem ne u tom obliku. Došla je pandemija. Nimalo neočekivana, više prirodna i s otprilike 50 godina zakašnjenja. 

I stavila nas je na naše mjesto. U kut. U kaznu. Poslala nas je doma, svakog u svoju sobu da malo razmislimo o svemu i preispitamo prioritete.

Ljudi su kao voda, izrazito prilagodljivi i uvijek nađu put. Mnogo toga što smo danas prihvatili kao normalno bilo nam je potpuno neprihvatljivo prije tri tjedna.   

Mi smo uvijek tamo negdje znali da bi planeti silno pomoglo ukidanje zračnog prometa na 2 tjedna kao i smanjenje potrošnje fosilnih goriva na mjesec dana, ali haha, rubbish pa Wall street, pa moram … “na nokte” pa toliko toga silno važnog i neodgodivog. Ne. Evo sada ništa više nije ni važno ni neodgodivo. 

Sad se odjednom može raditi od doma, sad nam odjednom ne trebaju biljezi i pečati, sad se iznimno gotovo ništa ne mora printati, sada dućani rade od 8 do 17h, a mi civilizirano čekamo svoj red na 2 metra razmaka. Sad su naše menadžerske pozicije i pasivni prihodi Arbnbijeva koje iznajmljujemo, a “za koje smo vrijedno radili i imamo ih jer smo jako pametni, a mogli ste ih i vi imati, da ste se samo malo više potrudili” u sekundi izbrisani s lica zemlje.

Danas je blagajnica u dućanu službeno lice koje kad kaže – Razmak! ti odstupiš i držiš s punim poštovanjem razmak, za razliku od prije mjesec dana kad si tamo dolazio istresat frustracije. Danas ovo društvo na životu i okupu drže “niskokvalificirani radnice_i” koji omogućuju proizvodnju hrane, funkcioniranje lanaca opskrbe, koji dezinficiraju i čiste, dostavljaju, patroliraju, prevoze, premještaju, skladište, pakiraju, kao i “uhljebi” iz javnog sektora (zdravstveni radnici, javne službe, policija, vatrogasci, vojska van ratnog stanja i ako baš hoćete – ZET-ovci).

Sad je odjednom sustav zdravlja cijelog društva jak koliko je jaka briga za najsiromašnijeg člana tog društva. Sad odjednom u nekom tamo Portugalu izbjeglice imaju status građana da bi dobili pristup svemu nužnom da se bolest ne širi među kim – među građanima – građanima… 

Sada je odjednom kultura bitna. Ponovimo sada svi 3 puta. Kultura je bitna! Tko bi ovo tjedan dana preživio bez filmova, glazbe, knjiga, virutalnih muzeja. Nije kultura bitna samo u razvijenoj Njemačkoj koja je pripremila paket od 50 milijardi eura za umjetnike, kultura je bitna i ovdje gdje su pripremili “velikih” 1625 kn po glavi za samo NEKE umjetnike i to AKO mogu dokazati da toliko tržišno vrijedi njihov rad.
Bitna je NAMA, bitno nam je znati cijenit sve to lijepo oko nas i bitno je znati da svi ti ljudi momentalno nemaju lipe prihoda i da su to naši prijatelji koje sada zovemo na ručak i makismalno pokušavamo angažirati i honorirati, odnosno da dok se naše ministarstvo ne smisli i dok čekamo istrčati na masovne prosvjede – doslovce stavljamo na đeparac!

Sada političari ne psihomasturbiraju pred medijima već prepuštaju glavnu riječ znanosti i struci… dobro, barem ako nisu Vučić ili Trump. Sad odjednom novinari nisu više piskarala iz žutog tiska već naša jedina spona s vanjskim svijetom i ljudi koji riskiraju zdravlje da nam omoguće informiranje. Sad mnogi NGO-ovi više nisu sisači novca poreznih obveznika već zadnja brana da se izvanrednu situaciju ne iskoristi za uvođenje diktature i općeg nadzora.

Sada kupujemo od domaćih OPG-ova i jedemo puno više povrća, a još samo 100-200 godina i možda do kraja osvjestimo korelaciju – ha ha ha, luđaci, šišmiša/ljuskavca/zmaja su jeli, neprokuhanog, eto zla kad nisi normalan, štakora jedeš, ha! Mokre tržnice, kakvi luđaci! A što vi mislite gdje se kolju svinje? Virusi se u pravilu i razviju kada se uđe u neko prirodno stanište i poremeti se ekosustav. Ovaj iskorak u prirodu gdje nam nije bilo mjesto je preko šišmišo-ljuskavca u samo jednoj maloj sekundi povijesti donio neki novi virus, a sustavno uzgajanje životinja za prehranu stotinama godina donosi ireverzibilne klimatske promjene. You don’t fuck with nature. Asfaltirali smo što smo asfaltirali, “ukrotili” smo koga smo ukrotili. Žderali smo što smo žderali. Sad je lagano dosta.

Znači, situacija je izvanredna i sad se odjednom ima novaca (države – zdravstvo/potpore poduzetnicima/zbrinjavanje beskućnika), ima se vremena (sve te silno neodgodive jako važne stvari ne postoje, ukinute su i zabranjene), odjednom se može surađivati na globalnoj razini, odjednom se može birnuti za starije i nemoćne i osvjestit da im je bitno pomoći, odjednom je rijetkost imati sigurna primanja i jasno je kao dan da se njih sad ne troši u Massimo Duttiu (nema prijatelji, nema, chiuso) već onaj tko ih ima se sablažnjeno pita, Ajme od kud mi ta sreća pa moja dužnost je pomoći onima oko mene kojima je to sada uskraćeno. Sad su odjednom moguće obustave ovrha, otpisi dugova i moratoriji na kredite.

Sada je odjednom psihičko zdravlje bitno. Sad su odjednom emocije bitne. Nema koga nisi mogla po cijele dane grliti pa nisi, sad odjednom jedva čekaš da ih sve izgrliš. Ono kad smo se svi mogli vidjeti smo scrollali, sad kad se ne možemo vidjeti video callamo i kao da se ipak nešto više posvećujemo jedni drugima.

Ljudi, nemojmo ovo sjebat. Ovo je sad i nikad više.

Svijet apsolutno sigurno više nikad neće biti isti. I to znate i svi vi koji pesimističnije gledate na stvari i od početka, ako ste uopće do tu i stigli bez da se ispovraćate i vrištite u sebi – glupačo, naravno da neće biti isti, slijedi najveća ekonomska kriza u povijesti. TOČKA. Bit će gladi, ratova, mrtvih. 

Znam i ja da neće biti isti, ali predznak biramo mi. Stanimo kod točka. 
Uvedimo osnovni prihod, smanjimo razlike, ukinimo glad i beskućništvo. Brinimo o emocijama i psihičkom stanju društva. Budimo pacifisti, postanimo solidarniji, brinimo više za ekologiju. 

Jesi ti blesava! Zašto, zašto sam blesava? Barel nafte ne vrijedi ništa. Avioni ne voze. Cijene dionica većine giganta pale su za minimalno 25%. Prenapuhano tržište nekretnina je opaljeno šamarom i još će se godinama vrtiti samo oko sebe kao pijano. Sve do prije 3 tjedna nemoguće postalo je moguće u par sati. Jedan od rijetkih sigurnih poslova je raditi u trgovini i dostavi. Dobri ljudi diljem svijeta otpisuju stanarine svojim podstanarima. Ljudi brinu za susjede. Države brinu za najslabije jer je to u općem interesu. Sve je moguće. S iznimnom lakoćom i nevjerojatno brzo. I mi imamo say!

Ako su to naše korumpirane, nesposobne, izopačene vlade mogle načeti SAME, već povući toliko dobrih poteza u općem interesu cijelog čovječanstva, pa kad se sve ovo slegne ako nas gotovo 8 milijardi upuca energiju i fokus u to da nastavimo s promjenama, da nastavimo sve do jučer nemoguće svijet će se promijeniti na bolje već do kraja ove godine.

Sve djetinjasto i suludo iz mog prijedloga samo stavite u kontekst ove izvanredne situacije koja je omogućila nagle, brze i ekstremne promjene. Cijeli svijet je STAO. Stao je da reducira broj mrtvih ovom pošasti na ispod milijun, dok 9 milijuna ljudi pod normalno svake godine umre od gladi. 
U tom smislu, može nas bit sram da djetinjasti nismo postali puno prije.

Kad god vam se nešto ovih dana učini nemogućim, sjetite se samo kako je svih 4 milijuna Hrvata na puna tri tjedna potpuno umuknulo na temu ustaša i partizana i morat ćete si tad priznati da je sve, baš sve moguće. 

Budite zdravo i solidarno!

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano