Sa Zvonimirom Dobrovićem, umjetničkim direktorom Queer Zagreb Festivala, razgovaramo o 15 obljetnici najdugovječnije manifestacije posvećene queeru i izvedbenim praksama u ovom dijelu Europe, ali i ovogodišnjem programu koji je u potpunosti posvećen ženama autoricama i umjetnicama.
Queer Zagreb ove će se godine održati od 22. do 27. svibnja, u prostorima Zagrebačkog plesnog centra, Zagrebačkog kazališta mladih, te u Muzeju suvremene umjetnosti.
U press materijalima spominjete vašu prvu festivalsku godinu 2003. Kakve uspomene imate iz tog vremena, sjećate li se specifičnog društveno-političkog konteksta u to doba?
To je bilo uzbudljivo razdoblje u svakom slučaju. Sjećam se da se festival pripremao nešto više od godine dana, da su se mnogi ljudi priključili inicijativi kako su za nju saznavali i da je prvi Queer Zagreb bio dočekan s nestrpljenjem. Također, to je bio prvi veći događaj za zajednicu nakon inicijalnog Pridea koji je završio nasiljem i suzavcem pa je i time simbolika Queer festivala bila pojačana. Društveno-politički kontekst je bio pomalo šizofren, domaća šira javnost nije bila spremna na takvu vidljivost queer zajednice, a politički se Hrvatska zbog EU morala predstavljati spremnijom na prihvaćanje različitosti nego što je bila. Ta diskrepancija stvarnosti i pretvaranja bila je glavna osobina okolnosti u kojima smo djelovali tada.
Ta je godina bila po mnogočemu značajna za hrvatsku LGBT zajednicu (izglasan je Zakon o istospolnim zajednicama). Kako je izgledao vaš produkcijski tim u to doba, program?
Queer su tada radili mladi ljudi od 22 – 25 godina, to je bila neka naša energija koja je praktički bila nezaustavljiva i vjerovanje u to što radimo u okviru festivala je samo raslo, i taj nas osjećaj nije napustio do danas. Također, otvarati prostor za queer u artu je bio osnovni zadatak, jer se propitivalo sve – od razine kvalitete, do identitetskih politika, pa i samog značenja queera. U međuvremenu je Queer Zagreb surađivao sa svim sličnim inicijativama iz zajednica, sa svim gradskim kazalištima, sa velikim brojem drugih institucija, galerijama, muzejima, kinima i time se stvarao otvoreniji prostor za drugačiju umjetnost. Osnovna ideja festivala je da bude vidljiv, da bude programski koherentan i kvalitetan, da se izmjesti klasična marginalizacija i na razini javnog prostora koji zauzimamo. Danas se to čini jako dalekim, ali ta vidljivost i dostupnost informacija nije uvijek bila na razini na koju smo danas navikli. Upravo zbog te neke mladenačke energije koja je pokrenula Queer mi je danas svaka nova inicijativa koja potječe iz zajednice od nove i mlađe aktivističke i umjetničke želje bitna i svaka, što se Queer Zagreba tiče, ima svoje mjesto i kod nas otvorena vrata.
Kako se od tada promijenio festival Queer Zagreb?
Jedan od glavnih razloga dugotrajnosti Queer Zagreba je naše kontinuirano širenje programa. Počeli smo s festivalom, zatim smo pokrenuli redovite filmske projekcije pa program izdavaštva, istraživanja, edukacije, kampanje i svaki od novih segmenata smo uklapali i vezali uz svoju osnovnu – festivalsku formu. Nakon deset godina festivala smo transformirali Queer Zagreb u cjelogodišnji, sezonski program. Svoju smo petnaestu obljetnicu odlučili proslaviti ponovno festivalom. Važno je bilo i pokretanje Queer New Yorka, jer je to značilo testiranje jedne ideje queera koju smo ovdje usavršili dugogodišnjim radom, a zatim i mogućnost promocije domaćih umjetničkih impulsa u New Yorku što jača ovdašnju nezavisnu scenu, a neposredno i jača Queer Zagreb kao ideju. Mnogi od ovih projekata su otvorili nebrojene mogućnosti za Queer Zagreb u programskom smislu što je, u konačnici, najvažnije za opstanak i relevantnost organizacije poput naše.
Zašto ste baš ovu jubilarnu godinu tematski odlučili posvetiti ženama umjetnicama/aktivisticama iz svih krajeva svijeta?
Tijekom godina smo u okviru festivala doticali mnoge teme – heteronormativnost djetinjstva, postsocijalistički queer identitet, rod / zločin / kazna, odnos privatnost i javnosti. Ovo je prvi put da smo s ovim ključem gradili program – kao posvetu većoj vidljivosti ženama u umjetnosti i aktivizmu. Motivacija se gotovo sama nametnula prepoznajući sve jači neokonzervativni nalet na ženska prava kojem svjedočimo ne samo u Hrvatskoj, već i globalno. Stoga se program koji bi progovarao o položaju žena u društvima sa svih strana svijeta činio kao logičan pristup produbljivanju upućenosti u domaćoj sferi o mnogim aspektima koji označavaju životne realnosti.
Dovodite i američku plesačicu Donnu Clark koja izvodi slavni Narcis se uzdiže („Narcisuss Rising“) kojeg je još 1968. osmislio Eleo Pomare, a ona ga kao jedna od njegovih nekadašnjih učenica izvodi u vlastitom plesno-koreografskom ključu.
Ne toliko često koliko bih volio se dogodi da neka izvedba posve uvuče u trenutak i da osoba na sceni uspostavi takav svijet i suverenost kakvima raspolaže Donna Clark. Ona je već ovaj rad izvela u New Yorku na Queeru u okviru programske serije posvećene «afričkoj dijaspori» kao podrška većoj razmjeni umjetnika iz Afrike te lokalne njujorške scene. «Narcis se uzdiže» je rad koji je nastao kao buntovnička reakcija u jeku black power pokreta, a Donna Clark mu svojom izvedbom nudi interpretacije koje rezoniraju s današnjim izazovima umjetnosti, identiteta, odnosa moći. Njena izvedba je sigurno jedna koju ne treba propustiti i ako netko stigne samo na jednu predstavu na festivalu, s ovom neće pogriješiti.
Donna Clark izvodi Narcissus Rising
Kažite nam nešto o tome zašto ste u program uvrstili nastupe australske performerice Deborah Leiser Moore, Mmakgosi Kgabi iz Južnoafričke republike, pjevačice i umjetnice Suman Sridhar. Čini se da gotovo sve ove umjetnice vlastitim poetikama i obradom tema odgovaraju na patrijarhat, konzumerizam, pitanja tjelesnosti i ideologije, seksualnosti i društvenih normi..? Što su još linije koje spajaju sudionice s Queer Zagrebom?
Sve umjetnice ovogodišnjeg festivalskog programa su već neko vrijeme na našoj listi želja koje smo htjeli ostvariti pred zagrebačkom publikom. Petnaesti Queer Zagreb je stoga i ostvarenje mnogih naših ideja koje smo duže vrijeme razvijali. Festivalski program ne ovisi samo o pojedinačnim izvedbama, već i ukupnim spojem estetika i autorskih ideja i s obzirom na to ovogodišnji Queer će ponuditi i samim umjetnicama jednu kontekstualizaciju koja se ne događa često. Osim ovih prvih ideja o tjelesnosti, seksualnosti, normi, patrijarhatu, ono što veže svaku umjetnicu je svojevrsna energičnost ideja koje se realiziraju kao otpor, iz pozicije snage. Nadilaženje uvjeta u kojima se radi i živi još je čvršća poveznica među svim umjetnicama koje dolaze u Zagreb. O tom otporu želimo govoriti na festivalu i o njemu želimo od naših gošći saznati što više možemo.
Što činjenica da je na sve programe ulaz besplatan govori o vašoj financijskoj održivosti, ali i odnosu prema publici koja prati suvremene izvedbene forme? Jeste li za svoj ovogodišnji program dobili sredstva lokalnog ureda za kulturu ili Ministarstva kulture, jesu li bila dostatna? Mnogi festivali sa nezavisne kulturne scene su u posljednje dvije godine došli na rub preživljavanja, a neki su i pred gašenjem. Kako vi stojite s održivošću?
Slobodan ulaz na sve programe smo započeli već prošle godine, ne samo na Queer Zagreb, već i na Perforacije i Sounded Bodies, uz prethodnu rezervaciju mejlom. Time smo postali dio inicijative «umjetnost dostupna svima» koju je pokrenula Vesna Mačković, a prema kojoj publika sama nakon predstave odluči koliko može dati za ulaznicu, odnosno donaciju za odgledanu predstavu. Ta inicijativa kojoj smo se pridružili i preuzeli nema veze s našom održivošću, već je poticaj osnovnoj ideji da bi svi koji to žele morali moći pogledati predstavu u kazalištu bez da brinu imaju li za to novaca ili ne. No, vezano uz financijsku krvnu sliku Queera i drugih naših programa, prošla je godina bila jedna od izazovnijih s kojima smo se susreli otkako smo krenuli s radom prije petnaest godina. Razloge tomu smo našli u mnogim okolnostima i, na neki način, bilo je dobro da smo se malo trgnuli što se tiče dugoročne održivosti. Ministarstvo kulture i lokalna uprava su naši bitni partneri, ali i oni s kojima redovito imamo i sadržajnu komunikaciju oko poboljšanja radnih uvjeta organizacija na nezavisnoj sceni. Položaj vaninstitucionalne scene je izvor našeg trajnog nezadovoljstva u toj komunikaciji i od poboljšanja tih uvjeta nećemo odustati – jer alternativu nemamo. Jasno je da su mnoge organizacije dovedene na rub preživljavanja i taj rub će se samo pomicati sve više prema svima nama sve dok se ne sunovratimo u provaliju. Da bismo to izbjegli, a šteta ne bi bila samo za te organizacije koje bi prestale s radom, već i za čitavu kulturnu scenu, potrebno je napraviti strateške poteze i strukturalne promjene u sustavu u kojem obitavamo. To je odgovornost i naše scene, ali i odgovornih u sustavu, jer stanje kontinuirane nesigurnosti i hodanja po rubu opstanka ne ide u korist nikome. Jasno je da ovdje vidim ulogu Domina (kao organizacije odgovorne za Queer i druge navedene festivale, među ostalim) nekako i vodećom, jer u relativnim odnosima Domino jest jedna od većih i stabilnijih organizacija na sceni. Bez obzira koliko sami znamo da je ta stabilnost varljiva.
Nedavno ste s zajedno s još nekoliko umjetnika aktivista i aktivistkinja utemeljili/inicirali nagradu Nada Dimić. Kome je namijenjena i što je novo s tim projektom?
„Nagrada Nada Dimić“ koju smo osnovali Bruno Isaković, Vesna Kesić, Eugen Jakovčić, Sonja Leboš i ja jedna je od programskih linija „Fonda za druge“, inicijative za prikupljanje sredstava za umjetnost, aktivizam i edukaciju. Bili smo potaknuti na osnivanje ove nagrade zbog činjenice da je Jakov Sedlar ovogodišnji dobitnik Nagrade Grada Zagreba, koja se vezivala uz dan oslobođenja Zagreba od fašizma, a gospodin Sedlar je snimio film iskrivljujući povijest uz koju se sama Nagrada koju je dobio veže. Takve stvari se u pristojnim društvima ne bi smjele događati niti omaškom, a kamo li smišljeno. Stoga, da bismo malo upristojili okoliš u kojem živimo, učinila nam se ideja osnivanja nove nagrade građana i građanki Zagreba «Nada Dimić», koja će se dodijeliti isti dan kad će i Grad Zagreb dodijeliti svoju nagradu. Nada Dimić je simbol otpora društvenom relativizmu i revizionizmu. Nismo baš svi cijepljeni protiv smislenog sustava vrijednosti. Jakov Sedlar kao umjetnik ima pravo raditi umjetnost kakvu želi, baviti se fabuliranjem dokumentarnih filmova do mile volje, ali ne mora za to dobivati Nagradu Grada Zagreba. To je, u najmanju ruku, neukusno.