Objavljeno

Satirom protiv kulture silovanja

Foto: Sara Brown

Adrienne Truscott već godinama pokazuje svoju vaginu dok priča šale o silovanju.

Ok, sad kad imam vašu pažnju, možemo nastaviti.

Adrienne mi sigurno ne bi zamjerila ovaj senzacionalistički – a za feministički portal svakako neprimjereni – uvod. Naime, kao svestrana izvođačica s dugogodišnjim iskustvom pojavljivanja pred publikom bez odjeće (u cirkusu, kabaretu i drugim oblicima umjetničkog izražavanja), Adrienne dobro razumije moć ženske golotinje. Obrćući odnos između pasivnog seksualiziranog objekta i halapljivog oka (muškog) promatrača, ona upogonjuje potencijal svjesno obnažene vagine da posrami tog istog promatrača. Kao da govori, “Htio si me gledati – e pa sad gledaj. Dapače, neću ti dopustiti da skreneš pogled.”

Riječ je o predstavi poduljeg, ali ipak pamtljivog naslova Adrienne Truscott’s Asking For It: A One-Lady Rape About Comedy Starring Her Pussy and Little Else! koju je izvela uživo po prvi put nakon duge korona-pauze u sklopu ovogodišnje Queer Zagreb Sezone. U intimnoj atmosferi dvorane ZPC-a, uz birani broj sudionica/ka uvjetovan epidemiološkim mjerama, stvorio se dojam da smo mi gledatelji/ce – suočene s njenim bezbrižno otkrivenim međunožjem – na neki način još izloženije od same izvođačice. Sram je zeznuta stvar.

Da cijela priča bude čudnija, tema Adrienninog stand-upa je seksualno nasilje. Moram priznati, upravo je ideja komedije o silovanju ono što mi je privuklo pažnju budući da je silovanje jedna od onih tema za koje većina nas, vjerujem, smatra da ne bi nikad trebale biti predmetom šale. Ali evo, polugola žena radi komediju o silovanju – pa to se ne propušta! (Zbog interesa publike bila je organizirana i dodatna izvedba). A ne propušta se bome ni prilika za intervju s ovom otkačenom feminističkom performericom kojoj je životna želja bila baviti se stand-upom!

Možeš li nam ispričati kako je nastala ova predstava? Kako si došla na ideju da progovoriš o problemu seksualnog nasilja kroz formu stand-upa?

Moj mozak oduvijek funkcionira tako da automatski sve okreće na šalu. To je kao neki impuls, i ne mogu reći da svaki put ode u dobrom smjeru; primjerice, nije baš sav materijal koji sam smislila uvršten u predstavu. A ideja mi se na neki način sama nametnula. Već dugo sam se željela okušati u stand-upu. Ranije sam nastupala u kabaretu pa ne mogu reći da mi je humor pred mikrofonom bio totalna nepoznanica, no stand-up je naprosto drugačiji. Učinilo mi se zanimljivim uzeti sve te trope i stereotipe iz komičarskog svijeta i osmisliti rape jokes koje obično izvode muškarci.

Ljudi me često pitaju kako se mogu šaliti o silovanju, upravo tako formuliraju to pitanje. Naravno da se nikad ne bih šalila o silovanju! Ja koristim satiru da bih ismijala kulturu silovanja, silovatelje, loše zakonodavstvo. Ustvari, jedna od najvažnijih bitki za osobe koje su preživjele nasilje je ona protiv ušutkavanja i tišine. Priznanje da ste doživjeli seksualno nasilje u ljudima često izaziva nelagodu, zato radije prešutimo. Nije problem u tome da se sa silovanjem ne bi trebalo šaliti, već u stavu da se o njemu ne bi uopće trebalo govoriti. Upravo zato mislim da je važno potaknuti razgovor, pa čak i kroz humor, jer tako se osnažujemo. Mi smo te koje odlučuju kako ćemo progovoriti o svojim iskustvima i suočiti se s njima.

Foto: Dalibor Urukalović

Ovo što ja radim je zamaskirani feministički proglas od sat vremena, ali da to tako oglašavam nitko ne bi došao na predstavu, zar ne? A koja je poanta svega ako ne doprete do ljudi? Shvatila sam da stand-up mogu izvoditi na festivalima komedije i tako se “infiltrirati” u drugačiju publiku od, primjerice, one koja dolazi na performanse u muzejima. Očekivala sam da će na moju predstavu dolaziti feministkinje, ali sam se nadala da će uvijek zalutati i onih par tipova koji su došli samo zato što su čuli da nastupa (polu)gola treba. Računala sam da ako dobro realiziram tu ideju, dogodit će se pomak, neka promjena paradigme u smislu toga tko ima moć u prostoriji.

Statistički gledano, na svakoj izvedbi u publici je određeni broj ljudi koji su preživjeli seksualno nasilje, ali i počinitelj/i. Željela sam stvoriti prostor u kojem im se mogu obratiti kroz humor, ali i okruženje koje će žrtvama poslužiti kao neka vrsta ispušnog ventila. Pritom moram napomenuti da je predstava nastala 2013. godine, znači prije međunarodnog pokreta #MeToo, prije razotkrivanja ljudi poput Harveyja Weinsteina i Billa Cosbyja.

Jesi li unijela neke promjene u predstavu s obzirom na raspravu o seksualnom uznemiravanju i zlostavljanju koja se u međuvremenu razvila u javnom prostoru?

Predstava neprestano napreduje, nikad nisam imala više materijala (smijeh)! Znala sam se našaliti da bih trebala napraviti performans u trajanju od mjesec dana koji bi se ažurirao u stvarnom vremenu – toliko je slučajeva isplivalo na površinu u jednom trenutku.

Otkad izvodim ovu predstavu, referirala sam se na komičare koji vole rape jokes u čijem je središtu žrtva ili sam čin nasilja, ali svi smo ih opravdavali govoreći da su to samo šale, da oni ne bi takvo nešto doista i napravili. A onda se ispostavilo da smo bile u krivu (npr. Louis C.K), ili recimo Bill Cosby, koji nikad nije koristio takav humor, a onda je ispalo da je to jedino čime se bavio u slobodno vrijeme. Zatim je Trump postao predsjednik. Činilo se da tom ludilu nema kraja.

Ipak, imam osjećaj da se javna rasprava o silovanju i seksualnom zlostavljanju, ali i komediji i ženskim glasovima, kreće u progresivnom smjeru. Danas nam je jasnije što označava termin “kultura silovanja,” no mnogi ga i dalje odbijaju jer to znači da bi morali osvijestiti sustavni rasizam i mizoginiju u kojima i sami participiraju, ne nužno kao počinitelji, ali kao “tihi podražavatelji”. Znači, s jedne strane vidimo važne promjene, a s druge likovi poput Bretta Kavanaugha postaju suci američkog Vrhovnog suda.

Foto: Dalibor Urukalović

Možeš li nam reći nešto više o kostimografiji? Bi li ova predstava bila drugačija da tijekom nastupa imaš gaće?

Izluđuju me rasprave o tome kako je žena koja je doživjela seksualno nasilje bila odjevena! Zato sam odabrala “najizazovniju” moguću kombinaciju; učinilo mi se zabavnim obući samo majicu i cipele, bez gaća, jer time poručujem da “to tražim” svaku večer kad izađem na pozornicu.

Drugi razlog je što sam znala da ću tako prodati više ulaznica, kao i da ću imati dobar plakat. U početku nisam bila zabrinuta zbog negativnih reakcija, samo sam željela da što više ljudi dođe i doživi predstavu. Svidjela mi se i neizvjesnost kod publike: komedija o silovanju, pa k tome polugola žena, ne znamo je li feministkinja ili nije, nismo sigurne da joj vjerujemo… Ljudi često ne znaju što mogu očekivati.

Ono čega nisam bila svjesna prije nego što sam počela izvoditi predstavu je činjenica da cijeli svijet, ljudi svih rodova, percipiraju žensko tijelo kao nešto što je dostupno za konzumaciju. U tom smislu u predstavi se događa zanimljiv obrat: na samom početku publika je pomalo nervozna jer misle – pogotovo hetero cis muškarci – da sam ja ta koja je u ranjivoj poziciji. Međutim, u trenutku kada izađem na pozornicu bez gaća postaje jasno da su prestravljeni vaginom, posebno vaginom s mikrofonom. U tom trenutku osjetim kako cijela publika u sebi govori, “O moj bože, vagina!” Jer svi smo navikli na muški pogled, mušku perspektivu. Ali atmosfera u prostoriji najčešće bude odlična, ljudi se opuste u svojoj ranjivosti i u konačnici smo osnažene, a to mi je i cilj.

Više o Adrienninom radu pročitajte na njezinoj web stranici.


Povezano