U sklopu nedavno održanog BeFem festivala u Beogradu, svoj rad predstavile su Šveđanke Karin Ehrnberger i Camilla Andersson. Naslovljeno AbNormalno: Dizajn je ideologija. Dizajn je politika, njihovo izlaganje bavilo se konceptom kritičkog dizajna te time koliko je dizajn svakodnevnih predmeta duboko rodno obilježen.
Karin je doktorandica na Kraljevskom institutu za tehnologiju u Stockholmu, a završila je magisterij iz industrijskog dizajna na štokholmskom Fakultetu umjetnosti, primijenjene umjetnosti i dizajna. Zanima je kritička perspektiva te u svom radu razvija konceptualne predmete koji čine vidljivima norme i stereotipe. Camilla se također bavi normama, ali u arhitekturi, a trenutno sudjeluje u interdisciplinarnom projektu koji istražuje kako se arhitekturom i dizajnom mogu mijenjati uzorci ponašanja i potrošnje energije.
Karin, možeš li nam ukratko objasniti što je “kritički dizajn”?
To je praksa koja promišlja kako dizajn možemo koristiti kao kritički i kreativni alat za propitivanje ustaljenih pretpostavki i stereotipa – između ostalog, onih vezanih uz rodne uloge. Radi se o stvaranju predmeta pomoću kojih se otvara rasprava o društvenim normama koje su svuda oko nas, ali su istovremeno nevidljive. Ja koristim kritički dizajn kako bi vizualizirala te norme.
Kako se rodni stereotipi manifestiraju u dizajnu?
Kada dizajnirate proizvod, uvijek dizajnirate prema nečijim potrebama, a u mnogim slučajevima te potrebe su orođene. Kada dizajnirate proizvod za ženu, vi već imate u glavi stereotip žene koji utječe na vaš rad. Kada dizajniramo na taj način, imajući određene korisnike na umu, stvari postaju vrlo normativne. Na primjer, kada dizajnirate ginekološku stolicu, već unaprijed vidite u njoj ženu prosječnih mjera, pokretnu, možda heteroseksualnu, no ako je žena jače građe ili niža, biti će joj teško popeti se na stolicu. Zbog ideje prosječne žene ili muškarca, ako se ne uklapate u normu ponekad vam može biti teško koristiti određene proizvode.
Dolphia i Mega Hurricane Mixer
Možeš li nam dati konkretan primjer i opisati predmete koje si pokazala na izlaganju?
Dizajnirala sam dva kućanska aparata – ručni mikser Mega Hurricane Mixer i bušilicu Dolphia. Zamijenila sam njihov formalni jezik i opis kako bih pokazala da pri osmišljavanju proizvoda uvijek imamo određenog korisnika na umu. Ako radimo proizvod za muškarca, voditi će nas stereotipna slika muškarca i toga što on želi (želi bušiti, što je zahtjevna aktivnost, bušilicu će držati u garaži, itd.), a isto vrijedi za proizvode namijenjene ženama (mikser se koristi u kuhinji, treba imati meke, organske oblike, biti lagan za upotrebu, itd.). Stoga je dizajn uvijek rezultat takvog načina razmišljanja.
Govorili smo o dizajnu namijenjenom ženama i muškarcima, no što je s uniseks proizvodima? Koliko su česti i jesu li dobro rješenje?
Sve što odudara od norme je dobro. Uniseks proizvodi postoje, međutim, uglavnom nisu dobri. Kada dizajneri ne znaju za koga dizajniraju, rezultat često bude bezličan i bezobličan – ne usuđuju se dati neki specifični izraz, identitet proizvoda nije opipljiv, i zato su ti projekti često neuspješni. Ima pozitivnih primjera – recimo, Mac računala nisu rodno obilježena. Mislim da bi više trebalo kombinirati elemente, ružičasto i plavo, dekoraciju i vijke, promišljati queer proizvode, igrati se.
Potaknuta traumatičnim iskustvima žena na ginekološkim stolicama, napravila si Andro stolicu (The Andro Chair) kako bi obrtanjem rodnog konteksta muškarcima pružila priliku da iskuse sličnu nelagodu pri pregledu i ukazala na šutke prihvaćene norme.
Andro stolica namijenjena je urološkom pregledu i predstavlja svojevrsni ekvivalent ginekološkoj stolici. U Švedskoj stalno govorimo o tome da trebamo biti sretni što imamo ginekološke preglede, da smo povlašteni, ali kada govorimo na taj način tada izostaje kritika – mnoge žene tijekom i nakon pregleda osjećaju nelagodu ili sram, osobito ako dolaze iz neke druge kulture. O tome nitko ne razmišlja kada dizajnira ginekološku stolicu. Vidjele smo da na tržištu postoje različite varijante, no osjećaj nelagode kod žena je i dalje prisutan, što znači da nešto nije u redu. Stoga naša stolica za muškarce postavlja pitanje je li to prihvatljivo i treba li ostati tako, trebamo li šutjeti i biti zadovoljne onime što imamo.
Camilla, u svom izlaganju predstavila si arhitektonske prijedloge kojima preispituješ statistiku vezanu uz obiteljski život – nacrte koji predstavljaju najčešće “devijacije” od heteroseksualne norme (nasilje u obitelji, razvod braka, samohrani roditelji i nejednake plaće). No ako razmišljamo više općenito, misliš li da je moguće nešto što bismo nazvali “feminističkom arhitekturom”?
Mislim da nema jednoznačnih odgovora, ali ipak moramo nastaviti tražiti rješenja. Ono što nedostaje u Švedskoj je arhitektonska raznolikost. Trenutno imamo samo dvije vrste stanova: samački, u kojem živite dok ne nađete partnera, i obiteljski, u kojem živite s partnerom i djecom. Ideja nuklearne obitelji je snažna, pa ako živite u zajednici koja je drugačija ili ako želite živjeti s prijateljima, nemate puno opcija. Nitko ne eksperimentira u tom području. Recimo, u ’70-ima smo imali komune, bilo je dobrih primjera, ali danas ekonomija upravlja tržištem pa nitko ne želi graditi drugačije stambene prostore, zajedničke prostore. Zaista je teško živjeti bilo kako osim u samačkom ili obiteljskom stanu.
Slijedi li život arhitekturu, ili obratno? Trebamo li projektirati alternativne prostore, pa će se društvo prilagoditi, ili se najprije društveni odnosi moraju promijeniti da bi se pojavili novi arhitektonski oblici?
Dobro pitanje! Mislim da su dizajneri obučeni da uoče nove trendove i kretanja, ali iz nekog razloga nisu u stanju vidjeti izvan nuklearne obitelji. Kad bismo samo uspjeli razbiti tu normu, mislim da bi arhitekti i dizajneri mogli promijeniti društvo.
Karin, htjela si nešto dodati?
Ono što je jako važno je ta platforma za konceptualni dizajn koji je kritičan prema normama. Kada velike kompanije lansiraju nove proizvode, ne žele riskirati, već igraju na sigurno. Zato mislim da je koncipiranje drugačijih perspektiva i zamišljanje alternativnih budućnosti bitno, i to je ono što mi pokušavamo raditi. Kompanije neće otvarati prostor za diskusije. Mi smo napravili puno eksperimentalnih proizvoda, i ljudi nas često pitaju gdje ih mogu nabaviti, što nam govori da postoje potrebe koje nisu zadovoljene.
