Prošlog je tjedna u Zagrebu gostovao Marko Aksentijević, jedan od članova beogradskog kolektiva Ministarstvo prostora. Polje djelovanja Ministarstva su urbane transformacije Beograda i drugih gradova u Srbiji, koje pomno prati i na koje reagira.
Grupa je svoj zajednički rad u početku usmjerila na neformalno stvaranje i obranu javnih prostora, koristeći se „uradi sam filozofijom“, a to je dalje vodilo proučavanju različitih pristupa razvoju gradova, kulturnih praksi i intervencija u gradovima, kroz niz akcija, izložbi, radionica i javnih diskusija.
Aksentijević je tijekom neformalnog (više) izlaganja (a manje, kako je najavljeno, diskusije) govorio o dva dijametralno suprotna, ali bez premca najvažnija, projekta koja su u Srbiji obilježila i uzdrmala 2014. godinu: „Beogradu na vodi“ i „Pokretu za okupaciju bioskopa“.
Iako smatram da je teško moguće da je „Beograd na vodi“ uspio nekoga zaobići, za one za koje je ovaj „dugo iščekivani arhitektonski megaprojekt“ i dalje nepoznanica, važno je reći da se radi o tome da navodni investitor iz Ujedinjenih Arapskih Emirata želi u Beogradu izgraditi luksuzni kompleks koji bi uključivao tzv. Beogradski toranj visok 200 metara, koji bi dominirao urbanom cjelinom površine dva milijuna kvadratnih metara, uz najveći trgovački centar na ovim prostorima, park od 37 hektara, hotele, restorane i brojne poslovne prostore. Činjenica je da se stanovnici slažu da je predviđeni prostor na kojem bi se prostirao „Beograd na vodi“ potrebno i poželjno staviti u novu funkciju i izgraditi bolju infrastrukturu, ali definitivno ne ovim megalomanskim projektom za koji Beograd nema kapacitete i tržište. Ipak, u jednom od brojnih putovanja na relaciji Zagreb – Beograd jedna me arhitektica uspjela uvjeriti da projekt nije moguće ostvariti i da Beograđani, barem što se toga tiče, mogu mirno spavati.
Nažalost, s obzirom da su senzacionalističke medijske najave i dalje mnogo zanimljivije od kulture, Aksentijević je naglasak stavio, jer je to najviše zanimalo (nedovoljno upućene i) malobrojne koji su htjeli sudjelovati u diskusiji, upravo na pitanje „Beograda na vodi“. Međutim, mene je ipak više zanimao „Pokret za okupaciju bioskopa”, o kojem već neko vrijeme želim pisati i sa čijim sam organizatorima htjela uživo razgovarati, no razgovor zbog različitih razloga nažalost nismo uspjeli realizirati.
Beogradsko kino „Zvezda“ jedno je od 14 kinodvorana Beograd filma koje ne rade od 2007. godine, kada su privatizacijom postale vlasništvo poduzetnika Nikole Đivanovića. On je za 9,2 milijuna eura, kao fizička osoba, na šest rata početkom spomenute 2007. godine kupio 70% kapitala Beograd filma, koji je tada raspolagao sa 14 kina na atraktivnim lokacijama u Beogradu. Iako je najavio velika ulaganja u adaptaciju, kojom bi neke od sala pretvorio u multiplekse, ubrzo je prodao pet kina za oko 18 milijuna eura, odnosno za dvostruko veći iznos od uloga. Đivanović je kasnije priznao malverzacije oko privatizacije Beograd filma te je uhićen i osuđen na trogodišnji zatvor iz kojeg je, u međuvremenu, izašao. Kinodvorane su svih ovih godina bile zapuštene, a oni koji su se u vrijeme „okupacije“ Zvezde našli na licu mjesta, sigurno bi rekli da je „zapušten“ novinarska ublaženica.
Ministarstvo prostora već je početkom 2014. godine imalo plan da zauzme prostor derutnog kina Zvezda na Terazijama, ali taktika „najbolje bi bilo da plan pompozno najavimo svim novinskim redakcijama prije nego ga realiziramo“ završila je sprječavanjem aktivista da tada uđu u Zvezdu.
Krajem godine, u studenom, na istu je ideju došla i grupa beogradskih filmaša. U suradnji s Ministarstvom, promijenili su taktiku i u kino ušli zajedno s publikom, neposredno prije prikazivanja filma Mine Đukić Neposlušni, koji je označio početak „okupacije“. Kao razloge zauzimanja kina naveli su, između ostalih, nepostojanje nijednog gradskog kina koje promovira domaći autorski film i postojeći program koji je uvjetovan „tržišnim vrijednostima koje nemaju veze s kvalitetom.“
„Suština je u tome da se naša kulturna, bioskopska ponuda svela na multiplekse. Možete da idete u tržne centre da gledate blockbustere i to je uglavnom to. Mi se izdajemo za grad koji je metropola, a u tom gradu, u samom srcu, nemamo nijednu bioskopsku salu. E pa mi ne želimo da živimo u takvom gradu. Zvezda je bioskop koji se nalazi u centru grada, pored kojeg svaki dan prolazimo. Danas je to jedno ruinirano zdanje u srcu Beograda. Ono je zajednički imenitelj za svaki drugi bioskop, ili instituciju kulture u Srbiji, koji više ne žive svoj život“, nedavno je za srpske medije izjavila glumica Hana Selimović, jedna od organizatorica pokreta.
Aktivisti, volonteri i svi ostali građani koji su željeli pomoći, krajem studenog započeli su akciju čišćenja i vraćanja u funkciju kina koje već bilo palo u zaborav. Hana Selimović tada je usporedila zatečeno stanje kina sa stanjem cijele države. „Mi smo zatekli jedan užasno ilustrativan primer onoga što zapravo živimo. To je najslikovitiji mogući primer koliko je kod nas društvo na mnogo nivoa zapušteno. Zato je otvaranje tih vrata, trulih vrata, zapravo simbol otvaranja niza drugih problema sa kojima se danas suočavamo.“
Priča o kinu Zvezda u Beogradu je i dalje jedna od glavnih vijesti i mnoge je ponukala da javno progovore o tom slučaju – od bivših radnika Beograd filma, preko brojnih filmskih radnika do političara. Oglasili su se više-manje svi osim jedne osobe koje se ovo pitanje itekako tiče, a to je Ivan Tasovac, trenutni ministar kulture. Niti je želio primiti organizatore akcije niti komentirati ovaj slučaj, pa su mu aktivisti, po uzoru na reklamnu kampanju koju je prije nekoliko godina imala Beogradska filharmonija, na čijem je čelu tada bio Tasovac, ispred Ministarstva poručili: „Hvala što ne dolaziš!“
Upravo zbog ignoriranja cjelokupne situacije od strane odgovornih osoba i prebacivanja krivnje i nadležnosti, još se ne zna koja je konačna sudbina Zvezde. O tome je u intervjuu za jedan domaći portal govorila scenaristica Maja Todorović: „Postoji nekoliko varijanti u slučaju da se dosadašnji spor reši: da on postane državna svojina, da se reprivatizuje ili da se osmisli model tipa “građani za građane.“ Mi ne želimo da donosimo sami odluke o tome, to je stvar u kojoj treba da učestvuje šira javnost.“
U međuvremenu, dok ne pronađu adekvatno rješenje, aktivisti su i dalje u tamo te svakodnevno prikazuju filmove i organiziraju tribine na kojima gostuju različiti predavači. Na ovaj su način mladi, osim prostora koji im je nekada pripadao, otvorili i pitanje posljedica urušavanja kulture u Srbiji te pokušali vratiti kulturu u fokus, van kojega je predugo bila.
