Objavljeno

‘Žena zmaj’ Ivane Sansević (intervju i trailer)

Kratki dokumentarni film ‘Žena zmaj’ trenutno je u Restart produkciji, a bavi se temom anoreksije i bulimije kroz priče tri mlade žene.

Kako bi saznali više o filmu, uputili smo par pitanja Ivana Sansević, koja je svojedobno radila kao novinarka u Fade In-u i H-Alteru, a zadnjih godina je znamo kao voditeljicu odnosa s javnošću raznih festivala i kulturnih manifestacija (Zagreb Film festival, Motovun Film Festival, Zagreb Dox…). ‘Žena zmaj’ je njen prvi autorski dokumentarni film.

VF: Kako si se odlučila na film i u kom je trenutno stadiju, imate li snimljenu većinu, jeste li ušli u montažu?

Ivana Sansević: Ideja za realizacijom ovog filma postoji već 7-8 godina. Moja sestra dugi niz godina proživljavala je anoreksiju i bulimiju, a ja sam nakon tog saznanja osjećala jedan užasan emotivni teret koji sam na neki način jednostavno morala kanalizirati van. Čini mi se da jednostavno nije bilo drugog izbora, morala sam to na neki način izbaciti. S obzirom na interes za dokumentarnu formu, film se nametnuo kao neko logično rješenje. Gotovo sva snimanja su odrađena, još nam samo fali materijala kojim želimo vizalno doraditi film. Najesen krećemo montirati.

VF: U filmu se govori o iskustvima tri žene, jedna je dakle tvoja sestra Ana-Katarina, a da li bolje poznaš i ostale dvije protagonistice Saru i Magdalenu ili…?

Protagonistice sam dugo tražila i pronašla u dvije predivne cure. Na početku ih nisam uopće poznavala, no s vremenom smo se povezale. Izuzetno sam sretna i zahvalna što su imale povjerenja otvoriti se.

VF: Da li imaš nekih aktualnih podataka što se tiče poremećaja u prehrani u Hrvatskoj? Kakva ti se čini da je svijest o tom problemu? Imaju li se ljudi s tim problemima kome obraditi da im kvalitetno pomogne?

Iako sam kroz godine jako puno istraživala ovu temu, statističkim podacima se za potrebe filma nisam uopće htjela baviti, nisu me zanimale brojke, zanima me najviše približavanje prehrambenih poremećaja široj javnosti i mogućnost identifikacije sa protagonisticama. Znam da je ovaj problem puno, puno rašireniji nego što mi svi mislimo. Isto tako, znam da ljudi nerijetko krivo percipiraju anoreksiju i bulimiju. To su ovisnosti kao i bilo koja druga, osim što su nažalost posljedice puno teže od nekih društveno prihvaćenih ovisnosti, poput pušenja, alkoholiziranja itd.

U Hrvatskoj nema apsolutno nikakve stručne pomoći, zdravstveni sustav uopće nema senzibiliteta, i postavljen je tako da rješava posljedice i fizičku manifestaciju problema, a ne uzrok. Cure i dečki koji boluju prepušteni su sami sebi, i jedino neka sretna okolnost poput izuzetno dobrog psihoterapeuta im može pomoći. No takvi su rijetki. Jedina opcija koja postoji je Udruga Pet Plus koja je donedavno držala grupne terapije i grupe podrške i nalazi se u Zagrebu. Meni je nevjerojatno da se nitko ne bavi ovim problemom i da jednostavno nemaš gdje potražiti pomoć.

VF: Koliko će biti trajanje dokumentarca i kad planirate završetak i premijeru?

Predviđeno trajanje je 25-30 minuta, završetak filma planiramo za listopad, najkasnije kraj godine.

VF: I za kraj, kako se osjećaš u filmskim autorskim vodama?

Film me oduvijek zanima. Jako me uzbuđuje snaga i moć filma, posebno dokumentarne forme, ali isto tako kod ovako delikatne teme s kojom se borim već godinama, nosi i jako veliku odgovornost. Malo me to plaši, ali je i izazov.


Povezano