Objavljeno

Zla kuhača Nevena Opačić: Koncept klasične pite mi je dosadan!

Nevena Opačić, poznatija kao Zla Kuhača, ime je koje stoji iza kućnog obrta za proizvodnju kolača Gastrosadist. Moram priznati da mi odabir samog imena u početku nije bio baš jasan, no kad sam zavirila u njenu Facebook stranicu shvatila sam da promatranje Neveninih kolača bez mogućnosti dodira i okusa nije ništa drugo nego čisti mazohizam.

Srećom, kolači koje se preko ekrana čine kao dio neke nedodirljive šećerne dimenzije često se utjelove u sklopu asortimana proizvoda dostupnih na Malom placu na Tavanu i Bazaaru, gdje se redovito prodaju u prvih sat vremena trajanja sajma.

O fenomenu potražnje za njenim proizvodima, tome zašto je nekad dobro imati hladne ruke, ali i o teškoćama otvaranja vlastite firme porazgovarali smo s Nevenom uz kavu, i naravno, kolač.

Za početak nam reci čime se sve baviš i kako je krenula priča s kolačima?

Oduvijek sam voljela kuhati. Kod nas doma glavni muving zbivao se u kuhinji, a i dan danas kad netko dođe kod mene uvijek je u kuhinji to neko glavno događanje. Počela sam kuhati s mamom koja me naučila osnovnim stvarima. Onda sam počela prijateljima raditi kolače, pa prijateljima prijatelja i poznanicima, a stvar je zbilja krenula nakon prvog Bazaara. Slučajno sam naišla na poziv u kojem je pisalo da se uz umjetnike i kreativce mogu prijaviti i pekari i slastičari, poslala sam im par slika svojih uradaka, i pozvali su me! Za taj prvi put sam išla oprezno, mislim da sam možda imala pet pita, nisam htjela ići u veliki trošak za slučaj da ništa ne prodam. Ako ništa drugo, dolazak su najavili članovi obitelji i prijatelji koji bi me spasili od potencijalnog minusa. Ali kad sam došla sve se prodalo u jako kratkom roku, da sam donijela tri puta veću količinu mislim da bi sve otišlo.

Shvatila sam da u Zagrebu zapravo postoji velika potražnja za finim kolačima koji možda nisu uobičajeni i tako sam se odlučila aktivno baviti time. Osim kolačima, trenutno se bavim faksom. Šest dugih godina sam studirala biologiju i kemiju, no onda sam shvatila da me puno više zanima praksa od teorije, te da se jednostavno ne vidim kako predajem u školi ili se bavim nekim takvim zanimanjem. Zato sam odlučila promijeniti studij i krenuti ispočetka na agronomskom fakultetu. Upisala sam hortikulturu i mogu reći da su mi teme poput uzgoja povrća i voća koje se tamo obrađuju korisne i u mom bavljenju kolačima, volim znati o porijeklu i procesu nastanak namirnice koju ću koristiti.

Pretpostavljam da onda posebno paziš na to otkud nabavljaš namirnice?

Roditelji mog dečka Igora imaju vrt u Lekeniku, pa mi on donosi domaće voće i neke druge namirnice. Kupujem i na svom matičnom placu na Kvatriću, a nešto dobavljam i iz inozemstva. Pistacio, koji je prisutan kao nekakav lajtmotiv u mojim kolačima, nabavljam iz svih mogućih izvora. Prijatelj mi radi kao stjuard, pa mi ih donese iz Dubaija, mamin prijatelj koji radi u Libiji također šalje pošiljke, a ima u Zagrebu i jedan mali iranski dućan, oni ih isto povremeno imaju. Preferiram ih otrovno zelene, odnosno da nije samo okus prisutan već da su i vizualno atraktivni, a takvi često znaju biti skupi pa se dobavljanje izvana pokaže kao veoma praktična stvar.

Jesam li u pravu oko imena?

Jesi, počelo je s mojim fotkama na Facebooku kojima sam „mučila“ svoje prijatelje, i onda mi je u jednom razgovoru prijateljica rekla: “Mučiš nas s tim kolačima, ti si jedan najobičniji sadist.”  Ha! Gastrosadist! Nedavno sam čak čula da je to ime nekoga podsjetilo na gastroskopiju, nije mi to bilo drago čuti, ali dobro je imati ime koje potiče raspravu, ono je u stvari samo po sebi dobra promocija.

Koliko se tvoji kolači odmiču od definicije tradicionalnog  i prkose li trendu zdravih kolača?

Tartovi i pite koje ja većinom radim nisu baš karakteristični za naše područje. Mislim da sam se dosta odmakla i od onoga što se kod nas naziva klasičnom pitom, jednostavno su mi ti neki koncepti dosadni. Volim ponekad napraviti nešto što priziva okuse iz djetinjstva, ali onda ih barem učinim inovativnima izgledom.

Ono što bi neki nazvali tradicionalnim u mojim kolačima su neke klasične namirnice poput maslaca, jaja, bijelog brašna i slatkog vrhnja koje tzv. zdravi kolači većinom izbjegavaju. Ja volim pojesti zdrav kolač ako je fin, ali zapravo mislim da je svaka hrana zdrava ako su namirnice kvalitetne i zdravstveno ispravne. Druga stvar je ako netko ne smije konzumirati određene namirnice ili zbog zdravlja mora paziti na unos kalorija. Moje mišljenje ostaje da prhko tijesto nije prhko tijesto bez maslaca, i da je jednostavno bolje uživati u jednom manjem, ali ukusnom i zasitnom komadu kolača.

Često me na sajmu pitaju: “Vi radite neke zdrave kolače?” a ja kažem “Tako nekako. Moji su zdravi za dušu.”

Primjetila sam da te se moglo pronaći na raznim sajmovima kao što su Artoskop, Bazaar, Mali plac na Tavanu… Misliš li da je sama pojava tih sajmova naznaka nekakve mini gastro revolucije?

Definitivno. Puno se više piše o tome, puno više ljudi se interesira za hranu, više se razmišlja o tome što se jede. Doduše kod nas je još uvijek jednom određenom postotku ljudi bitnije da se najedu za malo novaca, a ne da daju više novaca i da dobiju manje hrane, ali da ta hrana bude zbilja kvalitetna. Drago mi je da se, uz one koji kuhaju i proizvode, pojavljuju i konzumenti koji stavljaju kvalitetu ispred kvantitete. To se vidi i po pojavi dobrih slastičarnica u Zagrebu, kakvih prije nije bilo u tolikom broju. Recimo uvijek mi je drago otići u Amelie ili Mak Na Konac, ali mjesto gdje se redovito vraćam je slastičarnica u Orijent, tamo sam vjerojatno jela i najbolji sladoled uopće.

Imaš li u planu otvaranje vlastite slastičarnice jednog dana?

U nekoj daljoj budućnosti eventualno. Za početak vidim svoje pite u prodaji na nekim zgodnim mjestima u gradu gdje volim popiti kavu. Naravno da bi ljudi i dalje mogli kod mene naručiti nešto, al bi isto bilo zgodno kad bi se znalo gdje se još može pojesti nešto moje, a da se ne mora čekati neki sajam.

Mislim da je jako komplicirano imat svoju slastičarnicu, to zahtijeva puno truda, prvenstveno rada na konstantnom održavanju kvalitete. Dosta slastičara započnu s dobrim kolačima, a onda se s vremenom osjeti pad kvalitete, troškovi rastu i onda se štedi na namirnicama. Počne postepeno, “ajmo ne koristiti baš maslac, može i margarin” ili “Ajmo ne baš kuhati kremu od jaja i vrhnja nego koristi neki prašak, bit će jeftinije…”. Sama sam sebi obećala da sa mnom neće biti tako.

Može li se kod nas živjeti od kulinarstva i slastičarstva?

Može ako imaš kvalitetan proizvod i ako taj proizvod znaš plasirati. Sve je lakše prodati ako su svi detalji dobro osmišljeni. Zato vodim dosta računa o izgledu svojih kolača. Redovito na sajmovima prvi odu oni koji su vizualno atraktivni, bez obzira na to što konkretno taj kolač nije toliko zanimljiv okusom kao neki drugi.

Kolači s pistacijom prvi odu, ne zato što su ljudi toliko željni pistacia ili ga vole, nego njegova zelena boja vrišti, primjetni su i ljudi ih žele probati. No nije samo do kolača, volim ih i  prodati u lijepom pakiranju koje je lijepo grafički osmišljeno, nosi moj logo, i u većini slučajeva se trudim da nije od plastike.

Iz svega rečenog pretpostavljam da sada slijede neki ozbiljniji poduzetnički koraci?

Kao što sam već rekla sajmovi su uvelike zaslužni za moje početke u svakom smislu. Na sajmu sam upoznala i Nikolinu Želežnjak, curu koja stoji iza prirodne kozmetike Scentic, i Marinu Čosić koja se pod imenom Mlinareva kći bavi proizvodnjom namaza, džemova i razne druge zdrave hrane. Kroz razgovor smo zaključile da bi smo se za početak mogle udružiti i probati nešto zajedno napraviti. I tako se na Malom placu rodila ideja o firmi. Trenutno smo u procesu osnivanja, sastajemo se s knjigovođama i proučavamo kako stvari funkcioniraju po tom pitanju. Moram priznati da nije jednostavno, pogotovo zato što nemamo početni kapital, pa ćemo umjesti kao d.o.o. (društvo s ograničenom odgovornošću) krenuti kao jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću . Ono zbog čega smo donekle sigurni da ćemo imati od čega plaćati porez je činjenica da imamo određeni broj stalnih kupaca koje smo stekli dosad.

Postoji li još nešto čemu Gastrosadist duguje svoj uspjeh?

Mami koja mi je pružila osnove, Igoru koji mi pomaže s namirnicama i na sajmovima, entuzijazmu i možda hladnim rukama. Kažu da prhko tijesto najbolje ispada ako imaš hladne ruke.

Da bar hladna stopala imaju neku svrhu, svijet bi bio puno kreativnije mjesto. Kad se održava sljedeći event na kojem te možemo susresti?

Pozivam sve na Mali plac na Tavanu 26. 10. Dođite na vrijeme jer će u podne, ako je vjerovati dosadašnjoj praksi, sve već biti prodano.


Povezano