Malo je toga što u umjetnosti ne mogu probaviti; horore oduvijek gledam i čitam predano i pasionirano te od svog ranog djevojaštva, kada sam otkrila ljubav prema žanrovskoj književnosti i filmu, nastojim ponovno osjetiti onaj ushit i nalet uzbuđenja i nestrpljivosti koji sam običavala osjetiti prilikom čitanja neke dobre horor knjige ili gledanja horor filma. No iskustvo čitanja distopijskog horor romana Tender Is The Flesh argentinske književnice Agustine Bazterrica čini mi se kao prevelik zalogaj. Roman me duboko traumatizirao, bilo je scena koje su me natjerale na plač i neutješno grljenje mojih mačjih ljubimaca kako bih u njima pronašla utjehu nakon posebno teških prizora u romanu.
Nakon paničnih mejlova uredniku u kojima sam sumnjala u svoju sposobnost da išta suvislo napišem o ovoj temi (sama sam predložila pisanje o ovom romanu jer, hej, zašto ne, nema ničega boljeg od izostanka samospoznaje!) i poruka prijateljicama da me knjiga uništila, odlučila sam se ipak uhvatiti ukoštac s kanibalizmom i pokušati proraditi neke traume koje je čitanje ovog romana u meni probudilo.
Prije nekoliko mjeseci ponovno sam čitala The Dangers of Smoking In Bed, zbirku priča Mariane Enríquez, još jedne argentinske suvremene književnice čiji opus možemo svrstati u polje horora, strave i gotičkog. Posebno me tada zaintrigirala priča Meat, slična romanu Tender Is The Flesh po upotrebi kanibalističkih motiva. Osim tog polaznog horor tropa, ova dva teksta nemaju daljnjih sličnosti. Roman Augustine Bazterrica alegorija je o kapitalističkoj mašineriji i dehumanizaciji, o nasilju nad životinjama i obespravljenim skupinama te o nemogućnosti ljudske vrste da progleda kroz vlastiti antropocentrični destruktivni narativ. Enríquezina kratka priča koristi kanibalizam kao simboličko rastvaranje granice između života i smrti. Neodoljivi su bonus te priče zaluđene i pomahnitale tinejdžerice. Gladne mesa rock zvijezde. Teme kanibala_ki i kanibalizma u obama su tekstovima više od standardnog narativa o divljaštvu, drugosti i kršenju tabua.
Kada ste ljubiteljica horora i kojekakvih strašnih priča i/ili fiktivnih prizora, podliježete uvriježenoj percepciji o vlastitoj navodnoj neosjetljivosti na krv, meso, komadanje dijelova tijela, uništavanje i nasilje. Sama sam dugo vjerovala da ne postoji gotovo ništa u hororima što ne mogu gledati ili pročitati, osim ponekad zombija i uvijek torture porna, ali prevarila sam se. Nakon čitanja romana Tender Is The Flesh nešto se jednostavno prelomilo i otvorilo u meni, nema nazad iz ovog ambisa. Osim kroz tkivo teksta.
Gladne cure
Moje se upoznavanje s temom kanibalizma, kao zasigurno i svih ostalih koji su svoju adolescenciju i rađanje ljubavi prema popularnoj kulturi proživljavali 90-ih, odvilo u obliku posuđivanja videokazete filma Alive (1993.). Živo se sjećam naslovnice i ozarenih lica glavnih junaka u prvom planu, sa snijegom prekrivenim Andama koje se prijeteći nadvijaju nad njima u pozadini. Nakon čitanja sadržaja filma na poleđini kazete, sjećam se da sam razrogačenih očiju pitala roditelje što je to kanibalizam prije nego što sam gurnula kazetu u videorekorder.
Film je ekranizacija istinite priče o preživljavanju članova urugvajske ragbi momčadi nakon što im se 1972. godine avion srušio u bespućima Anda, negdje na granici Argentine i Čilea. Nakon više od dva mjeseca provedenih u stravičnim uvjetima (osim samog pada aviona, preživjeli su se suočavali s nezamislivom hladnoćom, nedostatkom hrane, snježnom lavinom i mećavama), 16 je putnika, od ukupno 45, spašeno. Tada su javnosti priznali da su se uspjeli održati na životu hraneći se posmrtnim, zaleđenim ostacima svojih suputnika. Većina je putnika bila duboko religiozna; opterećeni krivnjom zbog hranjenja ljudskim mesom, izjavili su da im je čin konzumacije ljudskog mesa bio olakšan njegovim poistovjećivanjem s euharistijom. Prije smrti njihovi su im suputnici poručivali: „Ovo je moje tijelo, jedite.“ I jeli su.
Njihova je priča poslužila kao inspiracija za američku seriju Yellowjackets (2021.) koja u dosad snimljenim trima sezonama prikazuje preživljavanje skupine američkih srednjoškolki i igračica naslovne nogometne momčadi nakon pada aviona na putu na nacionalno nogometno prvenstvo na koje su se kvalificirale. Djevojke su u kanadskoj divljini prinuđene spašavati živu glavu kako znaju i umiju, a odaju se, naravno, ritualnim obredima, poganskim religijskim vjerovanjima, stvaranju kulta ličnosti i mistifikaciji određenih djevojaka iz skupine, a napose kanibalizmu. Sve navedeno vrlo je sočna kombinacija televizijskog sadržaja za mene.
Prvi je griz onaj koji Shauna (Sophie Nélisse) napravi kada pojede smrznuto uho svoje preminule najbolje prijateljice Jackie (Ella Purnell). Za razliku od urugvajskih nesretnika, Jackien duh nije toliko voljan prepustiti svoje tijelo konzumaciji kako bi ostale suigračice preživjele. Njezin duh proganja Shaunu, neprestano je podsjećajući na njezinu rastuću i neutaživu glad – sve dok je djevojke, neizbježno, naposljetku i ne pojedu.
Djevojačka i kanibalistička glad (ima li između njih uopće razlike?) tema je i spomenute kratke priče Meat. Dvije tinejdžerice, Julieta i Mariela, opsjednute su rock zvijezdom Santiagom Espinom i njegovim albumom Meso, te odluče iskopati njegove posmrtne ostatke i nahraniti se njima. Pjevač El Espina oko sebe je stvorio kult ličnosti i pozamašan broj sljedbenika, mahom djevojaka, koje ga nakon njegova samoubojstva i oproštajne poruke „Meso je hrana. Meso je smrt. Svi znate što budućnost donosi.“ odlučuju pojesti i time ga ritualno vratiti u život. Poput sablasti (engl. ghoul), neutaživo jedu i povraćaju komade njegova mesa koje im je euharistijski ostavio u naslijeđe. Djevojke jedu i tim činom ritualne konzumacije, ali i seksualne, urušavaju granicu između živog tijela i neživog mesa, života i smrti. Njihove se ideje i ritualni podvig poput zaraze šire među obožavatelji(ca)ma i sljedbenicima_ama El Espine te na kraju svi strpljivo, uz sočne gitarske riffove i bubnjeve s albuma Meso, čekaju budućnost koju će im meso donijeti.
Pivo u ruci, kost u ustima
U jednoj sceni filma ceste o ljubavnim jadima i egzistencijalnim krizama mladih kanibala, Bones and All (2022.), dvoje se glavnih junaka, Maren (Taylor Russell) i Lee (Timothée Chalamet), bezbrižno opušta nakon cjelodnevnog kupanja u nekoj američkoj zabiti kada im se iznebuha pridruže dva prijeteća muškarca, Jake i Brad. Poput Maren i Leeja, i Jake je kanibal – odnosno žderač (eater) što je termin kojim se kanibali koriste u filmu, izbjegavajući izravno spominjanje pojmova „kanibal_ka“ i „kanibalizam“ – te s Bradom u pratnji nametljivo narušava idilu vidno preplašenoj Maren i opreznom Leeju nakon što ih je „namirisao“. Takvo je raspoznavanje njuhom vještina koju svi žderači u filmu posjeduju, a služi im kao način prepoznavanja u svijetu u kojem su otuđeni i nevidljivi, prepušteni gladi, siromaštvu i životu na margini društva.
Nije neobično da je upravo miris sredstvo prepoznavanja kanibala_ki u filmu; osjetilo njuha važna je sastavnica seksualnog uzbuđenja, privlači nas miris tuđe kože i kose, s mirisom se rađa potreba za uranjanjem u drugu osobu, za konzumacijom, za seksom i za ugrizom. I kanibali_ke i vampiri_ce vođeni_e su njuhom prije nego što zariju zube i zagrizu sočno meso.
Prijeteća atmosfera te scene, s Jakeom i Bradom u tipičnom američkom kamionetu, u prljavim radnim odijelima, s limenkama piva u rukama i proždrljivim cerekom na usnama, iznimno mi je zanimljiva zbog poigravanja sa žanrovskim konvencijama horora o južnjačkim „seljačinama“ (engl. rednecks) koje, najčešće u Apalačkom gorju ili Teksasu, vrebaju protagoniste_kinje svojim ubilačkim porivima i kanibalističkom glađu. Sjetimo se kultnih filmova poput Deliverance (1972.), The Texas Chainsaw Massacre (1974.), The Hills Have Eyes (1977.), I Spit On Your Grave (1978.), Wrong Turn (2003.) ili pak legendarne epizode Dosjea X, „Home“ (1996.).
No u toj je sceni ujedno zanimljiv trenutak u kojem se Brad (koji je inače policajac), tijekom razgovora o uzbuđenju koje sa sobom donosi utaživanje gladi za ljudskim mesom, ne razotkriva kao još jedan žderač poput Maren, Leeja i Jakea, nego kao netko čija se želja za konzumacijom ljudskog mesa svodi na parafilni i seksualni interes, a ne „samo“ na inherentnu potrebu i neutaživu glad za ljudskim mesom, „svime, pa i kostima“, kakvu osjećaju ostali žderači_ce u filmu. Njegovo razotkrivanje, i svojevrsno privilegirano parazitiranje nad iznimno kompleksnim životom i potrebama žderača_ica, sablažnjava Maren; zgrožena je Bradovim usputnim priznanjem, dijelom zato što je progonjena vlastitim moralnim dilemama oko gladi koju osjeća prema ljudskom mesu, ali i zato što sama još uvijek ne razumije seksualni aspekt te gladi i proždiranja te se gnuša nad Bradovim gotovo pa zaigranim parafilnim sklonostima.
Posljednjih 15 godina kanibalizam doživljava svojevrsni boom i revalorizaciju u književnosti i filmu. Sve do 21. stoljeća i pojave seksi kanibala_ki na filmu (najbolji je primjer takve figure podemonjena sukuba Jennifer Check (Megan Fox) u filmu Jennifer’s Body iz 2009.), kanibali_ke i kanibalizam strukturirani su kao civilizacijsko „drugo“, kao svojevrsni antipod zapadnjačkoj i primarno bijeloj, kršćanskoj civilizaciji. Unutar dihotomije „mi-oni“, kanibali_ke su oduvijek čvrsto držali_e poziciju divljaštva i krajnje rasno obilježene drugosti; za „njih“ konzumacija ljudskog mesa nije tabu kao što to jest za „nas“. Ovakva je reprezentacija kanibala_ki na filmskom platnu prisutna, primjerice, u gore navedenim filmovima o pomahnitalim američkim „seljačinama“ i u eksploatacijskom horor filmu Cannibal Holocaust (1980.), kultnom, ali iznimno problematičnom filmu danas poznatom po, nažalost, vrlo stvarnoj okrutnosti prema ljudima i životinjama prikazanima na filmu.
Tender Is The Flesh
Konzumacija ljudske krvi, mesa i kostiju od strane drugog ljudskog bića uvriježeno nam je neshvatljiva, strana i odbojna; uz nju vežemo strahove od bolesti, zaraze i gubitka kontrole. Koža nije samo fizička opna koja sprječava prodiranje izvanjskoga u nutrinu i dubinu tijela i obratno, ona je i simbolička granica i prepreka. Njezino kidanje postaje čin transgresije; otvara se ono što je prividno cjelovito i što bi takvim trebalo ostati. Zagristi u meso ujedno znači i poništiti (prividne) granice između ljudi i životinja ili ljudi i čudovišta, poput jezivog kanibala Sullyja u filmu Bones and All koji zvjerski kleči na sve četiri dok zabija zube u mrtvu ženu i otkida njezino meso. Kanibalizam se tako smatra krajnje zazornim, a kanibalima_kama se pridodaje odlika čudovišnosti zbog koje ne čudi da su postali popularna figura horora.
Upravo je zaraza, i strah od njezina širenja, polazna točka romana Tender Is The Flesh. Roman je na španjolskom jeziku objavljen 2017. (Cadáver exquisito), a popularnost je doživio nakon izlaska engleskog prijevoda 2020. godine. Roman je to o bližoj nam budućnosti u kojoj na globalnoj razini među gotovo svim životinjskim vrstama izbije iznimno opasna i zarazna virusna zoonoza, bolest koja se sa životinja prenosi i na ljude konzumacijom životinjskog mesa. Životinjsko meso tako postaje izvor zaraze i bolesti, smrtonosno i opasno za konzumaciju. Nesigurni u to širi li se virusna zoonoza i sa živućih životinja na ljude ili samo preko mrtvog životinjskog mesa, svjetske vlade odlučuju se na globalnu eksterminaciju svih životinjskih vrsta, dodatno potaknutu sijanjem panike i poticanjem paranoje i straha među ljudima.
Iako saznajemo da su ljudi nakon ubijanja svih životinja neko vrijeme živjeli bez mesa, to je vegetarijanstvo bilo kratkog vijeka jer je mesno-prerađivačka industrija sa svojim pogonima, klaonicama i mesnicama nezaustavljivo gubila zaradu. Uslijedilo je ono što nam je nezamislivo – poništavanje tabua kanibalizma i jezivo bešavan i lagodan prelazak s jednog mesa na drugo.
Radnja se romana zbiva u postpandemijskoj budućnosti, dvadesetak godina nakon “Tranzicije”, događaja kada svjetske vlade odlučuju legalizirati kanibalizam i konzumaciju ljudskog mesa. Industrija jednu vrstu mesa, onu životinjsku, zamjenjuje drugom – ljudskom. Osim što se ljude “uzgaja” u posebnim pogonima, odakle ih se šalje u klaonice te zatim na preradu, posebno cvjeta sada legalizirana trgovina ljudima putem koje dobavljači osiguravaju meso za prodaju široj populaciji. Marginalizirane i obespravljene skupine ljudi poput siromašnih, beskućnika_ca, seksualnih radnica_ka, rasijaliziranih osoba, zatvorenika_ca i drugih, u takvom svijetu više nisu samo metaforičko “meso”, odnosno nisu samo skupine ljudi za koje društvo suštinski ne mari. U romanu oni postaju i doslovno meso; ubijeno, prerađeno i zapakirano, spremno za konzumaciju.
Glavni je lik romana Marcos Tejo, veganski radnik u jednoj iznimno cijenjenoj klaonici u kojoj obavlja manje krvave poslove; zadužen je za obuku novih zaposlenika_ca koje hladnom i kirurškom preciznošću vodi kroz čitav pogon te za sklapanje unosnih poslova s “proizvođačima” i dobavljačima “posebnog mesa”. Marcos ima izrazito mizantropski pogled na svijet; prezire svoj posao i ljude koji uživaju u ovom novom svjetskom poretku te se tijekom romana naglašava da Marcos radi taj dobro plaćeni posao samo i isključivo kako bi zaradio za skrb o dementnom ocu i njegov smještaj u specijaliziranoj ustanovi. Ujedno, Marcos je u procesu žalovanja; duboko je opterećen smrću svog malenog sina kojeg su on i supruga jedva začeli, a nakon smrti djeteta, supruga ga ostavlja samog na farmi dok i sama žaluje. Sâm je, prepušten lutanjima utihnulim bespućima klaoničkih i pogonskih prostorija, a takvu svakodnevicu prekida dobivanje “čistokrvne, uzgojene ženke” na dar.
Bazterricina pripovjedačica često opisuje opustjelu prirodu, lišenu prisutnosti životinjskih vrsta i njihovog dobrostivog utjecaja na nas i na održavanje ravnoteže planetarnih ekosustava. Prizori u kojima glavni lik tuguje za svojim psima ili luta po napuštenom zoološkom vrtu, iznevjerenoj kolonizatorskoj ideji o očuvanju životinjskih vrsta koje bez obzira na to danas sveudilj ubijamo i čije izumiranje uzrokujemo, posebno su teški za čitanje. Prazni su zoološki vrtovi, u kojima su životinje zatočeno obitavale prije izbijanja virusa, svojevrsna obrnuta zrcalna slika tȏrova u kojima se sada umjesto životinja drži „posebno meso“ – ono ljudsko.
Osobito je znakovita tišina koja se odvija na nekoliko razina; novi svijet u kojem sada žive ljudi obavijen je sveprisutnom i zazornom tišinom jer su gotovo sve životinje ubijene. Ujedno, tišina obuhvaća i lingvistički aspekt romana utoliko što su riječi „kanibal_ka“ i „kanibalizam“ zabranjene; njihovo izgovaranje može vas dovesti do „Općinske klaonice“ i toga da i vi postanete „posebno meso“. Također, ljude koji su ubijeni, prerađeni i pojedeni ne naziva se ljudima, nego „grlima“ te „ženkama“ i „mužjacima“ (tu su još i „pastusi“ te „rasplodne ženke“), što, naravno, korespondira s time kako se danas odnosimo prema životinjama. Utišani su glasovi i ljudi koji postaju „posebno meso“ jer im se režu glasnice kako nikada ne bi mogli naučiti govoriti, plakati, jecati ili vrištati od bolova.
Vrlo je zorno prikazana i dehumanizacija svjesnih bića upravo kroz lik „uzgojene ženke“ koju Marcos dobiva kao poklon. Nedugo nakon što je dobije od uzgajivača, Marcos joj prvo prereže uže kojim je bila vezana, u prividno empatičnom činu oslobođenja, zatim joj nadjene ime Jasmine, a nedugo nakon toga je siluje, što rezultira njezinom trudnoćom. Iako je Marcos prikazan kao lik prividno sposoban za razumijevanje problematike odnosa prema drugim vrstama, na samom kraju romana, kada Jasmine rađa njegova sina, saznajemo da nema razlike između njega i ostalih kanibala_ki u romanu. Za njega je ona ženka za rasplod, sredstvo za osiguravanje potomstva i ništa drugo. Marcos tada ubija Jasmine, palicom kakvom se služe i u klaonici u kojoj radi, te joj uzima dijete za kojim ona pruža ruke, nadajući se da će ga zadržati u naručju.
Roman je vrlo jasna i konkretna kritika ne samo kapitalističke masovne proizvodnje, uništavanja planeta i životinjskih vrsta nego je i feministička kritika mizoginije, patrijarhata, kolonijalizma i genocida. Urušene su sve razlike između alegorijskih prikaza nasilja u romanu i onoga što danas gledamo u svijetu. Uostalom, palicama su se služili za ubijanje ljudi u koncentracijskim logorima, a lingvističkim dovitljivostima kojima se služe zapadnjački mediji kako bi legitimirali genocid nad Palestincima_kama svjedočimo svaki dan na društvenim mrežama i u vijestima. Svaki nam se dan govori tko je sada „posebno meso.“
