„Tada nisam razmišljala kako je to biti starija žena. Starenje nikad nije bilo dio maštarije,“ otkriva jedna od protagonistica filma I Am a Woman Now (2011.) u režiji Nizozemca Michiela Van Erpa.
Ovogodišnje izdanje Vox Feminae Festivala u četvrtak, 22. studenog u 21 sat i u subotu 24. studenog u 17 sati donosi priču o prvoj generaciji transseksualaca koji su se 1960-ih i ’70-ih podvrgnuli tada ilegalnoj i eksperimentalnoj operaciji promjene spola. Učinili su to u klinici u Casablanci, osnovanoj 1956. od strane ekscentričnog francuskog ginekologa Georgesa Buroua. On nije postavljao puno pitanja ni obavljao psihološke testove, a operacije je, prema autobiografiji jedne od pacijentica, obavljao u mračnom podrumu. „Ne transformiram muškarce u žene. Transformiram muške genitalije u one sa ženskim aspektom. Sve drugo je u glavi pacijenta,“ izjavio je kontroverzni Burou, koji je 1973. održao prvo javno izlaganje o svojim inovativnim kirurškim metodama koje su još danas u upotrebi.
Za brojne muškarce, operacija je bila ostvarenje snova, no postoji i druga strana novčića – sumnje, samopropitivanja, neprekidna borbu s prošlošću…
Van Erpov bilm se bavi pitanjem kako je promjena spola promijenila živote petorice transseksualaca, kakve su bile reakcije okoline te kako se nose s neizbježnim procesom starenja.
„Jednom kada osijedite, nestanete,“ govori dostojanstvena April Ashley sa čašom šampanjca u ruci. Rođena kao George Jamieson u Liverpoolu, April je imala teško djetinjstvo i prva je Britanka koja je outana kao transseksualna osoba, dok je danas pripadnica dobne skupine 75+ i odlikovana Redom Britanskog carstva (MBE) za doprinos transrodnoj jednakosti.
Kroz intervjue, fotografije i arhivske snimke, protagonistice Van Erpovog filma, prikazane u svojim svakodnevnim okruženjima, govore o mladosti i problemima s kojima su se susretale prije i nakon operacije.
Corinne van Tongerloo i Bambi prisjećaju se nastupa u pariškom klubu Le Carrousel (mnoge izvođačice koje su tamo nastupale bile su pacijentice doktora Buruoa);, nedavno preminula tekstilna umjetnica Colette Berends otkriva poteškoće pri upoznavanju partnera; a ilustratorica Jean Lessenich povjerava svoje dugogodišnje dvojbe oko odabira roda. Prije operacije, koju naziva „nekom vrstom samoubojstva,“ Jean je bila u braku sa ženom. „Shvatila sam da se promatram u izlogu na ulici, pitajući se kako bi mi stajala ova haljina. Tada sam znala: ovo nikada neće prestati,“ govori. No, operacija nije u potpunosti riješila njezine probleme te je Jean još uvijek u potrazi za pravim rodnim identitetom. S druge strane, April ne žali ni za čime i izuzetno je sretna što joj je Burou omogućio da bude ono što jest. To vidimo iz njenog susreta s doktorovim sinom, ali i iz konačnog susreta sviju protagonistica, kada dijele iskustva i prisjećaju se prošlosti. Film donosi i jedan voajeristički trenutak: pratimo Corinne kako prijateljici napokon otkriva svoju najveću tajnu.
| s |
