Donosimo kratki, ali slatki intervju s dizajnericom Josipom Tadić, koja je zaslužna za vizualni identitet ovogodišnjeg Vox Feminae Festivala!
Za početak, kako bi opisala svoj stil? Koji motivi, kolorit i oblici te privlače? Voliš li više raditi s konkretnim ili apstraktnim temama?
Rekla bih da je moj stil eksperimentalan, istraživački i intuitivan. Volim raditi spontano i pustiti da me neki detalj – boja, oblik ili metoda rada – povede i oblikuje cijelu priču. Najčešće se izražavam kroz boje, oblike i odnose koji nastaju među njima. Radovi koje sam isprva stvarala samo za sebe, bez konkretnog cilja, s vremenom su se prirodno pretočili u moj širi vizualni izraz i dizajn.
Kad gledam svoj rad u cjelini, ne vidim jasnu, definiranu stilsku liniju – više neki proces stalnog istraživanja. Ta raznolikost me ponekad muči, ali istovremeno osjećam da me upravo ta potreba za otkrivanjem nečeg novog najviše motivira.
Često u fazama uočavam određene motive ili pojmove koji me inspiriraju i koje onda dublje istražujem. Imam periode kada svugdje primjećujem istu boju, kao da mi se spontano nameće u svemu što radim. U drugim fazama moj pristup postaje jako digitalan i strukturiran, a zatim se prirodno prebacim na nešto taktilnije, opuštenije i slobodnije.
Što se tiče tema, radim i s konkretnim i s apstraktnim, ali u apstrakciji se osjećam sigurnije. Kod konkretnih tema ponekad osjećam pritisak da ne budem previše subjektivna ili nejasna, dok mi apstrakcija dopušta igru, propitivanje i stvaranje bez tih ograničenja, kao da ne postoji krivi pristup. Iz tog razloga i volim apstrakciju kao takvu, na neki način me oslobađa i lakše stvaram.
Kako si doživjela temu ovogodišnjeg festivala – „radost kao otpor“ – i kako si je pretočila u dizajn?
Kod teme „radost kao otpor“, odlučila sam najprije odvojeno istražiti te dvije riječi. U početku sam se fokusirala na „otpor“, razmišljala kako ga vizualno prenijeti, kako kompozicijom stvoriti osjećaj suprotstavljanja i napetosti. Iako mi je taj smjer bio zanimljiv, u nekom trenutku osjetila sam da me više vuče onaj drugi dio – „radost“.
Prebacila sam fokus i počela razmišljati o tome što za mene osobno znači radost – koje osjećaje, oblike i atmosferu vežem uz nju. To su pojmovi poput lakoće, vedrine, jednostavnosti, ali i složenosti i osjećaj nade i slobode. Upravo tu neopterećenost sam pokušala prenijeti i u svoj proces rada imajući na umu nekoliko tih pojmova koji su mi bili najsnažniji.
Iako sam u početku imala otpor prema motivima prirode, stalno sam joj se vraćala. Priroda sa svim svojim ritmovima i ciklusima, ne traži dozvolu da postoji, ona je tu, uvijek prisutna i neprestano se obnavlja. Ta ideja mi se snažno povezala s pojmom radosti, posebno u kontekstu queer identiteta i zajednice. Kao što priroda ne traži dozvolu da postoji, tako i queer identitet ne mora biti objašnjen ni opravdan da bi bio istinit i snažan.
Ovo ti nije prva suradnja s Voxom – prošle godine si oblikovala prvo izdanje našeg tiskanog časopisa. Pretpostavljam da je izrada vizualnog identiteta festivala nešto zahtjevniji zadatak. O čemu treba voditi računa? Koji su sve izazovi?
Da, svakako bih rekla da je izrada vizualnog identiteta festivala zahtjevnija. Kod časopisa, bez obzira na njegovu kompleksnost, ipak se radi o zatvorenoj cjelini. Postaviš pravila i stil unutar tog formata i znaš otprilike sve s čim radiš, broj stranica i tip sadržaja. Imaš jedan objekt koji oblikuješ unutar tih parametara.
Kod festivala je drugačije jer se vizual ne primjenjuje samo na jednom mjestu, mora funkcionirati kroz cijeli niz formata i kanala, od društvenih mreža, plakata, programa, bannera… što znači da mora biti fleksibilan, a opet prepoznatljiv. S obzirom na to da je uvijek puno materijala koji zajedno trebaju stvarati cjelinu, mislim da je bitno osmisliti sustav koji omogućava konstantno proširivanje tog vizualnog identiteta kako bi se sve potrebe festivala zadovoljile.
Zapravo mi je super što sam s Voxom prvo radila na časopisu, jer smo kroz to već izgradili neki zajednički jezik i povjerenje. Osjetila sam da postoji otvorenost prema istraživanju i pomicanju granica forme, što mi je jako važno u radu. Zato mi je i bilo uzbudljivo raditi na ovom dizajnu, osjećala sam da imam slobodu, ali i podršku da zajedno izgradimo nešto što će biti vizualno snažno, ali i funkcionalno.
Često surađuješ s civilnim društvom i nezavisnom kulturom. Zar baš želiš biti siromašna?! A sad ozbiljno: na temelju čega biraš projekte koje ćeš raditi, što ti je važno?
Haha, da, i ja se ponekad to pitam! Ali, iskreno, meni je važnije raditi stvari koje imaju smisla i koje osobno podržavam, nego raditi isključivo za novac. Naravno da povremeno prihvaćam i druge poslove, ali trudim se većinu vremena raditi za projekte i organizacije s kojima dijelim vrijednosti. Volim osjećaj da svojim radom mogu doprinijeti stvarima koje su mi važne, posebno u civilnom društvu i nezavisnoj kulturi.
Probala sam i bolje plaćene poslove, ali tamo mi je motivacija jako brzo nestajala. Nisam osoba za klasične nine to five formate – moj privatni i poslovni život stalno se prepliću. Slobodno vrijeme mi je često rezervirano za volonterske projekte ili za sve one ideje koje nikad ne stignem odraditi tijekom tjedna. Na kraju dana, važno mi je da osjećam da moj rad ima neku širu vrijednost i da surađujem s ljudima i organizacijama koje svojim radom doprinose zajednici.
Instagram: @sooups
