„i onda da bi oni bili mirni mi moramo skrivati dijelove tijela koji bi ih mogli uznemiriti, ili dekoncentrirati. al, onak, meni je u cijeloj toj priči najfascinantniji taj dio u kojem je kao ženska obaveza da ne dekoncentrira likove, kao, moja odgovornost je kako će lik reagirati na mene, ali nije likova odgovornost kako ću ja reagirati na njega?”
Furam feminizam (priručnik za cure, a zašto ne, i za dečke) autorica Lamije Begagić i Marine Veličković prvi put je objavljen u Sarajevu 2016. godine. Naknadno je objavljen u Beogradu s prilagodbama njihovom „tržištu”, a lani konačno i kod nas u Zagrebu (AGM, 2023). Glavni lik, 13-godišnja djevojka koja nam se obraća putem bloga pod pseudonimom Likica, preseljena je tako u zagrebačku obitelj i zagrebačku osnovnu školu, na čemu su, osim Milene Ostojić i Sane Perić, koje nam se u uvodu i obraćaju, radili još i mnogi drugi.
Knjiga Furam feminizam zamišljena je kao didaktičko sredstvo, kao neka vrsta udžbenika koji će mlađim adolescenticama približiti svijet feminizma, svijet borbe za jednaka prava, svijet koji im, kao i zapanjujuće mnogim odraslima, s obzirom na stanje stvari u nas, zapravo i nema tko približiti, izuzev možda članova obitelji ili pokojeg nadobudnog učitelja/ice, ako imaju sreće da u takvim okruženjima odrastaju. Riječ je o području oko kojeg još uvijek postoji visoki zid neznanja, neupućenosti i krivih shvaćanja, a feminizam se kod nas i dalje nerijetko doživljava s raznoraznim negativnim konotacijama. Sve u svemu, i s obzirom na aktualnu političku situaciju, trenutak nije mogao biti bolji – sljedeće četiri godine sigurno neće biti te koje će nas približavati ravnopravnijem svijetu; pitanje je samo koliko će nas od njega odmaknuti i koliko će to koraka unatrag biti na razini nacionalne svijesti i funkcioniranja institucija.
Iako je ovo priručnik koji bi se pod hitno trebao naći u školskim lektirama i svim školskim knjižnicama, šanse da se tako nešto dogodi trenutno su zaista minimalne. Ono što preostaje neka je vrsta gerilskog aktivizma, kao što je to, uostalom, često bivalo i dosad, a nadam se da će se ova na prvu benigna knjižica, kao i one koje bi mogle uslijediti, naći na pravo vrijeme u pravom mjestu, bar za dio naših najmlađih sugrađanki i sugrađana.
Furam feminizam u tom smislu zaista ima mnogo toga na svojoj strani – prije svega, sam tekst spretno je i umješno prilagođen novijim generacijama, pisan kompletno u prvom licu u formi bloga, neformalnim i opuštenim rječnikom, logikom i razmišljanjem za koje zaista možete povjerovati da dolaze iz uma i srca jedne 13-godišnjakinje, iako natprosječno zrele, zainteresirane i obrazovane.
Dok nam Likica prepričava svoje dane, postepeno upoznajemo njezine roditelje, sestru, širu obitelj, prijateljice i prijatelje, školske kolegice i kolege, učiteljice i učitelje, a kroz niz tipičnih tinejdžerskih iskustava doživljavamo i svojevrsni sudar različitih generacija, načina odgoja, stavova, životnih situacija i pozicija. Likica odrasta u obitelji za koju bi se moglo reći da predstavlja nešto što bismo voljeli da bude tipična hrvatska obitelj današnjice – oba roditelja zaposlena, solidnog financijskog statusa, posvećeni, prisutni i angažirani u životima svoje djece, relativno liberalni i svjesni svijeta oko sebe, s članovima šire obitelji koji Likici šire horizonte i potiču je na daljnja istraživanja i razmišljanje. Čak se tu nađe i poneki učitelj/ica koji će ju pohvaliti kad pokaže interes za bilo koji aspekt prošle i sadašnje borbe za ravnopravnost spolova.
Blog započinje prvom menstruacijom, koju Likica zahvaljujući pohvalnim reakcijama okoline ubrzo prihvaća kao najnormalniju stvar na svijetu, čudeći se svima koji o tome još uvijek pričaju u šiframa, s neugodom ili sramom. Opis mijenjanja uložaka u školskom WC-u koji je prljav, u kojem nema toaletnog papira ni sapuna, a vodokotlići rade samo povremeno, tragikomedija je koja je poznata vjerojatno svakoj djevojci i ženi.
Likicu u školi često izbacuju iz takta izjave koje nitko ne preispituje – dečki su bolji u matematici, nogomet je muški sport, Marie Curie naziva se suprugom Pierrea Curieja i jedina je znanstvenica koja visi na zidu školske učionice. Kod kuće, tata pomaže, ali mama još uvijek radi mnogo više; mama je zadužena za većinu onoga što pripada emocionalnom odgoju; pred djedom i bakom u posjeti ne spominje se da sestra ima curu; teta ima partnera s kojim živi, ali nisu u braku i zarađuje više od njega; Likicu se gnjavi pitanjima ima li simpatiju; jedna baka kaže da bi se trebala udebljati, druga da bi trebala smršavjeti; sestra i Likica su: a) krasne cure, b) lijepe, c) prelijepe, d) lijepe na mamu.
Likica ima simpatiju, dečka koji će u njoj pobuditi lavinu osjećaja koje upoznaje po prvi puta, dok teen časopisi savjetuju samo o šminki i odjeći i raznim igricama mačke i miša koje je dodatno zbunjuju, s kojim će podijeliti prvi poljubac, ali i natezati se oko toga tko će platiti kino ili pizzu ili zašto je ljubomoran kad se ona druži sa svojim najboljim prijateljem, te dogovarati s njim granice fizičkog kontakta do kojih je spremna ići. Likica radi popise znanstvenica, umjetnica i sportašica koje bi trebale biti mnogo poznatije nego što jesu. Kupuje svoj prvi grudnjak, pitajući se tko je i u kojem trenutku odlučio da ga mora nositi, kao i to da mora brijati dlačice po tijelu. Odlučuje da će više pomagati majci, pomoći će i prijatelju s poremećajem u prehrani, a preko praznika će zarađivati vlastiti novac i upoznati se s aktivizmom prikupljajući knjige za lokalnu knjižnicu. Promišlja o seksu, trudnoći, kontracepciji i abortusu, te kroz svoja istraživanja na Internetu i kroz razgovore sa svim važnim ljudima u svom životu saznaje mnogo o povijesti borbe za rodnu ravnopravnost.
Mnogi će možda reći da je naivno vjerovati da mladi u dobi od 13 godina razmišljaju na ovaj način, no ne bih se složila – to što neki možda ne znaju svoje misli ovako spretno artikulirati nikako ne znači da ih takve teme ne zanimaju, ne zbunjuju ili da ne traže svoju poziciju i svoj stav u cijeloj priči.
Također, u komentarima oko ovog priručnika znala se naći i koja primjedba o tome kako je Likica, koliko god u svojim razmišljanjima bila puno zrelija od prosjeka, toliko manje zrela u odnosu sa svojim dečkom i koliko taj odnos napreduje u smislu fizičke intimnosti, no na to možemo odgovoriti da ranije stupanje u romantične i/ili spolne odnose nikad nije bilo pokazatelj zrelosti, a statistike pokazuju da kod nas posljednjih godina te dobne granice ponovno rastu.
Istina je, poražavajuće, i to da vjerojatno većina djece u Hrvatskoj nema ni približno toliko sređene odnose u obitelji, da ih ni približno toliko ne zanima školovanje i da žive u svjetovima koji se jako razlikuju od bedema sigurnosti, podrške i brige koji za Likicu tvore gotovo svi u njezinom okruženju. Istina je i da prve simpatije i prva iskustva ne završavaju nužno sretno kao u njezinom slučaju, i da se mnogi adolescenti mnogo više bore sa slikom o sebi nego što je to u njezinom slučaju, kao i to da obično nemaju vještine kojima se mogu obraniti od okrutnosti ili nerazumijevanja okoline. I problem društvenih mreža i novih načina komunikacije puno je kompleksniji u realnosti nego što je to u ovoj knjizi prikazano. Međutim, “ružičaste naočale” koje priručnik namjerno i svjesno postavlja gotovo da su nužne da bi se problematika pojednostavila do razine iskustva, obrazovanja i zrelosti onih kojima je namijenjen.
No, kad na kraju dođete do Pojmovnika, ili, kako ga autorice opisuju – „o čemu je sve Likica pisala, a da (možda) nije ni znala”, bit ćete vjerojatno impresionirane količinom i dubinom pojmova koji su ovdje malo formalnije objašnjeni, a koji su kroz taj imaginarni blog obrađeni na zaista zabavan, ne pretjerano opterećujući, simpatičan i primjeren način, zadržavajući respekt prema svojoj ciljanoj publici i nikad ne pretjerano pojednostavljujući stvari koje zaista nisu jednostavne.
Za kraj, ako ste roditelj ili ako radite s mladima, iskoristite koji paragraf iz knjige kao poticaj za razgovor o temama koje često mi odrasli nismo sigurni kako potaknuti. Istina, klinci danas mogu guglati sve, informacije su dostupnije nego ikad (nažalost, isto vrijedi za dezinformacije), ali baš zato nikad nije bilo toliko važno staviti ih u odgovarajući kontekst ili prenijeti ih odgovarajućim senzibilitetom.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
