Vesna Lemaić slovenska je spisateljica, vrlo aktivna na tamošnjoj aktivističkoj sceni. Iza nje su dva romana (Odlagališče, Cankarjeva založba, 2010. i Kokoška in ptiči, Škuc, 2014.) i jedna zbirka priča nedavno prevedena kod nas (Popularne priče, CeKaPe, 2014.) što je i bio povod za njeno nedavno gostovanje na Festivalu svjetske književnosti, a onda i za ovaj intervju.
Iako je neposredan povod za ovaj razgovor tvoje gostovanje na Festivalu svjetske književnosti, rečenica koja mi je najviše zapela za oko u tvojoj biografiji je ova: “Uključena je u borbu protiv kapitalizma i europskih kriznih politika”, tako da ću je iskoristiti za jedno ‘neknjiževno’ pitanje koje će se sigurno dotaći i književnosti. Zanima me na koji se način ta borba manifestira u tvojem radu i u tvojem svakodnevnom životu?
To se zapravo vidi u mojim zadnjim romanima Odlagališče i Kokoška in ptiči. Prvi roman je antiutopija koja kritizira kapitalizam, ekscesivnu potrošnju elektronskih aparata i patrijarhat. A u Kokoški sam pisala o prosvjednicima i akcijama pokreta 15 o, koji se formirao u Ljubljani po uzoru na Occupy pokret. Radilo se o organiziranom otporu ljudi protiv krize i europskih kriznih politika. Tada se prosječnim ljudima nametalo da na svojim leđima nose učinke krize, odnosno financijski dug države. Rezalo se javne fondove, izbacivalo ljude sa Zavoda za zapošljavanje i lagalo o tome koliko ljudi je stvarno nezaposleno. Tad mi je pokret 15 o bio svakodnevni život.
Sada sudjelujem u aktivnostima Društvenog centra Rog, koji se nalazi u Autonomnoj tvornici Rog. To je skvot koji je bio zauzet prije 10 godina. U Rogu ima puno prostora i uz njih vezanih iniciativa, pojedinaca/ki, koji djeluju na različitim područjima, od umjetničkog do političkog, od obrazovnog do sportskog. Tvornica je jako važna za puno ljudi koji u njoj zadovoljavaju svoje potrebe, bilo da se druže, kuhaju za zajednicu, uče kung fu ili se bave umjetničkim radom. Prije tri, četri mjeseca osnovale smo i Grupu za uključivanje migrantkinja u zajednicu. Osim toga, želimo uspostaviti i jedan novi feministički prostor. U tvornici Rog se održava i tečaj engleskog za azilante, političko povezivanje i organiziranje, i još puno toga, uglavnom besplatno ili za dobrovoljni doprinos. Meni je Tvornica drugi dom.
A ovog lipnja ljubljanski gradonačelnik Janković odlučio je početi rušiti zgrade u Rogu, međutim uspjeli smo blokirati bager i početak rušenja. On trenutno tuži osmero ljudi u tužbi vrijednoj 1 400 000 eura. Dakle, ljubljanske vlasti ne rade u korist vlastitih građana nego čak idu protiv njih. A ako im se ljudi prkose, vlasti ih iscrpljuju skupim sudnim procesima.
A sad na pisanje. U Hrvatskoj ti je objavljena jedna, prva zbirka priča Popularne priče u prijevodu Jagne Pogačnik (CeKaPe, 2014.) koja je u originalno objavljena 2008. i za koju si višestruko nagrađivana. U pripremi ovog razgovora rekla si mi da si se kao autorica otada dosta promijenila, što stilski, što ideološki. Kako danas gledaš na te svoje rane priče, iz oba ta rakursa?
Pa, nekad su mi protagonisti bili duboko apolitični individualisti, a sada su ideološko plitki. U Popularnim pričama likovi nisu bili svjesni utjecaja društva, u fokusu su bili njihovi osjećaji, psihološke borbe, konflikti s drugima… ali to ne znači da su te priče loše. Zapravo, ta prva knjiga je bila čak i najbolje primljena kod čitatelja/ica i kritičara/ki. A u zadnjoj sam knjizi, za razliku od toga, pisala o prosvjednicima kojima je političko samoorganiziranje jako bitno u životu. Odlučila sam se za te ‘ideološko plitke’ karaktere zbog iskustva koje imam. U Sloveniji se, naime, često teže probavlja literatura koja ne sakriva svoju političnost, kod nas još uvijek vlada konzervativno mišljenje prema kojemu literatura mora biti čista kao djevičansko maslinovo ulje, da pisac mora zauzeti neutralan, objektivan stav, a taj stav je stav bijelog strejt obrazovanog građanina koji poštuje zakon i ima strukturno dobar položaj u društvu. Taj stav mogu kopirati i spisateljice u svojim knjigama i reproducirati sistem dobrog književnog ukusa. Zato sam se odlučila za dijametralno suprotni pristup.
Naravno, tema o kojoj pišem onda utječe i na moj stil pa se onda dogodi neka teško odrediva igra među njima. Moj stil nikada neće biti asketski, jer previše volim metafore. I nekada znam opsesivno ispravljati i kombinirati riječi i rečenice, sve dok mi ne zazvuče točno onako kako bi trebale.
Vrlo si aktivna na slovenskoj književnoj sceni: osim kao autorica, na njoj si prisutna i kao organizatorica radionica kolektivnog trash pisanja, osnovala si čitateljski klub Anonymous Reader, vodiš radionice pisanja za mlade… Za početak, ne mogu ne pitati: što je točno ‘kolektivno trash pisanje’ i kako je koncipiran Anonymous Reader?
Zapravo nisam baš prisutna na slovenskoj literarnoj sceni, imam čak više doticaja s neprofesionalnim piscima i spisateljicama.
Anonymous Readers je bio čitalački kružok na kojem smo čitale autorice. Ideja je došla u trenutku kad sam postala svjesna toga da smo, ne samo u školi, nego čak i na studiju komparativne književnosti, većinom čitali pisce. Taj kružok više ne postoji, ali mislim da je bio važan za krpanje rupe koja je nastala tijekom našeg obrazovanja.
Kolektivno trash pisanje je još uvijek u toku. Temelji se na nadrealističkoj metodi Exquisite Corpse s kojom sam se upoznala na radionici sci fi pisanja koju je vodila Tea Hvala. Tako sam na sličan način organizirala kolektivno pisanje u gay klubu Tiffany na Metelkovoj i Društvenom centru Rog. Nazvala sam ga trash, jer mi se tada sviđala riječ trash. Ali pustila sam to ime jer sam primjetila da nam u tom kolektivnom procesu pisanja često iz mozga izlazi ‘smeće’, odnosno misli i rečenice koje ne bi imale nikakvu vrijednosti u nekoj drugoj formi. Iz ‘smeća’ se može sastaviti puno iskrenih i duhovitih priča koje odražavaju društvene događaje koji nas bole, utupljavaju ili čak i vesele. Taj tip kolektivnog pisanja ima emancipatorski potencijal, u smislu da manja zajednica na taj način dobiva prostor i mogućnost da piše vlastitu književnost koja je oslobođena ambicija književnog tržišta i literarnog kanona.
Zanima me je li angažman tog tipa nastao frustracijom postojećim stanjem scene ili ga vidiš kao neku vrstu nadogradnje vlastite autorske pozicije, kao nešto što je komplementarno tvojoj spisateljskoj karijeri? Imaš li u planu neke nove projekte takvog tipa?
Uvijek su me zanimali mali eksperimenti izvan normativnih okvira. Na primjer, kolektivno pisanje ruši mit autora. Na početku svi sudionici/e zajedno odlučuju o naslovu, temi, žanru ili protagonistu/kinji. Poslije svatko piše sam za sebe, zatim svi zamjene tekstove i dopune priču na mjestu gdje ju je prethodnik/ca završio/la. I tako pet, šest puta. Rezultat je pet, šest nepredvidljivih priča, napisanih kolektivno. I one često budu bolje od tekstova koje bih napisala ja ili čak i neki poznati pisac.
Te priče bi će objavljene u obliku zina u okviru Acerbic Distribution (platforma za samoorganiziranu distribuciju knjiga) i baš sada radimo na izboru tekstova. Nakon toga, organizirat ćemo literarnu večer trash priča za našu zajednicu.
Druga bitna linija tvog aktivističko-organizacijskog djelovanja potpada pod LGBTIQ domenu. Članica si neformalne inicijative Lezbično-feministične univerze (Lezbijsko-feminističkog sveučilišta). Koji je fokus LFU?
To je iniciativa koja postoji zadnjih šest godina. Program se održava u gay klubu Tiffany u Metelkovoj. Na početku nam je bilo bitno educirati se o lezbijskim i feminističkim pokretima, kulturi i umjetnosti. Sveučilište u imenu namjerno je ironično jer se naši načini zajedničkog učenja baziraju na principima samoorganizacije, aktivnom sudjelovanju i odlučivanju svih sudionica. LFU funkcionira kao safe space za lezbijke, queer i trans osobe i druge žene.
Organiziramo razgovore na temelju pročitanih tekstova, različite radionice, filmske večeri, sudjelujemo na prosvjedima i feminističkim akcijama. Važno nam je povezivanje s drugim feminističkim organizacijama i pokretima (Rdeče zore, Vstajniške socialne delavke…) i antikapitalističkim, antifa grupama.
Pripadnica si jedne od onih generacija koje su obrazovanje započele u tzv. ‘starom sistemu’ odnosno u ‘Jugi’ pa se, shodno tome, služiš i srpskohrvatskim jezikom (na kojem je i vođen ovaj intervju, op.a.). Osim toga, prevođena si i na srpski i na hrvatski, prisutna na festivalima i projektima u regiji. Zanima me kako gledaš na današnju književnu scenu ex YU prostora?
Pričam jezik koji je mješavina hrvatskog i srpskog. To je jezik kojeg sam slušala od bake i dede, oni su bili vojna lica, pa su miješali sve, čak i dalmatinski. Volim taj jezik, volim ga pričati, volim čitati na njemu. Upoznala sam i neke meni jako drage spisateljice i spisatelje s tog područja.
Hm, književna scena ex YU prostora… mislim da je manje više svuda slično, u smislu da njome vladaju isti odnosi književnog tržišta i literarnog biznisa. Ali, kad me pozovu na neki festival, više me zanima druženje s piscima i spisateljicama koji su mi blizu na nekoj emotivnoj razini. I literatura koju pišu, svakako.
Za kraj me, kao nekog tko također piše, zanima da li te ikad, kao autoricu, frustrira činjenica da pišeš na jeziku kojim se služi jako mali broj ljudi? Mene zna frustrirati ta brojka od navodnih sedam milijuna ljudi koji govore hrvatski (izvor: Wikipedija), a slovenski navodno govori tek dva i pol milijuna ljudi (izvor: Wikipedija).
Sjećam se da sam jednom pomislila kako bi bilo da mi je maternji jezik srpskohrvatski, pa bi onda moje knjige mogli čitati i Hrvati i Hrvatice i Srbi i Srpkinje i Bosanci i Bosanke i Crnogorci i Crnogorke. Ali sada sam navikla na to. Gledam na to kao nešto pomalo egzotično. Inače ne gajim neke posebne domoljubne osjećaje prema slovenskom jeziku i uvijek se nakostriješim kad ga desni i srednji političari i kulturnjaci izrabljuju za nacionalističke ideje. Sviđa mi se i međusobno miješanje jezika, jezični crossbreeding, iz kojega nastaju bastardni jezici koji nisu cenzurirani akademskim lingvističkim purizmom. Kad pišem, više puta mi se desi da samu sebe zapitam je li jezik koji zapisujem živ ili umjetan i od čega bi taj moj jezik morao biti slobodan da me takva pitanja prestanu uznemiravati.
