Objavljeno

Ivona Juka: Polazna točka za film ‘Ti mene nosiš’ bilo je pitanje: Kad ćeš se promijeniti?

Ivona Juka trkačica je na duge filmske pruge, stoga je bilo naivno očekivati kako ćemo intervju povodom prikazivanja njenog filma Ti mene nosiš obaviti brzo i u slovnim normativima na koje smo navikli na web portalima. O njezinom igranom dugometražnom prvijencu ovih se dana mnogo govori u medijima, a redateljica i njezin tim uglavnom primaju pohvale za svoj rad. Nakon što sam film pogledala dva puta, vrijedi reći da ‘Ti mene nosiš’ ima priliku zainteresirati dio šire publike do sada nesklone hrvatskom filmu.

Ovaj fantastično stvaran film u stvarnosti pronalazi dovoljno fantastike s kojom njegovi tvorci interveniraju u život i uspijevaju, služeći se filmskim zanatom, činiti umjetnost. „Koncentrirajte se“, kaže djevojčica Helena Beljan u prvom kadru filma ‘Ti mene nosiš’. Na koncentraciju pozivam i čitatelje/ice ovog intervjua, najduljeg kojeg sam ikada potpisala.

Film pokazuje odnose triju kćeri i njihovih očeva, što je u hrvatskoj kinematografiji samo po sebi izbor vrijedan pažnje. Naime, u hrvatskom i regionalnom filmu imali smo najčešće autore koji su glavno težište stavljali na odnos oca i sina.  Zašto ste se bavili baš ovom temom, odakle su sve došli poticaji?

Krenula sam zapravo od sasvim drugačijeg polazišta. Od pitanja „Kad ćeš se promijeniti?“.  Ne volim to pitanje, mijenjamo se svaki dan, i to ne samo biološki, starenjem, već se razvijamo. Nekad u krivom smjeru, nekad u slijepu ulicu, pa se vraćamo gdje smo nekad bili, nekad u dobrom smjeru, ponekad dolazimo na neka odredišta na kojima se događaju velike spoznaje, pa i preokreti u našim životima. Čini mi se da pitanje „Kad ćeš se promijeniti?“, ne postavlja netko kome je stalo do tvog, mog ili bilo čijeg razvoja, već netko tko bi drugoga zapravo htio učiniti hibridom po svojoj volji i svojim mjerilima.

Sljedeći triger mi se dogodio na jednoj scenarističkoj radionici kad je Lorie Hutzler o pisanju karaktera rekla:

“Nemojte dodavati tigru peraje. Tigar mora ostati tigar, bez obzira koje promjene prođe. Mora proći kroz promjene i moraju ga promijeniti događaji, dakle on na kraju vašeg scenarija mora postati drugačiji tigar, mora se vidjeti kuda ga je doveo put koji je prešao… Može postati umoran i oronuo, pripitomljen i izdresiran, uspješniji nego što je bio… ali mora ostati tigar! Publika ne vjeruje u hibride.”

I to je istina, nije otkrila toplu vodu, Harry iz Dirty Harry-a ne može na kraju filma postati lik iz romantične komedije, ali meni se to poklopilo s mojim razmišljanjima o tome kako bi nas drugi rado mijenjali, ali kako bi i mi mijenjali druge, iako znamo da hibrid od čovjekovog karaktera ne postoji.

Dakle, spoj pitanja koje me iritiralo od najbliže osobe, a koja nije bila moj otac:) i razmišljanja koga bih sve ja promijenila po svojim mjerilima, u kojim i kakvim situacijama se tako ponašam, bile su polazna točka za ovaj scenarij. Nakon toga sam razmišljala u kakav blizak odnos to staviti, jer ovo je konflikt gotovo svakog odnosa.

U ljubavni partnerski odnos, hm, učinilo mi se nekako prejednostavno, simplicifirano, ma kako različiti parovi, sve je to isto, nebitno jesu li različitih generacija, homoseksualni ili heteroseksualni, muče ih isti problemi. Barem iz moje perspektive, jer za mene su homoseksualni parovi posve normalni i ne vidim neku razliku od heteroseksualnih parova, ljubav i konflikti su isti. Zatim, upravo kako ste spomenuli, odnos otac i sin je toliko već obrađen, i opjevan i iscrpljen, a i nije me zanimalo. Odnos kći-majka mi je bilo isto kao i otac-sin, također prečesto… Govorim, jasno, iz svoje perspektive, ne obezvrjeđujem druge poglede.

I onda se nekako prirodno pojavio taj odnos – otac i kći. Puno je doprinijelo i to što sam bila jako bliska sa svojim ocem. Imam sreću što sam odrasla uz oca koji me poštivao, poticao i nikad me nije lomio prema društvenim konvencijama. Nije postavljao ono iritatno pitanje: „A kad ćeš se ti promijeniti?“ Bio je čovjek široke vizure i to me inspiriralo da kopam dalje. Tako je počelo, kći i otac. Dalje u razvijanju scenarija, to nije imalo nikakve veze s mojim osobnim odnosom s ocem, odnosno uvijek postoje neki mali segmenti, uvijek koristim situacije iz svoje i tuđih biografija, ali isključivo samo neke crtice, sve ostalo je posve izmišljen kontekst.

Gotovo sve protagonistice filma ‘Ti mene nosiš’ su na neki način antijunakinje, nesvodive na samo jedan identitet ili obiteljsku/društvenu ulogu. U pitanju su uglavnom kompleksni ženski likovi. Mislite li da nam je toga nedostajalo u hrvatskom i regionalnom filmu, u kojemu se tek u posljednje vrijeme mijenja prikaz žena kao žrtava, preljubnica ili tek histeričnih, poremećenih likova koji povremeno zatresu dramaturgiju filma i probude gledatelja u fotelji ili sjedalici?

Hvala i bravo! Upravo tako se kod nas prikazuju žene. To nije slučaj samo kod nas, već i velikom broju mainstream filmova. Mislim da nije više problem stereotipa, već je veći problem što se ženu prikazuje u samo jednom identitetu.

Ono što kod nas trenutno nazivaju ‘rodnom ideologijom’, smatram humanizacijom, razvojem i emancipacijom društva.
Ne razumijem kako neki ljudi ne mogu shvatiti pojam rod i da je to zapravo prirodno. Ne postoji ‘žensko’ i ‘muško’ osim u okviru spola, ostalo je sve društveni ili samoinicijativno oblikovani identitet. ‘Muško’ i ‘Žensko’ su samo biološke zadatosti, kao visina, boja očiju, kose. Određivati da je nešto svojstveno muškarcima, a nešto ženama, primitivno je i skučeno razmišljanje, jako uvjetovano društvenim konvencijama koje smo trebali odavno prevazići.

Za mene je to isto kao tvrditi da su ljudi s plavim očima takvi i takvi, a ovi sa smeđim onakvi i onakvi. Na jednom okruglom stolu o ženama u medijima na kojem se jako inzistiralo na pojmu ‘stereotip’, rekla sam da mi se čini da to više nije glavni problem ili smo se barem izborili da više nije politički korektno reći: ‘žena – nježna, slaba’, ‘muškarac – otporan, snažan’, dakle, sve što spada pod pojam ‘stereotip’ je postalo barem politički nekorektno, uglavnom neprihvaćeno,  ali i dalje se ženu tretira unutar jednog ili maksimalno dva identiteta u medijima.

Primjerice u svakodnevnom životu, neka žena je doktorica, i ona pet minuta prije nego ulazi u salu za operaciju može telefonirati sa svojim sinom tinejdžerom, živcirati se što markira i što je ovakav ili onakav, dakle biti u identitetu majke, a onda ući u salu i operirati kao da tog razgovora nije bilo. Ovaj primjer sam već spominjala, jer je jednostavan i svi znamo za ovakvu stvarnost, žene ovako u društvu funkcioniraju već gotovo cijelo stoljeće, a u medijima još uvijek ženu vidimo ili isključivo u identitetu majke ili u identitetu bitch karijeristice. Kao da ne postoji multidimenzionalna žena, koja doista postoji u svakodnevnom životu.

I ne može me nitko uvjeriti da je na toj operaciji rez bolje i uspješnije izveden zato što ga je radio muškarac ili žena, ili nečiji život spašen zbog toga što je operaciju izvodio muškarac ili zato što je izvodila žena. Dakle, u svakodnevnom životu smo prihvatili to pod normalno, ali u medijima, pa čak i u našoj društvenoj svjesti još uvijek nismo.

Žena koja operira nije majka kad operira, ona čak nije žena, a kad je sa svojim sinom nije doktorica koja operira, već je majka. Ona i unutar identiteta majke ima pravo birati identitet, dakle ne mora se ponašati po stereotipu, slici majke kakva još uvijek postoji u medijima, uglavnom patetične, pretjerano zabrinute i staromodne žene.

Ona je možda unutar tog identiteta majke također drukčija od pretpostavljenog identiteta. Zašto ona ne bila samohrana majka? Kao da to ne postoji?! Zašto ona ne bi sama sebi u identitetu „majke“ izmislila i dodala, dakle konstruirala još koji identitet ne bi li ukrotila svog problematičnog sina? Baš takav da mu glumi prijateljicu? Ili možda da mu bude čak iskrena prijateljica? I unutar tog identiteta prijateljstva sa svojim sinom, također ne mora imati ženski identitet.

Ja bih radije gledala takav film, a i bliže je realnosti, od filma u kojem je sve crno-bijelo. Kao što vidite, mogućnosti su bezbrojne, a nisam ih izmislila ja, već sam život. Da ne duljim dalje, to uporno objašnjavam i kad govorim o svojim identitetima, kad režiram ja nisam žena. Postoje situacije u kojima jesam, uživam u njima, ali uživam i u onima kad nisam, potrebni su mi svi moji identiteti.

Glumice u mojem filmu su imale zbilja što igrati, napokon su dobile priliku da pokažu veći spektar identiteta unutar karaktera i u tome im skidam kapu. Stvarno su genijalne i hrabre. Koliko je meni bilo važno prikazati takve karaktere, ali Lana, Nataša, Helena, Dorčić su zgrabile priliku i mnogo doprinijele ovim karakterima, unijele su u ovaj film svoje iskustvo, znanje, opažanje, sebe. Svaka od njih je različita, svaka inteligentna, drugačija, posebna i multidimenzionalna. Ja sam im beskrajno zahvalna na suradnji i na zajedničkom kreiranju karaktera koje igraju u filmu ‘Ti mene nosiš’.

Postoje li u svjetskoj kinematografiji filmovi na koje ste svjesno pomišljali dok ste radili na ovom filmu, dovodili neke svoje postupke u korelaciju s njima, uzimali ih kao referentne točke od kojih se odstupalo ili ne?

Ne, jer mene to više koči, nego potiče. Zapravo, i ne znam drugačije.  Kad radim film ne pada mi na pamet loš, niti dobar primjer. Postoji samo moja inicijalna vizura i vizura ljudi s kojima radim, a često je baš korigiram ili usklađujem s onima s kojima radim. Ljudi vas često potiču da vidite više ili drukčije ili bolje od onog od kud ste krenuli, kako ste zamislili. To najviše volim u radu s glumcima, ali i ne samo s glumcima. Ponekad vam i rekviziter svojim prijedlogom doprinese ili čak nadogradi scenu i to u smjeru u kojem niste ni sanjali. Čovjek dođe i pita što mislite „bi li taj karakter u toj sceni imao to i to..“, a vi shvatite da je upravo to brilijantna ideja, jer daje karakteru nešto posve novo ili začudno, onda se na to nadogradi glumac, pa još netko. Film nije one man band, već fantastična nadogradnja. Zapravo, ekipa stvara film. Redatelj je katalizator ili ajmo reći dirigent orkestra. Zato mislim da je pogrešno razmišljati ili uspoređivati se s drugim orkestrom. Treba osjetiti ljude koji su pred vama. Ja ovisim o njima. Često im to ne pokazujem da ne iskoriste, ali jako puno toga mijenjam prema njima, a da i ne znaju. I volim ih u procesu mnogo više nego pokazujem.

Sjajna uloga djevojčice Helene Beljan koja u filmu glumi Doru gotovo nosi cijeli film i govori o tome da s djecom glumcima samo treba ciljano raditi. Do sada zaista nismo u domaćem filmu imali tako specifičnu i efektnu djevojčicu. Gdje ste je pronašli i kako je pripremana za ulogu?

Imali smo dvjesto pedeset djece na audiciji, a zapela mi je za oko prvog dana. Nakon tog užasno iscrpljujućeg dana, kad sam mislila da su svi otišli, odvezujući bicikl, primjetila sam ju kako u dvorištu nekog čeka. Pitala sam ju zašto je još tu, a odgovorila mi je da čeka tatu za kojeg ne zna gdje je, „možda je zaboravio..“. Bila je plaha, znatno drukčija od karaktera kojeg igra u filmu, što je i danas, ali nosila je u sebi, čak i u tom trenutku, nekakvu specifičnost, izdvajala se od druge djece.  Nitko ju nije vidio u ulozi Dore, moj najuži autorski tim je bio silno protiv nje, a danas su svi zaljubljeni u nju, no ovo ne naglašavam zbog toga kako bi se pohvalila da sam ju jedina prepoznala, već zbog toga kako vas neki ljudi, u ovom slučaju, mali čovjek, dijete, privuku svojom osobnošću ili čak situacijom u kojoj čovjeka upoznate. Meni je već u tom dvorištu djelovala kao mali fajter.

Bez obzira što sam intenzivno radila s njom, ja ovo nikad, ali baš nikad ne bih uspjela napraviti od Helene bez njezinog ogromnog talenta, sretna sam što se pojavila na toj audiciji. Poslije mi je otkrila da je dvojila da li da uopće dođe, obzirom da smo tražili da nam nešto otpjeva, a ona ne pjeva dobro. Eto, kakva je to koincidencija. Mi smo mnogo ciljano radile, od raznih glumačkih tehnika kojima se postiže stanje i emocija, do logičkih akcenata u rečenici, objašnjavale motivaciju, vježbale brzinu, način hoda, do toga što je kontinuitet, kako ostati u koncentraciji itd. Ali, moj rad bi bio uzaludan da ona nije talentirana i marljiva. Bilo mi je jako važno da i ona i Juraj Dabić, koji igra Jana, njezinog brata, uživaju i u procesu i na setu. Set je vrlo naporno mjesto, ali ti klinci su stvarno uživali. Kad radim s klincima, trudim se dati im izazov, da se osjećaju i kreativno i istraživački, da osjete akciju. Juraj je molio svoje roditelje da ga puste da snima i dane kad nije snimao, želio je udarati klapu. Helena bi, po vlastitim riječima, snimala u beskonačnost. Dakle, uživali su i to se vidi i u rezultatu.

Mala Dora definitivno odstupa od heteronormiranih likova djevojčica, i sa svojom ulogom u obitelji i maštanjem o tome da postane nogometna menadžerica, ali i na neki način simbolizira dolazak novog naraštaja djevojaka i žena koje ulaze u tradicionalno muška zanimanja.  Što njen lik sve znači za Vaš film?

Da, ona definitivno odstupa od heteronormiranih likova djevojčica. Ona je mala ja, mala Vi, ona je mala žena, drska, inteligentna, dječji naivna, ali i bedasta i požudna i ta požuda ju u jednoj sceni odvede gotovo do uništenja, ali ona na sve to ima PRAVO. Ona ima potpuno krivi uzor.

Zanemareno je dijete koje se bori za svoje mjesto pod suncem, pa čak i krivo kopča stvari i često ide u krivom smjeru, ali ona ima slobodu i prkosi društvenim konvencijama. Istovremeno, Dora prije vidi ono što drugi ne vide, ona je jedini karakter u filmu koji zna dobro posložiti pojave i stvari oko sebe i postaviti ono ključno pitanje: „A kad ćeš se ti promijeniti?“ Brže i bez opterećenja konvencijama vidi stvari od odraslih likova. Djeca su inače takva. Perceptivna. Imam nećakinju koja mi postavi pitanje, ali odmah da i odgovor. Kad prolazimo kraj žene koja prosi: „Zašto ova teta nema novaca? Daj joj.“

Kod nje nema dvojbi. Ti imaš, ona nema, logika nalaže da to riješimo. Meni je to super kod klinaca. Nema tu puno filozofiranja, riješi. I to odmah. Često ljudima prepričavam jednu drugu situaciju s njom, koja mi je otvorila oči u vezi dječje percepcije o stvarima koja su izvan njihovog iskustva. Pošto nisam majka, meni je to bilo fascinantno, nekom roditelju ovo što pričam vjerojatno je poznato.

Ušla sam s nećakinjom u dućan kad je ubijen Gadafi, imala je samo tri i pol godine i novine su bile u njezinoj vizuri, naslovnice dnevnih listova s mrtvim Gadafijem, na štenderu, u vizuri njezinih očiju. Odmah se uzbudila i pitala me: „Što je ovom stričeku?“  Nikad tako nije reagirala na gole cice i druge sadržaje o kojima ovo društvo toliko (i samo o tome) priča kako nije primjereno za djecu. Goli ljudi ju nikad nisu uznemirili, jer ona kao trogodišnjakinja, ono što ovo društvo uporno naziva neprirodnim, ne vidi neprirodno, ali taj leš na naslovnici je vidjela kao nešto uznemirujuće i šokantno.

Zatekla me svojim pitanjem, nisam znala što da joj odgovorim, a onda sam joj rekla: „Striček je umoran, jako se uprljao i spava“. Mrzila sam sebe zbog tog odgovora, ali nisam znala što da odgovorim troipolgodišnjakinji, jer me uznemirlia njezina uznemirenost i šok kakav od nje nisam doživjela. S jedne strane sam ju željela zaštititi od šoka, a s druge strane, mrzila sam sebe što ju lažem ili što u tom trenutku nisam pametnija da nađem neki drugačiji odgovor. Ona je i dalje zurila u sliku javnog smaknuća, dok sam ju vukla prema nečemu drugom i pokušavala joj odvući pažnju. Klinci su inteligentni i intuitivno razumiju i ono što je izvan njihovog iskustva.

Dakle, to je moj odgovor na vaše pitanje. Sigurna sam da smo i vi i ja postavljale ovakva pitanja i bile poput moje nećakinje u ovoj situaciji, poput Dore iz ovog filma, samo se o tome malo ili uopće nije pričalo i prikazivalo, a rijetko se prikazuje i danas na filmu. Dora je dijete kakvo smo bile sve. Ne po interesima, nismo imale uzore kao Dora, nismo bile slične po karakteru, već po intuitivnoj spoznaji. I ona je po tome iznad odraslih likova.

A što se tiče heteronormiranih likova djevojčica, to je opet priča o medijima, takvima ih prikazuju, mada znam da su neka djeca takva i u ranoj dobi. Na spomenutoj audiciji je bilo i desetogodišnjih gospođa da sam se iznenadila što neki ljudi rade od svoje djece.

Lik Dore nosi u sebi i društveni paradoks. Ona je inteligenta, slobodna – ne zato što je zanemarena, već slobodna od normiranosti. Ona je svoja, ali uzor pronalazi u najgorem. Mi smo odgovorni što joj uzor nudimo u najgorem. Mi smo odgovorni što ne formiramo medije prema našoj potražnji, već konzumiramo ono što nam oni nude.

Nisu djeca odgovorna što uzor nalaze u Kim Kardashian, nekoj starleti bez talenta ili sličnima, to je naša odgovornost. Toliko smo šutljivi i nepokretni, prepuštamo ih ispiranju mozga onih koji im serviraju smeće.

Kako se bivši navijački vođa Goran Hajduković Čupko našao u jednoj od glavnih uloga i što mislite da je film dobio njegovim angažiranjem?

Dobio je autentičnost. Nisam razmišljala što film dobiva njegovim angažiranjem, već sam samo tražila čovjeka koji će uvjerljivo igrati taj karakter. Na primjer, za lik Lidije, kojeg igra Nataša Janjić, jest jedan od rijetkih za kojeg sam imala podjelu još dok sam pisala scenarij. Odmah sam vidjela nju u toj ulozi.

Netko od mojih tadašnjih suradnika, uvjeravao me da probam s jedom djevojkom na audicji  koja je jako cijenjena u našim off produkcijama, nije studirala glumu i slovi kao jako uvjerljiv naturšćik. I zbilja, ta djevojka je talentirana, ali to nije bilo ni deset posto od onog što je napravila Nataša Janjić. Neke karaktere ne mogu igrati naturšćici. Karakter kojeg igra Lana Barić ili Voja Brajović također nije lik kojeg može igrati naturšćik. Postoje karkateri koje trebaju igrati glumci i postoje karakteri koji zahtijevaju autentičnost. Lik Vedrana je takav. I to sam shvatila nakon procesa audicija.

Čudila sam se kako glumci koje sam pozvala ne pokazuju snalaženje unutar karaktera Vedrana, a onda sam naknadno shvatila da nije greška u njima, već u meni, jer Vedrana tražim od krivih ljudi. Glumci se u njemu nisu pokazali, jer nemaju što pokazati, to je lik za naturšćika, sve što bi oni napravili (čak izvrsni glumci) izgledalo je nakaradno, neuvjerljivo. Goran Hajduković je talentiran čovjek, ne umanjujem njegov talent i rad, naprotiv, apostrofiram sve što je zbilja njegova zasluga, već samo pričam o svojoj spoznaji u toku ovog procesa. Ono što je on fenomenalno dao ovom filmu jest vlastito iskustvo, emotivni spektar, vrlo iskren i jako širok. Pokazao je upravo ono o čemu smo pričali, kako je čovjek multidimenzionalan. On je opasan i gadan u nekim identitetima, a u drugima je nježan i ranjiv, npr. u identitetu oca.

U filmu se bavite i nogometom i sapunicama kao anesteticima od društvene zbilje i intimnih, obiteljskih odnosa.  Sapunice su ovdje izvor prihoda većine protagonista, a nogomet je prostor u kojemu djevojčica Dora realizira svoju potrebu za bijegom od obiteljske krize. 

Sviđa mi se ovaj izraz ‘anestetici’. Sport je anestetik svih naroda i to je normalno. Većina nas se ne spušta nevjerojatnom brzinom niz snježnu padinu, niti zabija golove, niti trči brzinom mačke.. Sportaši su heroji i heroine. Razumijem taj anestetik i zabavan je. Jedino mi nije jasna mržnja, ne razumijem zašto mrziti protivnika. To je bolesna identifikacija, ona koja je još opasnija od anestetika. Dobro ste zaključili, anestetici služe za bijeg.

Kao redateljica dugo ste tretirani kao enfant terrible hrvatskog filma, svojevremeno ste ulazili u otvorene sukobe s nekima od moćnih muških figura na domaćoj filmskoj sceni.  Što je ono što Vas je tada smetalo u tom polju i je li se s vremenom za vas u njemu nešto promijenilo?

Enfant terrible zvuči jako dobro i hvala na komplimentu. Mi na domaćoj filmskoj sceni imamo antisemite, kriminalce u domeni gospodarskog kriminala i razne druge oblike devijantnog ponašanja. O tome se ili šuti ili na to gleda sa simpatijama, kao dio imidža spomenutih muških figura. Ne umišljam da takvih poremećenih ličnosti nema i u drugim profesijama, ali u našoj profesiji se gleda na njih kao na dio njihovog autorstva, a neki od njih sjede po raznim vijećima, odborima i imaju nekakvu ili veliku moć. Nisam primjetila da spomenute devijacije idu pod ruku s talentom. I zbog toga su vjerojatno najopasniji. Kako nemaju talenta, sav fokus im je na onima koje doživljavaju kao prijetnju.

Evo nekoliko primjera. U Vijeću Pula Film Festivala sjedi tip koji je imao organizirane antisemitske akcije, javno s imenom i prezimenom je stajao iza njih. On radi čudne filmove prepune nasilja, ima neku svoju subkulturu koja to prati, a gnjevan je i ogorčen na svoju bivšu producenticu, inače vrlo uspješnu i sposobnu ženu, kako mu nije dovoljno promovirala prethodni film i kako je zbog toga imao tristotinjak gledatelja. Jedna novinarka mi je rekla kako zna sve njegove nick name-ove pod kojima zagađuje virtualni prostor, da ga prati već godinama. Većina nas i ne mora pratiti njegov prljavi trag u virtualnim medijima, već po stilu znaš tko to piše. On je skičao kao svinja koju kolju kad sam predala prijavu da se želim učlaniti u društvo filmskih djelatnika. Kolege su se čudom čudile, imam tridesetak svjedoka ovog slučaja, i pitale koji mu je argument protiv. Imam sve uvjete da me prime, dakle, što ga smeta? Čudili su se i mojoj reakciji, kako mogu biti hladna kao špricer na takav otvoren napad. No njega treba žaliti i vjerojatno mu ponuditi profesionalnu pomoć u nekoj ustanovi. Umjesto toga, daju mu da sjedne u svaku fotelju koju poželi. I slušaju kako radi drame kad mu nešto nije po volji.

Zašto? Talentirani se ne javljaju za fotelju. To je doista tako. Sada namješta najgori mogući termin za prikazivanje mog filma u Puli i neka mu bude.

Evo drugog primjera. Tip raspolaže sa šezdeset milijuna godišnjeg budžeta.

Kompletan Upravni odbor upozorava ministricu kulture Andreu Zlatar da ih policija zove na obavijesne razgovore u vezi gospodarskog kriminala. Žale se da im svojim agresivnim ponašanjem onemogućava rad Upravnog odbora. Kompletan Upravni odbor na čelu s Enesom Midžićem daje ostavku nakon što spomenuta ministrica ne reagira. Ovo je javni dokument, predan ministarstvu kulture, ima urudžbeni broj, dakle, sve ovo možete kao građani provjeriti i čitati.

Taj tip je ljut jer se saznalo da je ženi koja sjedi u Upravnom odboru, dakle tijelu koje njega bira na novim izborima za ravnatelja dodijeljeno 6 milijuna i 400 tisuća kuna! Bjesni, napada medije jer pišu o tome, a sve završava tako što je spomenuta žena dala ostavku i otišla sa svojih 6 milijuna i 400 tisuća kuna. O, pardon, dobila ih je za produkciju. A kako je smjela aplicirati na natječaj ako sjedi u tom tijelu, to nikad nije razjašnjeno.

Mene pitaju kako mi je bilo snimati u zatvoru, a mogu odgovoriti da je to mačji kašalj naspram ovakvih tipova vani. Ali, njima se trebaju baviti institucije, a ne ja. I sigurna sam da se bave. Lijepo mi je jedan moj kolega rekao: „Svaka pomisao na njih, jest kadar manje od tvog idućeg filma.“ Slažem se. Ne zanimaju me, nek se slobodno bave sa mnom ili s drugim mojim kolegama, ionako nemaju pametnijeg posla, a na naš rad ne mogu utjecati.

Međutim, bitno je da smo glasni i da ne šutimo o takvim tipovima. Javnost mora biti upoznata što rade, kao što je to bitno i za generacije koje dolaze. Treba im očistiti ovaj zagađen prostor. Najjače oružje jest naš talent, dakle dobar film, a oni će se sami udaviti u kaljuži svojih govana.

Film ‘Ti mene nosiš’ rađen je u koprodukciji sa slovenskom kućom Vertigo-Emotionfilm i srpskom Sloane Film Production, projekt je podržao niz domaćih i regionalnih filmskih fondova. Za dugi metar ovog tipa (155 minuta!) takvo što je i prirodno. Kada govorimo o filmskom dugom metru koprodukcije su u svijetu, a pomalo i kod nas postale nužnost.  Koje su bile dobre, a koje iscrpljujuće strane ove koprodukcije?

Ovog puta stvarno nije bilo ni malo iscrpljujućih strana koprodukcija, već samo dobrih. Meni je sve što sam radila u Srbiji bilo fantastično, inspirativno i pozitivno, baš kao i u Crnoj Gori, a i u Sloveniji. Moj producent iz Slovenije primao je prijeteće signale od spomenutog tipa i takvim ljudima je bilo puno teže nego meni. Ponosna sam na njih koliko su hrabri i odvažni da se prihvatili ovog projekta. Uz to, sve što sam radila sa srpskom, crnogorskom i sa slovenskom stranom, bilo je vrlo značajno po ovaj film, doista nisam imala samo finacijsku, već kreativnu suradnju. Jako sam zadovoljna ovom koprodukcijom i vjerujem da ću nastaviti takve koprodukcije. Zanimaju me sve više kreativno, pa čak i ako neću biti financijski prisiljena na njih.

Scenarij i cijeli film rađeni su dugo i postupno. U razvoju scenarija imali ste, zahvaljujući odabiru u deset najboljih filmskih projekata za prestižni njemački masterclass eQuinoxe, priliku surađivati s nekim od scenarističkih zvijezda poput L.M. Kit Carsonom (Paris Texas), Martinom Shermanom, Timom Squyersom (filmski montažer nominiran za Oscara za film ‘Tigar i zmaj’). Na koji je način rad na ovom masterclassu promijenio scenarij za film ‘Ti mene nosiš’? Koji je najoriginalniji ili najkorisniji savjet koji ste dobili tamo?

Na eQuinoxe masterclassu nisam doživjela ono što je uobičajeno na našim scenarističkim radionicama, oni se uopće ne upliću u vašu ideju, jer jako dobro shvaćaju da ćete vjerojatno mnogo toga još promijeniti tijekom procesa, njima je to normalno i uobičajeno, kao i na samom setu. Ono što mi je bilo najznačajnije na toj radionici su njihova pitanja, odnosno ono što oni ne razumiju. To je bilo najznačajnije da shvatim koje su najslabije točke scenarija.

Uz to, jako mnogo su pričali o svojem iskustvu iz kojeg su nam davali inspirativne primjere da prepoznamo svoje eventualne probleme i svoje moguće greške. Na primjer, Tim Squyres mi je pričao kako mu je bila najteža montaža filma Syriana, rekao mi je kako je motaža tzv. multipliciranih priča, kakav je moj film, najteža. Pričao mi je kako su za taj film čak radili karte u bojama svake priče, odnosno glavnog karatera pojedine priče, kako bi u cijelini imali pred očima ono što montiraju i koliko su se cijeli tim, zajedno s producentom Stevenom Soderberghom jako mučio oko montaže tog filma, ali naglašavao mi je i kako su zadovoljni i procesom i rezultatom. Bez muke, nema nauke (smijeh).

Naravno, ta njegova priča mi je pomogla još na nivou scenarija, odmah sam primjenila na papiru ono što su oni radili u montaži. Kit Carson je bio fasciniran idejom i karakterima koji su univerzalni, koji se mogu nalaziti i u LA, bio je doista navijački raspoložen prema ovom scenariju, pokazao je mnogo veću širinu od mnogih stranaca koji od nas očekuju „određenu priču“.  Martin Sherman me molio da ubijem dva lika, jer je smatrao da će priča biti čišća i bolja bez njih. Imao je pravo, nakon radionice sam shvatila da mi zapravo uopće nisu potrebna ta dva lika. Fenomenalni mentori. Inspirativni i jako kreativni.

Kakav put film ‘Ti mene nosiš’ očekuje u budućnosti? U kojim će sve kinima igrati i planirate li se fokusirati na velika komercijalna kina ili manje nezavisne dvorane, možda kombinaciju svega toga?

Definitivno kombinacija. Krenuli smo sa velikim komercijalnim kinima i to je uobičajen put, velika komercijalna kina još uvijek bolje štite film od piratstva, ali ubrzo prelazimo na kombinaciju.


Povezano