Nakon što je s prijateljem u kinu pogledala Pijev život, Đjoti Singh je na putu kući napadnuta. Njezina tragična priča podigla je mnogo prašine i izvela ljude na ulice, a o tragičnom događaju snimljen je dokumentarac Kći Indije. Jedan od počinitelja intevjuiranih u filmu izjavio je da ljudi gledaju “te filmove i misle kako mogu činiti ono što tamo vide”, osudivši (bolivudske) filmove za ‘promiskuitetno’ ponašanje mladih ljudi u Indiji.
Indijska filmska industrija je vodeća po broju proizvedenih filmova. Ipak, mnogi kritičari i filmolozi zaziru od bilo kakve dublje analize bolivudskog filma, često ga etiketirajući kao treš. Bolivudska kinematografija je okarakterizirana kao “varljiva, eskapistička, bezumno baljezganje i u potpunosti irelevantna za razumijevanje indijskog društva i kulture”.
Indijska kinematografija svoje temelje vuče iz klasičnog indijskog kazališta, ali neosporiv je i utjecaj starog Hollywooda na koji su se mnogi indijski redatelji ugledali. Oba utjecaja su potpomogla određenoj stereotipizaciji bolivudskog filma.
Odmaku od holivudske naracije i izgradnji jedinstvenog filmskog diskursa najviše su doprinijeli drevni epovi Mahabharata i Ramajana. Popularna ideologija koja se promiče u bolivudskim filmovima razvila se iz indijskih epova, odnosno tradicionalne teologije.
Prema Dissanajakeu, Viđaj Mišra ističe da su Ramajana i Mahabharata bili ideološki instrumenti upotrebljeni za širenje struktura vjerovanja vladajućih klasa stoga je zanimljivo primijetiti način na koji indijska kinematografija legitimizira svoje postojanje – obnavljajući svoje vrijednosti na onima iz epova.
Kada govorimo o stereotipima vezanim uz Bollywood, ne bismo smjeli preskočiti ni stereotipe koje ima zapadni/a gledatelj/ica – indijski su filmovi dosadni, patetični, sve je pretjerano dramatično, samo plešu i pjevaju, dok u ‘stvarnoj Indiji’ djeca gladuju na ulicama. Gledamo na indijske filmove kao na svojevrstan guilty pleasure, pitajući se je li ispravno da filmska industrija buja, dok u Indiji ima toliko nedaća. Mi smo ipak Zapad, mi volimo pomoći, mi ne volim bijedu, glad i pošasti.
Ipak, postoje bolivudski filmovi koji se donekle obračunavaju s nametnutim patrijarhalnim obrascima. Oni su društveno angažirani i to na vrlo zanimljiv način – rekonstruiraju i revaloriziraju uvriježene konvencije bez da izbacuju plesne scene.
Dobra indijska djevojka odlazi u inozemstvo
U filmu Cocktail (2012.) tradicionalno odgojena djevojka Mira odlazi u London kako bi živjela sa svojim mužem. Kada ga konačno uspije pronaći, ražalosti se shvativši da on zapravo ne želi biti s njom. Spletom okolnosti upoznaje nove prijatelje – Veronicu i Gotama. Veronica je Mirina sušta suprotnost: otvorena, glasna, pije alkohol i izlazi po klubovima, seksualno promiskuitetna, sve ono što jedna dobra indijska djevojka ne bi smjela biti.
Gotam flerta s objema, ali Mira mu se odbija prepustiti jer je još uvijek udana i nada se da će joj se muž vratiti. Gotam spava s Veronicom koja počinje prema njemu razvijati osjećaje. Kada dolazi Gotamova majka, Veronicu se jasno ocrtava kao nepoželjnu snahu jer je preslobodna i odbija tradicionalne vrijednosti, dok je Mira savršeni prikaz poželjne mlade Indijke.
Naravno, lik Veronice mora biti ‘kažnjen’ tako što umalo strada u prometnoj nesreći. Tada se stvari obrću: Veronika najednom želi biti nečija supruga. Dok se Mira kroz film emancipira uz Veronicu, već emancipirana Veronica se degradira. I, kao što priliči, happy end s Gotamom dobije Mira, a Veronica se prosvijetli i postane dobra djevojka.
Suprotno od Cocktaila, film Queen (2013.) se mnogo bolje obračunava sa stereotipnim prikazom dobre junakinje. Rani netom prije vjenčanja ostavlja njezin zaručnik. Budući da se trebalo raditi o braku iz ljubavi, svi su poprilično šokirani, a ponajviše Rani. Potpuno shrvana, ona odluči otići na medeni mjesec sama.
U Parizu se osjeća izgubljeno i neshvaćeno, ali sve se mijenja kada upozna Viđaj koja ju odvodi u klubove, a Rani počinje shvaćati koliko je bila sputavana od strane svoga zaručnika: on nije htio da se zaposli poslije završenog faksa, da pleše na javnim mjestima ili vozi automobil. Uz Viđaj (koja se slučajno zove kao i njezin zaručnik), Rani upoznaje novi svijet: prvi put se napije, pleše na šanku i odlazi u kupovinu odjeće.
Viđaj je kao i Veronica, otvorena oko svoje seksualnosti, ak tome je i samohrana majka. Usprkos tome što su posve različite, Rani je ne osuđuje nego joj se divi. Bitno je spomenuti i scenu kada Rani posjećuje Viđajinu prijateljicu koja je seksualna radnica. Ispituje ju zašto se bavi time i s pažnjom sluša njezinu priču.
Mada se Zapad oslikava kao nemoralan i krajnje liberalan, bolivudskim junakinjama pomaže da shvate da imaju pravo na izbor i da je u redu ako plešu izvan zacrtane koreografije. U ljubavnim bolivudskim scenama glavne junakinje plešu kako bi zavele, dok u spomenutim filmovima junakinje plešu jer se osjećaju sretno, nesputano i slobodno.
English Vinglish (2012.) predstavlja Šaši, ponovo tradicionalno odgojenu Indijku koja nosi sari i natuca engleski zbog čega ju ismijavaju u obitelji. Budući da Šašina nećakinja ima vjenčanje, ona mora otputovati u New York kako bi pomogla oko priprema. Njezina obitelj se brine kako će se snaći s obzirom da ne zna jezik. U New Yorku opazi oglas za četverotjedni tečaj engleskog i odluči okušati sreću. Iako se čini banalno, ova ju je odluka preporodila i u konačnici natjerala njezinu obitelj da ju gleda s više poštovanja.
Inače, Šaši vodi malu kućnu radinost: priprema indijske slastice. Iako bi htjela uspostaviti pravi posao, njezin muž se tome protivi.
“Kada muškarci kuhaju, onda je to umjetnost… ali kada žene kuhaju, to je onda njihova dužnost”, kaže Šaši u jednom trenutku.
Film preispituje koncept braka kao patrijarhalnog konstrukta, kao i položaj kućanice čiji se poslovi uzimaju zdravo za gotovo.
U spomenutim filmovima fizičko putovanje postaje i duhovno putovanje junakinje. U susretu s drugim kulturama, započinju preispitivati vlastitu, a uz to i svoj položaj u društvu.
Bollywood izvan filmskog platna
Potiskivanje mačiziranih likova iz filmova i davanje većeg prostora ženskim likovima neki pripisuju činjenici da filmovi s jakim ženskim likovima bolje prolaze kod publike. No, novi trend ne bi se trebao smatrati isključivo lošim i komercijalnim.
Dok Šah Rukh Khan još uvijek utjelovljuje mladiće (u filmu Chennai Express čak sprdaju njegov lik koji ne želi odati svoje godine), nekadašnju kraljicu Bollywooda, Ajšvarju Raj zamjenjuju nove bolivudske kraljice – Dipiku Padukone i Prijanku Čopru.
Dipika Padukone, koja je utjelovila lik Veronice u Cocktailu, zbog sudjelovanja u kampanji Vogue-a My Choice bila je na udaru kritika zbog ‘promicanja promiskuiteta’. Prijanka Čopra se zalaže za rodnu egalitarnost u filmskoj industriji, a kada su je pitali za njenu ulogu u seriji Quantico izjavila je sljedeće:
“Ne mislim da je serija feministička, ali je osnažavajuća… Ima vrlo jake ženske likove, ali ne mislim da je feministički show sa spaljivanjem grudnjaka… Serija pruža ženama priliku da budu jednake dečkima i mislim da je to zbilja progresivno.”
Sve veći angažman glumica koje otvoreno govore o položaju žena u društvu i stereotipnim ulogama koje ne žele utjeloviti definitivno utječe na indijsku filmsku industriju, ali i na društvo u cijelosti.
Prosvjedi održani 2012. godine zbog silovanja i ubojstva Đjoti Singh su podigli cijelu naciju na noge. Nakon toga, glasovi žena iz Indije postali su jači. Sve je više kampanja i prosvjeda koji pokušavaju osvijestiti i ukazati na probleme s kojima se Indijke susreću svakoga dana.
Stoga, novi trend filmskog platna u kojem žene nose radnju filma ne bi se trebao gledati površno i osporavajuće pa čak ni tvrditi da je marketinški trik, već ga je uputno promatrati kao jedan način protesta protiv industrije i društva koje se oblikovalo pod utjecajem iste.
Zar nije ironično da u zemlji u kojoj je Kći Indije zabranjeni film, a indijski filmovi neprestano prolaze kroz cenzuru, ima sve više junakinja koje fizički prelazeći granicu, prelaze i mnoge druge granice postavljene od strane društva. Kao što je (filmska) industrija neodvojiva od društva i obratno, tako su i filmski junaci i junakinje neodvojive od gledatelja i gledateljica.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
