SLOW MOTION: On hoda kao da je upravo izmislio hodanje – odmjerenim, širokim korakom. Junački tegli taj teški križ, ali ne savija se pod njime, ni pod koju cijenu ne posustaje. Nije mu lako, stalno mora podsjećati svijet na to koliko prostora zauzima. Ramena su mu visoko podignuta i zabačena unazad, a prsa napeta k’o puška. Ruke se, blago savinute, njišu u nonšalantnom ritmu, ali, ne, one nikako nisu opuštene – svaka tetiva, svaki mišić napinje se, sprema za okršaj s prolupalim napastima cancel kulture.
Pogled mu je usmjeren ravno naprijed, probada daljinu. Čak i ptice na grani znaju što misli o autonomiji teksta, kanonu, trendovima i svim tim mladim ljudima kojima se u očima vidi svaka nepročitana knjiga. O, on itekako zna da je bolji od drugih, kamo ide i što mu pripada. Ne bi shvatili, on je ipak boem, vuk samotnjak. Traper jakna mu smrdi po škiji i ima dug u Limbu. Uvijek samo ja, ja, ja (tu i tamo i moji dečki). Nametljiv je, pretenciozan, docira čim bekne, i kad piše, on doslovce. Vadi. Vlastitu. Utrobu. Iz. Tijela. Ej, kakva hrabrost! Nije potrebno duljiti, već je jasno o kome se radi – on je neki, skoro pa bilo koji, ugledni hrvatski pisac. I urlam… jer stvarno ga nitko više ne shvaća ozbiljno.
Formula za ozbiljnu priču
Biti početnica, mlada, još ne sasvim afirmirana spisateljica na književnoj sceni predstavlja klupko problema koje se može prevrtati po prstima i pokušavati raspetljati unedogled. Osim što književni rad spisateljica nije uspijevao zadovoljiti pravila kanona, ništa manju prepreku ne predstavlja njihova daljnja borba sa silnicama književnog tržišta. Put do vidljivosti i uspjeha mladih spisateljica, u prostoru kojim dominiraju stariji muškarci, tako je uvelike vezan uz stjecanje socijalnog kapitala, odnosno iziskuje gomilanje poznanstava sa cjenjenijim, značajno moćnijim kolegama piscima. Te veze predstavljaju oblik priznanja, donose nadu i veću vjerojatnost za buduće suradnje. U tom se slučaju od spisateljica očekuje da, kao fine i skromne cure, na svakoj takvoj mrvici prepoznatosti od strane egotriperskih književnih zvijezda budu zdušno zahvalne.
Iako je „Američka kučka“ već bila pošteno obasipana obožavanjem na Mufu i nije neki najrecentniji događaj, ipak joj se vrijedi vratiti, ponovno raskopati cijelu stvar. Treća epizoda posljednje sezone HBO-ove dramedijske serije Djevojke (2012. – 2017.), kojoj scenarij potpisuje Lena Dunham, a režiju Richard Shepard, bavi se složenom rodnom dinamikom unutar književnog polja; istovremenom neuhvatljivosti, nevidljivosti moći i autoriteta te snažnim osjećajem neugodnosti u odnosu između mlade, još neafirmirane spisateljice Hanne Horvath (Lena Dunham) i renomiranog pisca Chucka Palmera (Matthew Rhys). Lena Dunham u ovoj epizodi fokus primarno stavlja na temu seksualnog zlostavljanja i moći u književnom svijetu, i to u okviru drame unutar četiri zida
„Američka kučka“, prema mišljenju VanArendonk, dovoljno je kompaktna i svjesna vlastite proizvedenosti da bi se dobar dio epizode mogao shvatiti i kao samosvojna cjelina koja tematizira promišljanje o metafikcijskim postupcima same serije. Samom odlukom da se glavna junakinja uspostavi kao figura mlade spisateljice, prema Grdešić, saziva se čitav niz problemskih čvorišta „kao što su, primjerice, odnos između stvarnosti i fikcije, pitanje autobiografije i autentičnosti te trivijalnosti i umjetničke vrijednosti.“ Dakle, ovo je, između ostaloga, i priča o priči; o tome što je vrijedna, ozbiljna, važna ili istinita priča, o (ne)postojanju granica između stvarnosti i književnosti, privatnog i političkog, u konačnici, o tome koja je zadaća feminističke kritike i uronjenosti u internetsku kulturu. A i „Hrvatska kujica“ Jasne Jasne Žmak čvrsto stoji iza toga da je Lena Dunham u tih „trideset minuta savršeno demonstrirala suvremeno funkcioniranje patrijarhata.“
Ugledni pisac
Chuck Palmer: Ne smiješ dopustiti da ti politika diktira što ćeš čitati ili koga ćeš jebati.
Ono što u ovoj epizodi gledamo jest pletenica dviju krajnosti; izrazite stvarnosnosti (činjenično, povezano s izvantekstualnom stvarnosti) i fiktivnosti (nadrealnost, bajkovitost, bizarnost). Radnja se odvija bez ocrtanog konteksta, dakle, napeti in medias res u interakciji između Hanne i Chucka. Gotovo se u potpunosti odvija s Hannom u raskošnom domu dobrostojećeg, uglednog pisca. On je, u ovome slučaju, kontroverzni romanopisac s uokvirenim priznanjima za bestseler New York Timesa, fotografijom Woodyja Allena i strateški u-lice-gošće postavljenom fotografijom na kojoj se rukuje s Toni Morrison. Interijer igra vrlo bitnu ulogu u uspostavi dinamike moći, karakterizaciji pisca i upućivanju na svijest medija o samome sebi; detalji poput kutija s knjigama, krcate biblioteke, raznoraznih priznanja, nagrada, umjetničkih slika koje vise na zidovima (čak i u kupaonici), pa i šalica na kojoj piše I <3 CHUCK doprinose naglašavanju piščeve moći i utjecaja.
Razlog posjeta mlade spisateljice vrlo brzo postane jasnijim; saznajemo da je književna zvijezda ljigavac par excellence. Hannah se ne nalazi u njegovu stanu zato što je velika obožavateljica njegova rada, već zato što se spotaknula na tuđe priče i potaknuta njima proizvela vlastitu. Naime, povod je njezin tekst podrške objavljen na feminističkom portalu u kojem piše o ljutnji koju osjeća zbog ponašanja pisca čiji rad inače iznimno cijeni. Riječ je o njegovoj zlouporabi pozicije moći zbog optužbi za seksualno zlostavljanje koje je na Tumblru opisalo nekoliko studentica.
Hannah na početku razgovora izražava svoju iznenađenost zbog toga što je Palmer uopće uspio naići na njezin tekst, a on joj trpa riječi u usta razjašnjavajući da je nije pozvao zato što očekuje ispriku zbog toga što je napisala o njemu, iako ona ni u jednom trenutku ne naznačuje da misli da bi se trebala ili uopće željela ispričati, već joj on, dobričina, želi objasniti kako stvari zapravo stoje, ukazati na njezine pogreške – dati uvid u svoju (čitaj: pravu) stranu priče. Pritom ustraje u tome da je temeljito obasipa komplimentima jer, kaže, nije odlučio pozvati baš nju bez razloga; hvali njezinu vještinu pisanja i smisao za humor, ali savjetuje joj da bi svoj spisateljski dar, kad se već toliko izdvaja njime, ipak trebala iskoristiti za pisanje o važnim temama.
Kako je Hannah došla do svoje priče? Putem internetske mikroblog platfome. Palmer se na to grohotno nasmije, čime Hannu zaodijeva u seksistički obrazac koji je vezan za podcjenjivački i omalovažavajući odnos prema internetskoj i popularnoj kulturi. Prema Bakić, tako se često postavljaju „mnogi kritičari i akademici samo da čitateljicu reduciraju na karikaturu neuke žene koja ne zna cijeniti ‘pravu’, ‘visoku’ književnost. Time se ograđuju od vlastitog neznanja: zašto bi oni morali znati što je to Bridgerton ili tko je Eloisa James? Nije li dovoljno znati tko je Brecht?“
Tko priča priču? Izvor priče su osobna iskustva, ispovijesti wannabe spisateljica, koje i sȃm Palmer, stojeći rame uz rame cijeloj povijesti omalovažavanja ženskog pisanja, smatra ispraznima, gladnima reklame i nametljivima. To su neinspirirane grabežljivice koje bi sve napravile samo da se dočepaju svoga komadića priče, koji je u ovom slučaju druženje s poznatim književnikom. Sljedeći dijalog sjajno iscrtava Palmerove postavke mišljenja i slijepu uronjenost u vlastitu privilegiju:
Chuck Palmer: Te mi djevojke prilaze na predavanjima i bacaju se na mene kao da sam propovjednik koji će izliječiti njihove majke pomoću Božjeg dodira. Pozovem ih u hotelu gdje ponekad pijemo ako je hotel dobar i ima minibar. Neke prenoće i eto ti ga… Poslije toga imaju o čemu pisati, jer što piscima treba?
Hannah Horvath: Novac.
Chuck Palmer: Duhovito. Trebaju im priče.
Da se veličina njegove pojave dodatno podcrta: on je iskustvo za kojim mlade spisateljice žude i koje žele iskoristiti, zbog čega je ujedno i žrtva njihovog tekstualnog terora i fitilj koji im pokreće inspiraciju, sadržaj kojim pune formalne zadanosti. Biti u društvu književne zvijezde jednako biti drugačija od svih ostalih spisateljica u književnoj močvari.
Što čini priču važnom i ozbiljnom? Grdešić piše da su načini na koje Palmer reagira na Hannino pisanje u suglasju s načinima
na koje je književna i kulturna kritika sklona marginalizirati književnost koju pišu žene, osobito djevojke i mlade žene, kao estetski manje vrijednu, trivijalnu i sentimentalnu iz perspektive „visoke” kulture i „maskuline” popularne kulture, no također ponekad kao apolitičnu iz feminističke točke gledišta.
Dakle, promatrajući stanje stvari kroz vizuru pisca-zvijezde, vrijedna priča drži se dalje od konvencionalno ženskih karakteristika: osjećaja, intime i seksualnosti. Kako bi se uspjela okititi etiketama poput strukturirana, opće cijenjena i afirmirana, ona sasvim sigurno ne smije biti kaotična, divlja ili nepredvidiva. Intimna priča od univerzalnog je značaja i ozbiljnosti, prema Zambreno, tek onda kad je pišu muškarci „dok se slične priče koje su napisale djevojke i žene redovito percipiraju kao autobiografske i odbacuju kao trivijalne i književno bezvrijedne.“ (Zambreno 2012, cit. prema Grdešić 2016)
Zambreno podsjeća na proturječje vezano uz spisateljski rad vezan uz osobno, intimno iskustvo; spisateljice su te koje se redovito optužuje za narcizam, ali „kada muški autor piše emotivno, ili čak autobiografski, svejedno se uspijeva ‘čvrsto smjestiti unutar tradicije jednog Hamleta, nasuprot jednoj Ofeliji‘ – njegovi su osjećaji ‘impersonalni, univerzalni, filozofski’.“
Pristanak, nevažna tema i najobičnija glasina o kojoj Hannah piše, prema Palmeru spada u sivu zonu, a i otkad se sve češće spominju termini poput pristanka, i to još na Tumblru („Nije li najveća ludost u tome što ti nešto što se zove Tumblr može uništiti život?“), on noću ne uspijeva zaspati. Na tabletama je za spavanje, ponovno je krenuo posjećivati psihijatra, učiti strani jezik, probao detoks… No to nikako nije sve. Toliko mu je teško nositi se s upotrebom termina pristanak da je smršavio okruglih deset kilograma. Palmer zna da u Africi umiru djeca, ali zar njemu zato ne smije biti teško? On, uvjerava Hannu, nije nedodirljivo oličenje uspjeha, već i stvarna, slojevita osoba s problemima; pred njom telefonira s bivšom ženom i o depresivnoj kćeri. On je, govori joj, muškarac koji nema problema s tim da prizna svoje propuste iz prošlosti: „Nisam savršen, ali to i ne tvrdim. Ja sam napaljeni gad sa sposobnosti kontroliranja nagona na razini novorođenčeta.“
Uostalom, zašto Hannah uopće vidi potrebu za pisanjem o toj temi, čime je on zaslužio da ga se tako kažnjava? Kaže Palmer, nastavljajući vrludati između frustracije, ranjivosti, iskrenosti i zaokupljenosti samim sobom: „Ovo nije pokret za građanska prava. To sam ja. Riječ je samo o meni.“ Kako bi dokazao svoju dobronamjernost, zbunio Hannu i naveo ju da krene sumnjati u svoj sud i postupke, traži od nje da pročita ulomak teksta koji je napisao inspiriran druženjem s jednom od mladih spisateljica. U tom je kontekstu posebno zanimljivo i pametno kako se Dunham istodobno igra s dinamikama moći, ali i odnosom fikcije i fakcije.
Palmer kao polazište za pisanje fikcijske priče uzima stvarne događaje, tako ih podvrgavajući logici književnih konvencija i preuređujući materijal cijelim nizom spisateljskih postupaka i strategija obrade. Pritom on kao autor prestaje biti mjerodavna kategorija, jer nije on taj koji pripovijeda priču, nego artificijelna, unutartekstualna instanca pripovjedača. Na taj način Palmer izjednačava svoju priču s pričom žrtve seksualnog nasilja, odnosno literarni tekst (proizvod) i transparentno, sirovo traumatsko iskustvo (stvarnost). Kada Hannah upita radi li se tu o fikcijskom djelu, on joj znalački, mudro, sa sanjivim pogledom u daljinu odgovara: „Je li išta mašta?“
Neka cura koja piše
Hannah Horvath: Spisateljica sam. Možda nisam bogata spisateljica ili slavna spisateljica ili spisateljica koja ima fotografiju na kojoj se druži s Toni Morrison. Ali jesam spisateljica, i zato mislim da mi je dužnost koristiti vlastiti glas kako bih progovarala o stvarima koje su mi važne.
Od ulaska do izlaska iz piščeva stana Hannino se ponašanje mijenja. Na početku je vrlo oprezna, na prvi Palmerov znak iskazivanja moći, svojevrsnu opomenu, poslušno popravlja cipele, ne dopušta mu da joj uzme torbe s ramena, pomalo zastrašeno i iznenađeno razgledava novo okruženje. Međutim, vrlo brzo kreće biti izravna, precizna i samouvjerena razgovarajući o praksi solidarnosti i prirodi svoga teksta. Pritom se uspostavlja kao feminist killjoy, figura „feministkinje koja time što upozorava na problematičnost onog što je netko izrekao sama stvara problem – sama postaje problem.“ Ona je ta koja uglednom piscu objašnjava njegovu privilegiju i načine na koje ju iskorištava, pokušava dokazati da nijedna djevojka „nije to napravila zbog priče, nego kako bi se osjećala kao da postoji.“
Hannah u početku ne popušta u razumijevanju sebe i nevidljivosti svoje pozicije kao jednake ostalim mladim spisateljicama, čini se manje-više otpornom na njegove komplimente kojima je nastoji uzvisiti, izdvojiti, izmanipulirati. VanArendonk primjećuje da Hannah „opetovano ističe da čak i ako su žene pristale, Chuckova ogromna privilegija i dalje čini te seksualne susrete, najblaže rečeno, ljigavima.“ Mlada spisateljica uporno tvrdi da je nemoguće maknuti privilegiju iz jednadžbe, ustrajno braneći vlastito pravo i legitimitet pisanja o optužbama, neovisno o tome što su joj jedini izvor internetske objave od nepoznatih žena.
Grdešić napominje da „Hannah možda ne razumije sasvim kompleksnu i nesigurnu prirodu autobiografskog načina pisanja, no ipak svoj književni projekt zamišlja kroz njegovu kolektivnu funkciju, a ne jedino kroz privatnu ili osobnu.“ Navedeno se očituje u tome kako je Palmer uspijeva zbuniti svojim literarnim uratkom, ali i u strasti s kojom Hannah govori o svojim motivima i načelima stvaranja, davanju glasa marginaliziranim osobama: „Tko će ako ne ja, i kad ako ne sad?“ ili „Želim pisati priče od kojih će se ljudi osjećati manje usamljeno nego što sam se ja osjećala. Želim nasmijavati ljude stvarima koje su u životu inače bolne.“ Stoga, prema VanArendonk, ova epizoda uvelike tematizira „raspravu o mladoj ženi koja se zalaže za svoje pravo pisanja o vlastitoj perspektivi usprkos golemim privilegijama koje nameću institucije.“
Kako se razgovor s piscem raspetljava, uvlači gledateljice u preispitivanje stvarnosti i fikcije, tako se i Hannin gard postepeno topi, postaje gnjecavijim. To je jasno čim se krene uređivati u kupaonici, biti zainteresiranija za upoznavanje pisca – sve to jer joj laskaju njegovi hvalospjevi, navodna otvorenost i način na koji je ohrabruje. Kao gledateljice, osjećamo se kao i da nas Palmer postupno razuvjerava, zbunjuje i omekšava. Trenutak u kojem Hannah dobrovoljno liježe pored njega na krevet jest onaj u kojem se piščeva zamka razotkriva u obliku ni manje ni više nego – kurca. Otkopčavanje patentnog zatvarača na hlačama je trenutak kada se fikcija naglo zakašlje i počne brujati glasnije. Hannah rukom automatski poseže prema dolje, a kad iznenađeno osvijesti da mu dodiruje kurac, Palmerovo lice postupno prijeđe u lukavi cerek.
Tada je jasno, Hannah, a i mi kao gledateljice, jednako smo slijepi plijen – nasamarene, izbezumljene, pune krivnje i ljutnje, uhvaćene u pritajeni, vrlo dobro uvježbani rad patrijarhata. Zajedno se nalazimo u tom bizarnom vrtlogu, nadglasane zvukom flaute, sada zatomljene i ponižene, piljeći u kćer našeg dugogodišnjeg književnog uzora. Obrat se nastavlja raspetljavati u nadrealnom tonu; pri Hanninu odlasku iz piščeva stana u pozadini vrvi košnica mladih žena koje prolaze pokraj nje i ulaze u piščevu zgradu. Vidimo ih samo sleđa, roj pčelica početnica – obezličene i prolazne. Stoga bi se moglo zaključiti da se Hanninim likom ne pokušava konstruirati samo jedan specifičan tip reprezentacije ženskog autorstva, nego se želi uspostaviti kao univerzalna figura koja je lako prepoznatljiva i bliska svakoj mladoj spisateljici koja je, htjela-ne htjela, suočena s borbom protiv onih koji žele umanjiti njezin glas i vještinu, dodatno marginalizirati probleme i iskustva.
Svadljiva, nesuradljiva, prijeti da neće prestati
Na kraju proganja to rasklimano pitanje – pa kako se onda boriti? Bijes predati u ruke radikalne mekoće i empatije ili ga usprkos svemu pustiti da upire prstom, proziva i ustraje? Odgovor ću potražiti u okviru Lijepe Naše, prisjetiti se kriminalne Vriskove promocije romana Psi Dore Šustić i Dok prelaziš rijeku Zorana Ferića, ali i ovogodišnjeg dobitnika V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman, sarajevskog pisca i suvlasnika izdavačke kuće Buybook Gorana Samardžića. S obzirom na svoju balavost, 2018. nisam pratila super skandale na književnoj sceni, ali me oborilo s nogu kad sam saznala da se radi o istom liku koji je te godine novinarki Jeleni Kalinić, kako piše Parežanin,
putem poruka ponudio da joj u fildžan „izmuze“, po njegovim riječima, „malo onog“ nakon što ga je Kalinić na društvenim mrežama prozvala zbog sugestije da su žene koje imaju djecu „potpunije“ od onih koje nemaju. Kalinić je njegove poruke objavila, da bi zbog reakcije javnosti Samardžić obznanio da se povlači sa svih funkcija u Bajbuku.
Tu mi je već bilo zlo, ali nakon što sam pročitala i intervju s autorom (isti Chuck), skroz sam skrenula s puta nježnosti, empatije i radikalne mekoće. Cijeli me ovaj kuršlus podsjetio i na melodramatična predavanja sveučilišnog profesora koji je tvrdio da nas, studente, samo želi naučiti da mislimo, otvoriti nam oči, pritom se žaleći na to kako ljudi više nisu sposobni razumjeti metaforu („književnost nije stvarnost, nego bijeg od stvarnosti“) i podsmjehujući se feministkinjama koje cjepidlače oko Diderotovih Indiskretnih dragulja. (Inače, one su sve krivo shvatile; progovaranje iz vagine se, prema profesoru, treba tumačiti kao čin emancipacije. Eto, to je kad ljudi više ne znaju čitati.)
Emocijom najnabijeniji trenutak (oči su mu se caklile, koljena klecala) bio je kada je počeo pričati o tome kako je veliki interes za trendi kolegije, vezane uz feminizam, psihoanalizu i klasnu problematiku, štetan. Zašto? Pa to nisu estetska pitanja forme, nego sadržaja i time narušavaju bit bavljenja književnosti! Slayyy! Jadni dečki koji stvarno vole književnost, osjećaju se ugroženo, napadnuto i izgubljeno u ovim teškim vremenima. Tlak im je previsok, žena tužna, gube ugled i bliske prijatelje, osuđeni su nositi znamen seksista. Baš im je užas kad se smirenost, suzdržanost i pristojnost bace u smeće. Dobar je strah, tko ga ima. Lol.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
