Koječim nataložen izraz bitch (u nas kuja, kučka) vrlo slikovito presijeca kompleksne odnose jezika, popularne kulture i feminizma, ali i, barem iz specifičnog rakursa, prodire ravno u srce onog što volimo nazivati popularnim feminizmom.
Naime, izraz će biti odbačen vrlo brzo i gotovo bez rasprave od strane vulgarnog, staromodnijeg feminizma, sažaljujuće zbunjenog medijskim kodovima kojima je prošarana dvadesetprvostoljetna svakodnevica. Pogrešno, jer da bismo shvatili sav raspon njegovih učinaka, taj bi termin valjalo, naveliko se već na tome i radi, historizirati – pogledati kako funkcionira u svojim različitim kontekstima, a onda i eventualno politički revalorizirati.
Kod nas, zabilježen je barem od Držićeve šesnaestostoljetne komedije ‘Trišče de Utolče’, a sa stranica muzeja Dom Marina Držića nam i susretljivo tumače: “Kuja, kao simbol bludnosti, u svim je slavenskim jezicima sinonim za kurvu, neobuzdanu djevojku, zlu ženu.”
Složit će se s tim i Hrvatski jezični portal te reći da se radi o ”ženi sklonoj intrigama i podmuklim postupcima”, a simptomatična je, kasnije će nam biti važna pa ćemo ju zapamtiti, i tu navedena frazeološka upotreba u vidu kuje s lanca: ”one koja se otrgla od strogosti svoje sredine i prepustila nemoralu”.
Iako, dakle, ovo jezično blago baštinimo i prije angloameričkog utjecaja, nas ovdje prije svega zanimaju kolanje i transformacije tog izraza u svijetu popularne kulture, stoga pogled upiremo prema tom, angloameričkom kontekstu. Etimološki, bitch se uspostavlja na sjecištu mizoginije i specizma. Raspoložene stranice o tome ispisala je Joan Dunayer:
”Jezikom uzgajivača pasa, kuja označava ženskog psa sposobnog za proizvodnju potomstva. Kao pejorativ, termin je ostao vezan specifično za žene. Ali zašto bi nazivanje žene ”kujom” sugeriralo zloću i sebičnost? Obzirom da je većina pasa puna ljubavi i sklona udovoljavanju, sadržaj ove metafore zbunjuje. Uzgajivači su, međutim, ženske pse uvijek tetirali s prezirom – kao sredstva prema korisnom, profitabilnom, ili prestižnom potomstvu.”
Kuje ponekad i nisu raspoložene za suradnju u toj proizvodnji korisnog potomstva, stoga je potrebno, bože moj, primijeniti i silu.
”Nakon što se upoznamo s brojnim načinima na koji su uzgajivači križanjem od pasa stvarali invalide, te ih tretirali kao proizvode, nestaje bilo kakva zbunjenost oko toga zašto bitch konotira prezir.”
To je, dakle, mjesto rađanja našeg nesretnog termina, ali ultimativni prodor u pore svakodnevice on ostvaruje tek svojim strelovitim usponom u slengu popularne kulture – filma, te još više, muzike. Sasvim specifične muzike.
OK, i Meredith Brooks nam je u svom, danas već evergreen refrenu, ponosno uzvikivala da je, među ostalim, i kuja, dekonstruirajući ono što je još Freud dijagnosticirao kao zapadnjački kompleks svetica/kurva: ”I’m a bitch, I’m a lover/I’m a child, I’m a mother/I’m a sinner, I’m a saint/I do not feel ashamed”, ali, čemu okolišati, izraz se prvenstveno vezuje uz svemir hip hopa.
O mizoginiji u hip hopu ispisano je more stranica, najčešće plitkih, prvoloptaških, zbunjenih i da, rasističkih, a izraz kuja/bitch u tim je tekstovima još uvijek neizostavan moment. Prisutna od samih početaka žanra, riječ je međutim doživjela ozbiljne transformacije, bez kojih ne možemo u potpunosti uloviti sve njene aktualne političke efekte.
Ako zamislimo povijesnu lentu njene putanje, jedna od ključnih točaka bila bi ‘She’s a Bitch’ Missy Elliott, moment u kojem ova, jedna od najvećih glazbenica u povijesti hip hopa, preuzima taj izraz, svjesna svih taloga njegove prošlosti od kojih ga, u mjeri u kojoj može, čisti, a onda i politički emancipira. Kuja zadobija moć.
Stvari, za one nešto sporije, postaju krajnje jasne u još jednoj bitnoj, friškijoj točki ove lente: ‘Ima Read’ Zebra Katza, u kojem se ta zla riječ koristi gotovo u svakom stihu. Momku su stvari sasvim jasne:
”Smatra ju se izrazito mizoginom riječi u hip hopu, ali mi je pokušavamo otupiti, baš kao što je Missy Elliott radila u ”She’s a Bitch” – ona ju je prisvojila.”
Katz, dakle, samo podcrtava, politički eksplicira ono što u hip hopu titra, na nešto suptilnijoj, implicitnoj razini puno prije njega a, boga mi, i prije gospođe Misdemeanor. Od samog početka imamo posla s kompleksnim terminom, pitanje je samo tko ga se, iz kojeg rakursa, s kojim ciljem i u kojem momentu prihvaća.
Odbijanje da se vidi ovaj pomak, nepristajanje na aproprijaciju od strane potlačenih, zapravo je najgori vid feminizma, patronizirajući feminizam, onaj koji oduzima političku moć i ponovno viktimizira – onaj koji ne zaslužuje da ga se uopće naziva feminizmom.
No odbijanje da se prihvati ovaj progres, neshvaćanje izazova bačenog u lice inače problematičnom terminu, dolazi i iznutra, iz samog žanra. Autorefleksiju takvog tipa načelno uvijek treba pozdraviti, no nažalost, dobre namjere često idu u paketu s ignorancijom i površnošću. Izvrstan primjer za to je pjesma ‘Bitch Bad’ Lupe Fiasca (dočekana radosno raširenih ruku, u rasponu od Janelle Monáe do Kanye Westa), koja već u naslovu kreće u napad na izraz bitch, točnije bad bitch.
Izraz je to koji se kao moment političkog osnaživanja uspostavlja još sedamdesetih, unutar blaxploatation filmskog žanra te, baš kao i žanr, i sam gotovo nužno izaziva pomalo ambivalentan sud.
S jedne strane, bad bitch je žena koja naprosto izgleda izvrsno (onako kako izvrsno zamišlja primarno muški pogled), ali s druge ona je već spomenuta kuja s lanca, ”ona koja se otrgla od strogosti svoje sredine i prepustila nemoralu”. Politički čin par exellence.
Ne znam za vas, ali ja zamišljam žene te nesretne, skučene sredine kako ljubomorno upiru oči u ovu jednu koja se uspjela otrgnuti s lanca: možda ju i mrze, ali sasvim sigurno pred sobom imaju i inspirativan model emancipacije, emancipacije i pod cijenu prezira.
No Lupe Fiasco ne haje za suptilnosti takvog tipa, pa se političnost njegove pjesme da lako sažeti u iritantno didaktičkom hooku: ”Bitch bad, woman good/Lady better, they misunderstood”, čiju plitkost, žao mi je, ne može iskupiti ni najava s početka pjesme: ”Now I ain’t trying to make it too complex”.
Ali barem malo kompleksnije, Lupe? Krajnji rezultat je mensplejnanje koje, dakako, završava unutar predvidljivih linija dominantnog partijarhalnog poretka – momak na kraju pjesme (spot to još jasnije iznosi) odbija djevojku, bad bitch, a pouka je svodiva gotovo na: bilo bi joj bolje da ima više samopoštovanja, a to će reći, budimo krajnje otvoreni, da se ne odijeva kao drolja. Pored ovakvog feminizma, kome treba antifeminizam?
Sve nas ovo neminovno vodi do aktualne ikone pop-feminizma: Beyoncé, i zaokreta koji ona radi. Nad njom, otkako je odlučila postati otvoreno politična (bilo da surađuje s Chimamandom Ngozi Adichie, bilo da iza sebe na nastupima projicira ogromni natpis ”FEMINIST”), lome se mnoga novinarsko/teorijsko/feministička koplja (i u nas: tekst je o njoj u Jutarnjem pisala veteranka ovdašnje feminističke scene, Slavenka Drakulić). Naravno, lijevi feminizam već u startu ima problema s ovakvim tipom popularnog feminizma, i to je sasvim ok.
No zvijezdi se više manje gledalo kroz prste sve do singla ‘Flawless’, sa stihom ”Bow down bitches”, usmjerenog njenim konkurenticama. Odjednom su je se počele odricati i feministkinje srednje struje razbacane po bespućima popkulturnih portala i magazina: kako je samo mogla?!
Stvari su zapravo relativno jednostavne, samo bismo trebali imati minimum intelektualnog respekta, odnosno biti iole upoznati s materijom s kojom se hvatamo u koštac, i s njenim političko-estetskim kontekstom.
Ono što Beyoncé radi naprosto je preuzimanje već okoštale žanrovske konvencije swaga, braggadocia, bahatosti, prisutnih od početaka hip hopa, iz krajnje maskulinog konteksta i njegovo prebacivanje u onaj tzv. ženski, nastupajući i kao opaka kuja, ali i kao ona koja pri tom tu konvenciju pomalo i dekonstruira.
Zato Beyoncé bez problema pristaje na, možda malo pretjerano ali nazvat ću to tako, drugarsko-feminističko gostovanje u posljednjem Madonninom spotu, ‘Bitch I’m Madonna’. Žene naprosto uzmiaju alat koji im je na rasploganju i koriste ga u svoje, makar i feminističke svrhe.
S tim da, kad bismo otišli toliko daleko pa popularnom dozvolili i određenu estetsku autonomiju, umjesto da ga stalno svodimo na poligon unutar kojeg ćemo ispoljavati našu pomahnitalu političku korektnost, možda bismo uspjeli uočiti i način na koji tekst Beyoncéine pjesme, uključujući i problematične stihove, korespondira s beatovima i ono značenje koje taj moment susreta generira – onako kako to, recimo, radi Regina N. Bradley u svom odličnom malom eseju. Ali za zastarjeli, sterilni, pomalo snobovski feminizam srednje struje ove stvari su često malo previše.
Jasno mi je, angloamerički i hrvatski kontekst nisu po ovim pitanjima sasvim usporedivi, ali nema razloga da se slična stvar ne dogodi i s našom kujom. Štoviše, rekao bih da se u svakodnevnom žargonu mladih sve više i događa, dok nam popkulturna scena zaostaje. Remin pentaestak godina star ulet s ”Ja sam Neredova kuja” u stvari ‘Puši moje sranje’ Nereda i Stoke igra više kao brzopotezna dosjektka, bez ozbiljnije političke težine. Bilo bi zanimljivo da se ozbiljniji pomak dogodi u samom srcu estrade. Severina?
No dobro, kuja, dakle, zadobija političku moć, i to treba pozdraviti. Transformacije termina se sasvim sigurno mogu vezati i uz uspjehe samog feminističkog pokreta, i to treba prepoznati. No također, imam potrebu ovako završiti, kad god zagrizamo u pitanja političnosti popularne kulture, subvertiranja jezika, simboličke aproprijacije (a to su, zbog naše svakodnevne uronjenosti u popkulturno, bez sumnje bitne stvari), moramo biti svjesni da ništa od toga nema previše smisla ukoliko ne postoji ozbiljan, kontinuiran feministički rad odozdo, usmjeren na sasvim materijalne aspekte heteropatrijarhata.
Da formuliram to sasvim prozaično: osim kuja s televizije, potrebne su nam i kuje na ulicama, sastancima i radnim mjestima.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.