Tracey Emin: Moj foto album

Od fotografija iz automatskih kabina do fotografija sa zabava slavnih, Tracey Emin u svojoj nedavno izdanoj knjizi My Photo Album razmatra način na koji su fotografije, nje i drugih, ispunile prazninu iz djetinjstva.

Kad sam bila dijete, postojala je dobrotvorna organizacija Sunčani osmijesi. Kad smo bili u dobi od 8 ili 9 godina, u školi smo dobili njihove malene knjižice koje su sadržavale stotine slika djece siročadi. Ideja je bila istrgnuti iz knjižice stranicu i prodati je za jedan peni. Sav novac bio bi proslijeđen sirotištima diljem Ujedinjenog Kraljevstva. Tužno je bilo to što bi se sve bebe i mala djeca prodali u trenu, a nama bi preostala samo ne-toliko-privlačna starija neželjena djeca. Ono što je kod mene bilo čudno je to što sam ja, iako znam da nisam posvojena, pri prvom dijeljenju knjižice Sunčanih Osmijeha prelijetala preko stranica tražeći sliku sebe. Sulud postupak, s obzirom da sam odrasla okružena slikama sebe; kao djeteta; s bratom blizancem; u majčinom naručju; u gigantskim duplim kolicima; sjedeći na plaži na obali turskog Crnog mora...

Sve do četvrte godine neobično sam podsjećala na nekakvu malenu princezu. Duge zlatne lokne, bijele rukavice, ručna torbica i čarape do gležnja. Poziravši za fotografa, pogleda uperena direktno u objektiv. Ogromne bademaste oči. Minijaturni prčasti nosić. Tužne, blago obješene usne. Osmijeh ni pod koju cijenu.

Vidjela sam sve te slike sebe i ostalih članova obitelji u majčinom foto albumu koji se protezao od kasnih 1950-ih s njenim suprugom Frankom Cashinom; moj stariji brat Alan i njihov život u zapadnoj Africi; moja majka i otac na putovanju Turskom u 1960-ima; i konačno, naš čudan disfunkcionalni život u Margateu u 1970-ima.

A nakon toga, jedva da ima ikakvih fotografija, osim onih koje smo ja i brat uslikali našim malenim fotoaparatom, i obveznih godišnjih školskih fotografija na kojima jednostavno izgledam čudno (gigantski osmijeh s tugom u očima).

Gotovo uopće nema fotografija s obiteljskih događanja. To je zato što zapravo nikad nismo ni postojali kao obitelj. Odrasla sam uz  neobičnu produženu obitelj sačinjenu od ljudi koji su dolazili i odlazili. Mama je radila od sedam ujutro do devet navečer. Otac je živio sa svojom novom suprugom i rijetko smo ga viđali.

Nakon sedme godine, trenuci zabilježeni kamerom bili su rijetki i vremenski dosta odvojeni. Nije bilo odgovornih svjedoka. Zbog toga postoje ogromne praznine u dokumentaciji moga djetinjstva. To objašnjava činjenicu da je toliko mog rada povezano sa sjećanjima na rane godine. Potreba da se događaji razjasne i potvrde. Iako ne svi nužno prijatni. Nisam odrasla sa slikama svoje obitelji koji su me obilježili.

Obožavam kabine za automatsko fotografiranje. Pomoći tih fotografija sam bilježila vrijeme. Od desete godine pa do sve tridesetih, dokumentirala sam svoje lice i raspoloženje sama u foto kabinama. Kad sam imala trinaest godina, izgubila sam torbu u školi. Unutra se nalazilo oko 50 traka fotografija iz foto kabine. Kasnije sam pronašla torbu. Onda sam pronašla i sve svoje fotografije, na hrpici u kutu igrališta, istrgane u male komadiće.

Bila sam svjesna koliko loše je to bilo, ne zato što su to bile fotografije mene, nego zato što je to bio jedini dokaz o tome tko sam i kako izgledam ljudima. One su bile moj identitet. Uspomena na moje vlastito postojanje. A netko ih je uništio.

Nekako, od mojih tinejdžerskih godina nadalje, puno više toga je dokumentirano. U sedamnaestoj sam čak pokušala napraviti imitaciju majčinog egzotičnog foto albuma koja je uključivala lebdeće izreske fotografija mene i prijatelja, zaustavljenih u vremenu. U mom umu se oba ta albuma sada prelijevaju u jedan. Imam osjećaj da je i moja knjiga pomalo nalik tim albumima, zabilješka prolaznosti vremena. Nevidljiva linija u rukama duha koji se kreće od jednog svijeta do drugog. Mislim da će mi, kad ostarim, ova knjiga biti čak i mnogo, mnogo draža.

Galeriju možete pogledati ovdje.

Prevela i prilagodila: Veronika Mesić

Izvor: The Guardian