Objavljeno

Tena Žigmundovac: feminizam mi je prirodan, ne pišem o gamingu da bih bila seksi

Grozno je morati započeti još jedan članak s gnjusnim stvarima koje se događaju u gaming zajednici, ali činjenica je da u posljednjih mjesec dana nije ugodno biti gamer. Hashtag #GamerGate postao je sinonim za verbalno zlostavljanje developerice Zoe Quinn i kritičarke Anite Sarkeesian i raspravu o tome kako tretiramo žene u gamingu i o etici gaming novinarstva. #GamerGate kao takav nije hashtag za racionalnu, argumentiranu raspravu, već je vrlo brzo postao mjesto ispoljavanja seksističkih frustracija muških gamera i govora mržnje, a prije nego što je cijela priča sa Zoe Quinn eskalirala, Anita Sarkeesian je morala napustiti dom zbog prijetnji smrću.

Činjenica je da će unatoč naporima hejtera, žene u gamingu i dalje uspijevati. Kao što smo pisali, broj odraslih žena gamerica znatno je nadmašio broj tinejdžera. Hrvatska gaming zajednica nije pretjerano velika, ali je jaka za svoju veličinu. Uz nekoliko portala, na tržištu su dva print časopisa, Reboot i BUG, iako bi se jedino Reboot mogao nazivati pravim gaming časopisom, s obzirom da BUG video igrama posvećuje svega jednu rubriku na dvadesetak stranica. U ta dva časopisa sveukupno rade tri žene, od kojih je jedna kolumnistica, Rebootova Tena Žigmundovac.

Tena za Reboot piše od 2012. godine i njegovog prvog broja, i s njom sam porazgovarala o njezinoj kolumni Lipstick gejmanje, nužnosti ženske kolumne u časopisu “za dečke”, odnosu prema gamericama, hejtu kojeg dobiva, autocenzuri i Beyoncé.
 
Kako si došla na ideju pisanja kolumne?

Iz Reboota su me tražili da pišem kolumnu “iz ženskog kuta”. Prvo nisam znala kako će to izgledati niti što ću pisati. Kolumnu sam mrcvarila dva mjeseca prije nego je prvi broj uopće izašao i skoro nije objavljena u prvom broju Reboota.Glavnom uredniku poslala sam nekoliko kolumni prije nego mu se jedna svidjela.

Koje su bile prve reakcije čitatelja?

Od cura super, od frajera grozne. Prva kolumna služila je tome da predstavim sebe i novu mjesečnu kolumnu, da ljudi vide tko sam i što sam. Odmah sam počela dobivati hejt, što me zapanjilo jer sam tek došla. Ali mi se također odmah i javila hrpa cura. Dobila sam jedno 20 mailova od cura kojima je kolumna bila super i kojima je bilo jako drago jer su istu novinarsku ekipu pratile od Hackera, PSX-a, Next Levela i GamePlaya.

Sjećam se da sam kao malo manja gamerica čitala PSX i GamePlay. Tada su za njih pisale Tanja Vitas i Nevenka Šalat i njihove recenzije su mi uvijek bile najdraže jer ono, gle, pišu i žene o igrama! Ali nikada nije bilo nikakve kolumne, a vrlo često su Nevenka i Tanja recenzirale igre “za curice” tipa Detective Barbie. Mislim, možemo mi na feminističkim portalima pisati o paljenju grudnjaka, o zbacivanju jarma patrijarhata i rodnoj neravnopravnosti, ali mi već imamo prostor za to i publiku koja dijeli većinu naših mišljenja i stavova. U gaming časopisima treba napraviti takav prostor.

Da, to je bila početna ideja. Prva reakcija je bila “koji kurac, zašto ti imaš žensku kolumnu”, zašto se kolumna zove Lipstick gejmanje i zašto baš moram naglasiti da sam cura i da pišem iz “ženskog kuta”. Zašto tako, kada nitko od frajera u redakciji i drugih (muških) kolumnista nema potrebu reći da oni pišu iz muškog kuta?

Dakle, zašto moraš imati žensku kolumnu?

Zato što je cijeli časopis namijenjen frajerima. U istom broju s mojom kolumnom jednom je izašla reklama za nekakve gaming stolice koje je reklamirala gola žena. Listaš Reboot i točno vidiš da je za mušku publiku. Tamo sisa, ovdje priče o ratu i o mišićima – cijeli časopis je kao reklama za Monster energetsko piće. I onda imaš jednu bijednu stranicu od cura za cure. U jednom broju sam imala kolumnu baš o tome, zašto ja imam žensku kolumnu, i spomenula sam reklamu za PlayStation Vitu koja je prikazivala ženu s dva para sisa. Jedan Sony se tako reklamira, i cijela industrija je takva, i ti sada mene pitaš zašto ja u gaming časopisu imam jednu jebenu stranicu iz ženskog kuta. Bizarno mi je da sam to morala ikome objašnjavati.

Spomenula si da si odmah na početku dobila hejt, tj. “pisma mržnje”?

Da, i to su baš bile rodno obilježene uvrede, što mi je bilo fascinantno. Mislila sam da je to internetski meme i da to nije nešto što se stvarno događa. Nisam si mogla racionalizirati da je taj meme nastao iz nečega. Dobivala sam tipične stvari, “vrati se u kuhinju”, “tits or gtfo“, “kurvo”. Na službeni mail sam jednom prije dvije godine dobila i fotografiju kolumne s nečijim tjelesnim izlučevinama, i proslijedila sam svima u reakciji da vide.

Kakve su bile reakcije?

Ljudi su bili zapanjeni, a urednik je mislio da se zajebavam. Meni je prvo bilo smiješno. Mislila sam da je to poslao netko koga znam ili neki moj bivši. Misliš si, zašto bi netko koga ne poznajem uložio toliki trud. Dan danas kada dobijem nekakav mail ili poruku na forumu, uvijek si mislim da je lažan korisnički račun i da je to neki poznanik. Ne mogu razumjeti zašto bi netko nepoznatu osobu išao vrijeđati oko nečega što ga se realno ne tiče. Čemu toliki trud?

I kako se nosiš s hejtom? Jesi li si rekla “dosta mi je, ne mogu više pisati”, ili si se inatila?

Inatila sam se užasno, cijelo vrijeme. Baš mi je to davalo energiju, bila sam bahato malo đubre. Hejtove bih skrinšotala i stavljala posvuda, na Facebook i na Twitter, pa neka svi vide. Ako si baš takav frajer i ideš srati nekome u inboks, onda evo, za javnost.

Znala si vaditi citate iz tih mailova i stavljati ih na Facebook status, sjećam se.

To mi je bilo super zabavno. Olakšavalo mi je da se nosim s tim. Kada dobiješ toliko groznih stvari u jako kratkom periodu, onda si misliš, stvarno, možda i jesu u pravu. Možda sam ja stvarno nesposobna, možda ovo što pišem stvarno nema smisla. Bili su pozitivni komentari na statusu, što mi je bilo super, i to ne samo od prijateljica, nego i od ostalih. Stavljala sam hejt u javnost većinom s tom svrhom, da se zajedno smijemo. Nije me toliko pogađalo u startu. Sada me puno više pogađa.

Zašto?

Valjda mi se skupilo. Pogađalo me u početku, pa me jako dugo nije, i sad me odjednom opet pogađa. Ne znam, jesam li ostarjela? Ne da mi se više nositi s time. Kada danas dobijem hejt, odmah ih blokiram. Prije bih im odgovarala, bahatila se, pokušavala im objasniti neke stvari i naučiti ih nešto. Bila sam glupa i naivna i mislila da ti takvim ljudima možeš nešto dokazati. Ali ako si tip osobe koja će nepoznatoj osobi slat hejt oko nečega što tebe osobno ne dira, tražit njen mail, Facebook, broj mobitela, onda nisi tip osobe kojoj se išta može dokazati, koliko god se ja trudila biti logična i fer.

Spomenula si mi u razgovoru da misliš kako je tvoj feminizam u kolumni razvodnjen, baš zbog toga što su čitalačka publika Reboota uglavnom tinejdžeri i zato što ne želiš opet dobivati 20 poruka mržnje dnevno.

Da. Dobila sam čak i komentare poznanica da bih se trebala cenzurirati, da sam preradikalna i da to nije seksi – s tim da sam ja bila uvjerena kako se u zadnje vrijeme stvarno već dovoljno cenzuriram. Cijelo vrijeme se tako osjećam, iako mislim da se ne bih trebala cenzurirati – to je ipak moja kolumna. Kada bih napisala kolumnu kako bih ja htjela da izgleda, onako za sebe, mislim da bih isti dan dobila 50 poruka na Facebooku u stilu “odšarafit ću ti glavu”, kako se događalo u startu dok nisam počela pisati o širim temama, a manje o feminizmu.

Preradikalna si i to nije seksi? Tim riječima?

Da, kao, previše pišem o feminizmu. Trebala bih samo tu i tamo spomenuti da se zna da ja imam stav o tome, ali ne toliko da to ne bude frajerima seksi, tako nešto. Da sam htjela biti seksi, ne bih imala tu kolumnu. Došla sam tu pisati kolumnu i reći svoj stav o nečemu, a ne da budem seksi. Tužno mi je uopće razmišljati na takav način. A fakat volim biti seksi. Mislim, bila sam i ja takva, gledala sam sve kroz prizmu što će se frajerima svidjeti, ali odrasla sam i počela sam se obrazovati. Počela sam čitati i interesirati se za svijet oko sebe, ne živim više u balončiću.

I sad pišeš o feminizmu.

Da, feminizam mi je najnormalnija stvar, to mi je sasvim prirodno. Prvenstveno pišem za sebe, onda nakon toga za druge cure, a tek tada za ostatak ekipe. Uopće me nije briga što će frajerima biti bed da od tih silnih stranica ima jedna od 3500 znakova za cure. Kada curama tako nešto kažeš, razumjet će, i frajeri s imalo mozga reći će da imaš pravo, ali naći će se i pedeset njih koji će te pitati da zašto se ti kurčiš time što si cura i što imaš sise, i da si došla njima u njihov muški hobi diktirati kako da se ponašaju.

Smeta im što se curica igra u njihovom pješčaniku?

Točno to. Valjda sam prenaivna.

Meni to osobno isto nije jasno, jer ne znam na koji način bi tvoje pisanje moglo utjecati na njihovo uživanje u gamingu.

Svima bi nam bilo bolje kad bi se svi naučili lijepo igrati skupa. Zadnja kolumna mi je bila o nedostatku ženskih likova u Assassin’s Creed: Unity. Stvarno su me šokirale reakcije na kolumnu jer sam dobila pozitivne komentare. Ali stvar je u tome – i to sam sigurna – da sam se toliko cenzurirala u toj kolumni. Pazila sam kako slažem rečenice, da ne napišem nešto kao “ti grozni muškarci”, nego sam se trudila postaviti kao Emma Watson u onom UN-ovom govoru – reći da je podržavanje žena i feminizma kul i seksi. S jedne strane, bilo mi je užasno ljigavo što se cenzuriram na taj način, ali s druge strane poruka je ostala ista. Stvarno sam bila zbunjena jer nisam dobila hejt. Mislila sam da nisam dovoljno relevantna. Tužno je kada počneš na taj način razmišljati.

Kada dobiješ hejt, onda znaš da si uspjela.

Je li to Kanye rekao?

Mislim, do nekoga je dovoljno doprlo to što si ti napisala da se razljuti.

Donekle razumijem taj mentalitet – kada ti se nešto ne sviđa, veća je vjerojatnost da ćeš to reći osobi koja je kriva za to. Kada ti se nešto sviđa, reći ćeš “okej, kul” i nastaviti sa svojim danom.

Kad već kažeš da si feministica, da se cenzuriraš iako to ne želiš – zašto onda ne bi napisala kolumnu o #GamerGateu, o kojemu je jako dugo brujao čitav internet, i koji još uvijek nije splasnuo? Rekla si da si htjela pisati kolumnu o tome, ali onda ipak nisi. Idemo pričati o #GamerGateu.

Idemo pričati o #GamerGateu. Nisam napisala kolumnu o tome zato što sam već umorna od razmišljanja o ženama u gaming industriji i o feminizmu u gamingu. Imam osjećaj da serem u prazno i da me nitko ne sluša, što je vjerojatno i istina, donekle. Sigurna sam da bi netko kome je zabavno čitati moje kolumne čitao i da ja napišem kolumnu Danas sam išla čistiti WC i pomislio: “Opet laprda o tome, bit će sljedeći mjesec bolja”. Cijelo vrijeme imam takav nekakav osjećaj. Znam da ću se samo naživcirati kad budem išla istraživati za kolumnu o GamerGateu. Nije mi se dalo čitati hejt koji ljudi ostavljaju Zoe Quinn i Aniti Sarkeesian i ići na Reddit i 4chan. Taman sam tada dobila grozni hejt na Facebooku, i nije mi se dalo. Živčana sam i ne da mi se.

Ali tko će ako nećeš ti? Koja još gamerica u Hrvatskoj ima svoju kolumnu?

To sam i ja tako mislila, ali neugodno mi je to za reći. S druge strane, osjećala bih se kao šupak da barem ne spomenem takve stvari. U svakoj kolumni imam riječ feminizam ili žene ovo, žene ono. Naravno, ne mogu govorit u ime svih žena i gamerica, niti ne želim. Hrpa ih se javila da što ja pričam, one nisu imale neugodna iskustva. Ali im je normalno da kada dođu online i progovore ženskim glasićem, frajeri im šalju gold i govore da ih hoće jebati. Gold je super – i ja sam to iskorištavala – ali kako ne možeš skužiti da je i u tome dio problema? Dobri su prema tebi zato što te hoće jebati, a ne zato što misle da si ljudsko biće dostojno poštovanja, bez obzira na to što imaš sise i pičku.

Je li te to obeshrabruje, kada te gamerice kritiziraju zbog toga što si “preradikalna”?

Malo više nego kad mi frajeri šalju hejt, da. Klincu od 17 godina nije lako objasniti seksizam i kako prijetnje silovanjem usred igre nisu okej i da, kad mu se za njih spočita, to nije nikakva radikalnost, nego pokušaj podučavanja nečemu čemu ga očito mama doma nije naučila. Gamerice, s druge strane, to svaki dan osjete na svojoj koži, ali ih puno misli kako je to normalno i nešto na što bi se trebale naviknuti ako žele biti prihvaćene, pa čim prigovoriš zbog takve norme smatraju te radikalnom. Naravno da me to obeshrabruje.

Kada je već svi spominju, idemo i mi – koje je tvoje mišljenje o Aniti Sarkeesian?

Ona se bavi feminističkom kritikom video igara. Ne bih rekla da joj to baš dobro ide – nije baš istražila materijal – ali to nije razlog za prijetnje smrću i prijetnje silovanjem. Reakcija je neproprorcionalna. Lijepo je što je načela neke teme i pozitivno je da je potakla raspravu. Pratim je na svom Twitteru i sve što tweeta ima 50 poruka u smislu “ubit ću te” i “droljo”. Hrpa frajera ne zna istražiti materijal niti zna o čemu priča, ali će možda jedan u pedeset dobiti prijetnju smrću.

Jesi li Beyoncé ili bell hooks?

Ja sam više Beyoncé. Lijepo je da ona koristi platformu koju ima, apsolutno ništa negativno se ne može dogoditi, koliko god to bio iskomercijalizirani pop feminizam. Jako volim Beyoncé, ne mogu ništa ružno reći. Takve stvari mogu samo završiti raspravom o feminizmu. Bolje da se o tome priča, nego da percepcija feminizma i dalje bude negativna i homofobna i da feminizam bude underground. Što se više o tome priča to bolje i ako već imaš toliko publiku i imaš platformu i takve stavove, zašto ih ne podijeliš?

Tako možeš i ti, kao Beyoncé. A što ćeš s hejtom?

Skupljam si skrinšotove hejta u nekoliko foldera i onda ću si jednog dana sve to lijepo isprintati i napravit ću si veliki kolaž u obliku penisa koji ću staviti iznad kreveta. Ja se ne zajebavam, ja ću to izvesti. Citiraj me.


Povezano