Kazališna redateljica i teoretičarka izvedbenih umjetnosti Tea Tupajić ovog je mjeseca u Zagrebu, u okviru Human Rights Film Festivala, održala radionicu primamljivog naziva ‘Špijunska škola’ s ciljem predstavljanja mogućnosti međuljudske komunikacije i njenih dometa. Radionica je izvedena kao dio projekta Umjetnost obmane koji je razvila kroz rad s agentima izraelskih tajnih službi.
Priča o tajnim službama i subverzivnom karakteru umjetnosti, te ulozi kustosa u polju izvedbenih umjetnosti i njihovim odgovorima u obranu umjetnosti mjesta su koja su obilježila ovaj razgovor.
Tvoje putovanje u Izrael radi predstavljanja novog broja časopisa Frakcija, za koji pišeš i koji si uređivala, bilo je, može se reći, presudno za razvoj budućih projekata. Tada si prošla kroz proces ispitivanja na aerodromu koji je za temu imao, ni manje ni više, nego umjetnost?
Da, cijeli projekt Umjetnost obmane započeo je prezentacijom časopisa Frakcija u Jeruzalemu. 2013. godine bila sam pozvala da na Under the mountain festivalu u Jeruzalemu da kao urednica predstavim izdanje Frakcije Imunitet umjetnosti. Osnovna valuta Zapadnih post-disciplinarnih društava jest sloboda, a umjetnost je utjelovljenje tog ideala. Zbog toga je umjetnost na Zapadu postala sferom u kojoj su sve kritične operacije pomaknute, te time i paralizirane. Činilo mi se kao da je sve što radimo u umjetnosti samo umjetnost. Imunitet umjetnosti pretvara tu slabost u snagu i istražuje sivu zonu između umjetnosti i zakona/zločina postavljajući pitanje: Koja subverzivna djela mogu biti počinjena samo ako su u okvirima umjetnosti, te su kao takva predstavljena unutar polja umjetnosti?
Kada sam izlazila iz Izraela, na poznatom Ben Gurion aerodromu u Tel Avivu, zaustavilo me osiguranje. Mislila sam da će uslijediti rutinski razgovor, sličan onome kada ulazimo u SAD i kada je dovoljno reći da si umjetnik/ca (ili iz mog iskustva izvedbene umjetnice, reći da si ‘an entertainer’) i tako odagnati svaku sumnju u ikakvo subverzivno djelovanje. Ovdje se međutim radilo o dvosatnom razgovoru o mojim umjetničkim projektima i taj razgovor je bez sumnje najzanimljiviji razgovor o umjetnosti koji sam ikada vodila. Obzirom na temu Frakcije, razgovarali smo o granicama i cenzuri u umjetničkom djelu, političnosti umjetnosti i figuri umjetnika kao ultimativne prijetnje stabilnosti političkog sustava. Raspravljali smo o tome bi li Bretonova nadrealistička gesta nasumičnog pucanja revolverom u gomilu ljudi mogla biti prisvojena od strane terorista. Uznemirila ih je ideja subverzivnog djelovanja prikrivenog kao umjetnost. Složili smo se da se 9/11 ne može smatrati umjetnošću, usprkos vizualnom spektaklu tog događaja. Razgovarali smo o Assangeovoj izjavi o Kini u kojoj kaže da ima nade samo za društva koja cenzuriraju umjetnost i medije jer se boje promjene, što znači da je promjena još uvijek moguća.
Osim tematski, to me iskustvo fasciniralo zbog vještine kojom su agenti vodili razgovor sa mnom, razine izvedbe, prvenstveno u afektivnim i manipulacijskim metodama, te u naizgled beskrajnim tehnikama improvizacije.
Metsada – jedna od lokacija na kojoj se pripremao projekt ‘Umjetnost obmane’ / Foto: Shay Lee Uziel
Kako je bilo raditi s agentima izraelskih tajnih službi Mossad i Shin Bet? Što si od njih naučila, možeš li podijeliti dio tog iskustva s nama?
Iako vrlo često radim na projektima u kojima je sama činjenica da uzimam određene ljude kao temu i suradnike ključna za projekt, u ovom slučaju je to dovedeno do krajnosti. Kada sam se vratila iz Izraela i poslala mail kustosu Under the Mountain festivala i kazala mu da bih htjela raditi s agentima kao suradnicima, mislio je da se šalim. Projekt je razvijen kroz dvije godine vrlo intenzivnog rada, prvenstveno, trebalo je gotovo godinu dana da bismo pronašli petero agenata koji bi htjeli sudjelovati u projektu. Jedan od sigurnosnih uvjeta je bio da se niti završna predstava, niti bilo koji dio procesa ne smije dokumentirati u bilo kojem obliku, mjesta sastanaka odnosno proba (ako se to uopće više može tako nazvati) bila su odabrana od strane agenata i uključivala su probe/sastanke u McDonaldsu u najprometnijem trgovačkom centru u Tel Avivu, usamljenu klupu na plaži, kafić u blizini američke ambasade (ali samo od 6:30 do 8 ujutro).
Temeljni osjećaj je bio onaj propitkivanja granica onoga o čemu možemo govoriti u umjetničkom djelu. Na Zapadu često smatramo da sloboda govora rezultira irelevantnošću i benignošću bilo kojeg umjetničkog djela, rad na ovom projektu je bio moj prvi susret sa shvaćanjem umjetnosti kao nečeg potencijalno opasnog.
U MM centru u Zagrebu si ovog mjeseca vodila Špijunsku školu, radionicu koja je dio spomenutog projekta Umjetnost obmane. Koliko su nam vještine obmane važne i kako su se sudionici/e radionice snašli?
Špijunska škola je radionica zasnovana na alatima vještina međuljudskih odnosa koje sam prikupila tijekom dvije godine istraživanja za Umjetnost obmane. Tijekom tog procesa stekla sam uvid ne samo u palete vještina, već i u vježbe koje su stvorile generacije obavještajaca, a koje se koriste u obavještajnim centrima za regrutiranje i obuku. Zanimljivo je da su neke od tih vježbi slične vježbama koje se primjenjuju u okviru obrazovanja za izvedbene umjetnosti.
Sasvim je jasno da su obavještajne agencije instrumenti ratovanja. Njihove metode možda nisu usmjerene na velike ljudskih žrtava (uzmimo kao primjer Hladni rat, zlatno doba obavještajnog djelovanja, koji je u usporedbi s drugim ratnim razdobljima sličnih razmjera imao relativno mali broj žrtava), no jednako su umiješane u razne sukobe. Cilj Špijunske škole je preuzeti neke od alata međuljudskih odnosa koje su oni razvili i vidjeti na koji način ih možemo koristiti za unapređenje naših metoda komunikacije, u privatnom i poslovnom životu.
Na zagrebačkoj me radionici posebno veselila šarolikost sudionika. Od studenata likovnih umjetnosti do trgovca antikvitetima. Iz razgovora sa sudionicima čini mi se da su svi imali osjećaj osvještavanja i unapređenja vještina koje već posjeduju.
The Disco / Foto: Dragan Šiša (lijevo), Karla Jurić (desno)
U rujnu 2016. u Trondheimu je izveden tvoj performans The Disco. U opisu događaja naglašeno je da će na ulazu postojati striktne sigurnosne mjere i da će svi posjetitelji morati ostaviti svoje jakne, torbe, mobilne i druge uređaje za snimanje, laptope, a da se trudnicama i ljudima sa zdravstvenim problemima ne preporučuje ulazak. Najava je ozbiljna, pa me zanima o čemu se radi u projektu?
O tome na žalost ne mogu govoriti.
Curators’ Piece (A Trial Against Art) nastao u suradnji s Petrom Zanki predstavlja teatarsko izvođenje / performans u kojem su kustosi podvrgnuti ispitivanju o umjetnosti. Kako je izgledala priprema projekta, suradnja s kustosima te kasnije realizacija i njegova percepcija?
Mislim da je zanimljivo napomenuti da kada smo Petra i ja 2009. počele raditi na The Curators’ Pieceu, koji kao suradnike i izvođače poziva kustose suvremenih izvedbenih umjetnosti, rijetko koji kustos je uopće htio/htjela da ih se zove kustosima. Smatrali su da pojam kustosa dolazi iz vizualnih umjetnosti i da aludira na tržište umjetnosti kakvo u izvedbenim umjetnostima, koje su financirane najvećim dijelom iz javnih sredstava, ne postoji.
The Curators‘ Piece (A Trial Against Art) bavi se ulogom izvedbenih umjetnosti u društvu i postavlja pitanja na koji način kazalište, koje je oduvijek bilo društveni događaj per se jednostavno zato što za svoje izvođenje pretpostavlja okupljanje građana na istom mjestu i koncentrirane za isti sadržaj, može ponovno pronaći svoj subverzivni potencijal. Osim toga, rad je kritika mehanizama proizvodnje suvremenih umjetnosti danas i ustaljenih uloga kustosa i umjetnika u njoj.
Projekt je započeo mailovima renomiranim kustosima u Europi i SADu. Petra i ja smo željele reflektirati i obrnuti proces selekcije. Umjesto kustosa koji pozivaju umjetnike, ovdje smo Petra i ja poslale poziv kustosima koji za nas nikada prije nisu čuli i jednostavno im rekle da su odabrani da sudjeluju u našoj predstavi kao izvođači, suradnici i koproducenti. Tek u kasnijem dijelu procesa rekle smo im da je predstava formalno suđenje umjetnosti, koju optužujemo da nije uspjela spasiti svijet. Oni su pozvani da obrane umjetnost. U našoj optužnici se naravno radi i o odnosu Europe prema području bivše Jugoslavije.
Proces pripreme i izvedbe predstave je bio zanimljiv, jer smo za svaku predstavu, za svaku lokalnu sredinu radile istraživanje, ne samo o lokalnom kustosu koji je protagonist predstave, već i o cjelokupnom društveno/političko/umjetničkom pejsažu unutra kojeg kustos djeluje. Tako smo primjerice u svakom gradu razgovarale doslovno sa svim zaposlenicima kazališta/festivala od čistača do financijskog direktora, s mnogo umjetnika, teoretičara. Središnji dio predstave, drugačiji u svakom gradu, bio je ispitivanje lokalnog kustosa od strane ostalih šest međunarodnih kustosa o njegovim/njenim odlukama. U tom sam dijelu prepoznala potencijal subverzije koju ovaj rad nosi i trenutka u kojem predstava postaje stvarnosti. Primjerice, nakon izvedbe u New Yorku, New York Times je napisao ozbiljan i kritičan članak o kustosu protagonistu, na temelju pitanja postavljenih u predstavi.
The Curators Piece / Foto: Monica Santos Herberg
S Petrom Zanki si radila na video instalaciji The Game with Objects – rad je rezultat boravka na umjetničkoj rezidenciji za projekat Curarors’ Piece. Video je sniman tijekom 2010. dok ste posjećivale različite kustose radi performansa. Kako je tekla komunikacija s kustosima ?
The Objects Game je formalno video instalacija za 9 ekrana. Materijal za instalaciju snimljen je tijekom 2010. i 2011. godine u različitim centrima i festivalima izvedbenih umjetnosti u Europi i SAD-u u kojima smo stvarale The Curators Piece. Instalacija se razvila iz igre u kojoj kustosima nudimo 22 svakodnevna predmeta, od kojih oni trebaju izabrati 10 te od njih sastaviti festival. Ova jednostavna igra daje okvir za pokretanje različitih strategija, alata, osobnosti, operacija i vještina i pruža uvid u mehanizme odabira i kontekstualizacije, ishodišne točke rada kustosa. Zanimalo nas je što kustos vidi u određenom predmetu, na koji način u njega upisuje značenje. Osim toga, igra nije samo igra odabira, već i igra konstrukcije. Kustosov je zadatak od ponuđenih objekata sastaviti festival. Zanimljivo je bilo primijetiti da kustosi iz zbilja različitih zemalja, od Singapura, preko Seattlea do Zagreba, ne znajući selekciju ostalih kustosa, odabiru više-manje iste predmete. Postavlja se pitanje – jesu li neki objekti/umjetnici univerzalno bolji ili je suvremena umjetnost postala u toj mjeri globalna da je isti objekt/umjetnik relevantan bilo gdje?
Tijekom 2011. sudjelovala si na konferenciji Beyond Curating koja je predstavljala prvu konferenciju o plesnim umjetnostima u Njemačkoj, i susrela se s najpoznatijim imenima u svijetu kustoske prakse i suvremenog plesa/performansa. Kako izgledaju te konferencije i koliko su važne za tvoj razvoj, posjećuješ li ih često?
Istina je da prilično često sudjelujem na konferencijama. Nekad na njima izvodim radove, nekad sudjelujem kao panelistica, kao teoretičarka. Kako tih događaja u suvremenoj umjetnosti ima zbilja mnogo, pokušavam birati one koje se zaista koncentriraju na proizvodnju novog znanja i sadržaja, umjesto onih koje su više povod za networking i reproduciranje mehanizama art marketa.
Vjerojatno zbog činjenice da dolazim iz područja bivše Jugoslavije, koje je u zadnjih dvadesetak godina bilo epicentar proizvodnje znanja i teorije, i zbog toga što sam imala privilegiju obrazovati se uz časopise poput Frakcije, ljubljanske Maske, beogradske Teorije koja hoda, smatram da je proizvodnja diskursa jednako bitna kao i proizvodnja same suvremene umjetnosti. Pogotovo u izvedbenim umjetnostima, gdje je u odnosu na vizualne umjetnosti koje permanentno proizvode kataloge, časopise itd, teorija još uvijek za drugom mjestu.
Koju literaturu koristiš u radu, što te posebno inspirira? Što trenutno čitaš i što bi preporučila kao neizbježno štivo kada govorimo o izvedbenoj umjetnosti?
Kao inspiraciju i literaturu koristim stvarno najrazličitije stvari. Od maratonskih gledanja serija poput Mad Men, The Affair, True Detective, i svega na Netflixu, preko slušanja jako puno tzv. nove muzike do BBC-evih radio emisija o astrofizici. U zadnjih godinu dana jako intenzivno čitam filozofiju objektno orijentirane ontologije i spekulativnog realizma, autore poput Ray Brassiera, Grahama Hartmana i Reze Negarestanija. U njima me privlači mogućnost razdvajanja autonomnog postojanja objekata, svijeta, izvan naše percepcije, odnosno deantopocentizacija iskustva. Pokušavam istražiti što bi to značilo za umjetnička djela, pogotovo za izvedbene umjetnosti, koje se zasnivaju na odnosu objekt-subjekt. Svakom bih preporučila The Speculative Turn, zbirku radova o ovim temama. Također sam žestoko zahvaćena globalnom Ferrante groznicom!
S obzirom na to da smo na kraju 2016. godine i polako sumiramo iskustva, kako vidiš sebe u ovoj godini, a gdje u 2017.? Počinješ rad na novim projektima, gdje ćemo moći da te vidimo?
Ovu godinu su za mene prvenstveno obilježili politički događaji i teroristički napadi u Europi. Primjećujem u sebi, a i kod mnogo kolega u Europi, da se teme koje smatramo urgentnima pomalo mijenjaju. U Europu se uvlači element permanentnog straha i gotovo paranoje, koja se reflektira u umjetničkim radovima. Zbog prezentiranja rada u inozemstvu dosta putujem i dosta vremena provodim u zračnim lukama. Mislim da je za mene ključni događaj ove godine bio boravak u Briselskoj zračnoj luci netom nakon terorističkih napada. Zračna luka je bila puna policije i osiguranja i po prvi put sam osjetila strah u očima službenih osoba, ali i običnih građana. Nadam se za sve nas da ćemo naći način na koji možemo objasniti novi svijet u kojem živimo.
Za mene će 2017. godina biti godina turneje, pokazivat ću The Disco i Spy School u Švedskoj, Poljskoj, Nizozemskoj i istovremeno krenuti u istraživanje za nove projekte.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
