U sklopu programa Antisezona, u Muzeju suvremene umjetnosti 10. ožujka održana je premijera predstave Nismo bile ovdje autorica Ivane Bojanić i Viktorije Bubalo, a 11. ožujka izvedba i hangover sesija (diskusija s autoricama). Antisezona je program koji je 2019. kreiralo pet renomiranih hrvatskih plesnih umjetnica: Silvija Marchig, Sonja Pregrad, Iva Nerina Sibila, koje je i danas vode, te Ana Kreitmeyer i Zrinka Šimičić Mihanović. Nastala je kao mjesto uzajamne podrške, stvaranja novog kontekstualnog i produkcijskog okvira te susreta različitih poetika, inicijativa i suradnji, pri čemu je jedan od bitnih segmenata otvaranje prostora mladim autoricama.
Bojanić i Bubalo su mlade umjetnice koje su diplomirale na Odsjeku plesa na Akademiji dramske umjetnosti, surađuju s brojnim plesačima i koreografima te razvijaju vlastiti koreografski jezik. Njihova nova plesna predstava povod je ovog intervjua.
Kakva je, prema vašem mišljenju, situacija na izvedbenoj/plesnoj sceni? Kakva je perspektiva/pozicija mladih plesačica/plesača?
Ivana: Odnos prema toj situaciji mogu promatrati iz nekoliko očišta: osoban odnos (s plesom), odnos plesne zajednice (prema plesu), i odnos van plesne zajednice, kao određeno sužavanje i širenje pogleda, gdje razumijem kako se ti odnosi uvijek umješavaju jedan u drugi i međusobno se oblikuju. Zastrašujuće je, naporno i predivno istovremeno. Sigurno je da nije pitomo.
Nedostaje nam prostora, fizičkog i medijskog, financijske podrške i institucionalni okvir koji prati stvarne potrebe plesne zajednice i umjetnosti; ideje i koncepti su uglavnom u kompromisu. Nedostaje i publike koja odlazi na plesne predstave, nema sredstava za reprizne izvedbe, zbog čega je gotovo neodrživo i neisplativo njegovati daljnji život izvedbe. Ponekad izostaje i kreativna kritika koja kvalitetno izaziva nekakvu evaluaciju naših radova. Muči me tema burnouta, vrijeme mojih kolega i moje vrijeme ispunjeno je radom u suludim terminima i količinama te uzima većinu slobodnog vremena, a to ispreplitanje opasno je opterećenje za živčani sustav i utječe na naše poimanje samovrijednosti. Zbog svega toga također ponekad promatram kako jenjavaju strasti i podrška unutar naše zajednice, ne smatraju svi krizne situacije i borbu poticajnim, tijela i mentalna zdravlja pate zbog tih okolnosti.
Uz to, probit ćemo se i “ufuljiti” u razne pukotine, energije i iskustva se izmjenjuju i prepisuju, tiha prodiranja nas “mladih” događaju se u raznim oblicima djelovanja; važno je da nastavimo s tim napuknućima kako bi se mogle probiti usprkos, uz i protiv uvjeta u kojima se trenutno nalazimo. Nekada se brinem kako mogu opstati, dok me zapravo zanima kako možemo trajati? I migrirati, iz nas / ovdje u druge / gradove, van granice Hrvatske i ponovno u nju. Moja je želja i namjera da, osim što sam netko tko ovdje traži angažman i posao, kroz osnaživanje umjetničkog autorstva također daje angažman i posao.
Viktoria: Budući da nekoliko godina aktivno sudjelujem na suvremenoj plesnoj sceni putem suradnji s koreografima_kinjama i kroz autorski rad, priznajem da se moje stajalište kontinuirano mijenja te da sam na trenutke toliko obeshrabrena i ne vidim smisao u nastavku rada, dok u drugom trenu osjećam ispunjenje, iskrenu sreću i privilegiju surađivati s umjetnicima na izvedbi poput ove, što me iznova razuvjeri od bilo kakve primisli o odustajanju.
U razgovoru s kolegicama plesačicama primijetile smo da se komunikacija često svodi na isticanje negativnih aspekata plesne scene, što je zaista u prirodi čovjeka – inicijalno spomenuti ono što je loše, makar nerijetko dobre informacije i događaji prevladavaju. Mogu govoriti iz vlastitog iskustva da pokušavam sudjelovati u mijenjanju i poticanju razgovora o onome s čime se ne slažem, konkretno kroz aktivaciju i uključenje u radnu skupinu strukovnih udruga UPPU PULS i UPUH-a, ali i prepoznavanje i pružanje podrške aktivnostima, angažmanima i cjelokupnoj predanosti drugih plesnih umjetnika_ca koji ustraju u poboljšanju i borbi za bolje uvjete na plesnoj sceni. Što se tiče perspektive/pozicije mladih plesačica/plesača, pozitivna promjena koju zamjećujem jest da u posljednje vrijeme svjedočimo porastu broja audicija koje predstavljaju mjesto gdje mladi_e plesači_ice imaju priliku postati dijelom nekog projekta, što smatram vrlo bitnim i nužnim za širenje konekcija među plesnom scenom, stvaranje prostora za neočekivane suradnje i otvaranje mogućnosti da nas netko iznenadi, razuvjeri…
U opisu predstave Nismo bile ovdje navodite da „izvodite neizvedivu zamisao proizvodnje prisutnosti i tijela koja bivaju na više mjesta istovremeno“. Predstava se događa na suptilnoj razmeđi između prisutnosti i odsutnosti. Zašto ta tema? Koliko je izazovno bilo na taj način tretirati tijelo i koje ste postupke primjenjivale?
Ivana: Isprva, javlja se kao nebula misli o bivanju na više mjesta istovremeno i kao nerazjašnjena fascinacija slikom tijela i prisutnosti koja se razilazi sa sobom i prostorom. Možda i kao potreba za zbližavanjem s tim preokupacijama zbog vlastitih iskustava disocijacije. Nešto blisko tom spektru od prisutnosti prema odsutnosti je u mom unutarnjem vokabularu povezano sa slojevitošću svijesti, no čini mi se da ću s ovim pojmovima provesti dulje vrijeme kako bi ih uspjela i sebi objasniti na razini riječi. Zainteresirana sam za druge načine bivanja u izvedbi/svijetu. Postoji dugotrajna privrženost toj temi destabilizacije iskustva bivanja ovdje jer mijenja i izaziva moju predodžbu i doživljaj realnosti, a to je ono što me u izvedbi trenutno najsilovitije privlači i oko čega kao umjetnica orbitiram. Na razini ovog rada, kako suptilni pomaci mogu proizvesti gigantske, manje ili značajne pomake u pažnji? Privlači me mjesta koja se mogu “prelomiti”, “lomljenje” pažnje i koje vrste odnosa ta mjesta prijeloma mogu iznjedriti. Koje vrste trenja mogu proizaći u odnosu jedne s drugom / prostorom / gledateljima? U tom smislu, naslov Nismo bile ovdje je izjava o odsutnosti ili novo nađenog pristaništa / terena / mjesta na kojem još nisam prije bila.
Izazov je bio rad pažnje, praksa otvorenosti i ostajanja u mekanom odnosu prema onome što u nju ulazi što smo podijelile u kategorije polja mjesta, prostora, smjera i senzacije. Rad s prijedlogom “prozirnog” tijela kojem se zamagljuju granice između nas i prostora evocirao je izranjanje različitih senzacija koje nismo uvijek znale imenovati, a u iskustvu je djelovalo kao da razne (pod)teksture, naboji i inteligencije izlaze na površinu kože. Koliko rastezljiva naša pažnja može biti kako bi obuhvatila istovremena događanja unutar i van osobnog prostora? Izazovna je bila hipersenzibilizacija osjetila kao posljedica, a zatim i kao navigacija za ulaz u naš ples. Produbljivanje osjećaja bliskosti s tim senzacijama prelilo se u svakodnevni život pa sam trebala učiti kako se nositi s tim doživljajima van rada, kao i s izazivanjem vlastite percepcije i razumijevanja toga što “je ovdje” ili “ovdje pripada”.
Viktoria: Tema je proizašla iz Ivaninog završnog rada koji je tada bio inspiriran pjesmom Tamare Obrovac “Dube sanjan,” što u doslovnom prijevodu znači “stojećki sanjam” i nas je potaknula kao slika dvostrukosti, paradoksa i nemoguće istovremenosti. Višeslojnost kretanja i jednostavnost činjenice da uvijek supostoje barem dva smjera, da putujući prema negdje u isto vrijeme odlazim od nečeg drugog te da nigdje ne moram stići bile su za mene relevantne misli u procesu.
Ustrajanjem na ideji o izgradnji drugog vremena, odnosno svijeta koji je pomaknut za nekoliko stupnjeva, stvarale smo prostor u kojemu suptilni pomaci postaju velike promjene, gdje se kroz vrijeme sve promijenilo a da nismo ni primijetili. Prelaske iz jednog materijala u drugi promatramo kao izmjene agregatnih stanja, različitih intenziteta izvedbe, zajedničkih ili odvojenih uranjanja/izranjanja, upada/ispada, susreta/razilaženja. Radimo s imaginacijom prozirnog, hipersenzibilnog tijela čije su granice s prostorom zamagljene, jedva postojane. Imenovanje onoga što je u polju naše pažnje prilikom kretanja (mjesto, smjer, senzacija, prostor u tijelu ili prostoru) na mikro i makro razini, dovodi do tretiranja dijelova tijela kao zasebnih entiteta koji imaju vlastitu volju i želju za time kamo žele ići. Naposljetku, u spektru od jednostavnosti prema kompleksnosti pokreta, uspostavljamo sliku rastavljenog tijela, koje se mimoilazi sa samim sobom i s prostorom. S obzirom na konkretnost i specifičnost vrste prisutnosti/odsutnosti na kojoj smo inzistirale, izazov je predstavljalo prepoznavanje načina na koje svaka od nas pronalazi zanimljivost u izvedbi i otkrivanje motivacije za kretanje koja nije samo puko izvršavanje zadatka. Ostajanje zainteresiranima i otvorenima prema onome što radimo za nas obuhvaća rad s prihvaćanjem da se ništa posebno ne mora dogoditi, ali u suprotnosti itekako može, odnosno rad sa svjesnošću o smanjenju ili povećanju očekivanja prema samima sebi ovisno o našim željama i potrebama.
U prvom dijelu predstave ulazite u blisku interakciju s publikom, pri čemu je izrazito važan pogled. Možete li pojasniti kako ste pristupile tome, što se događa s pogledom, kakvu komunikaciju po vama on proizvodi?
Ivana: Moglo bi se reći da se cijelo istraživanje naslonilo na rad s pogledom “mjesečara”. Zamišljale bi da naš pogled dolazi od “negdje iza” i pokušale ga smjestiti u stražnji dio glave, izbjegavale bi pridavati važnost onome što vidimo ili jasno fokusirati objekte i točke u prostoru. Muskulaturu oko očiju, kapke i njihove kuteve pokušale bi omekšati tako da bi se pogled u našem iskustvu, umjesto prodiranja, vraćao “prema unutra” i nježno doticao površine prostora. Takvim “ublaženim” pogledom zamišljale smo da gledamo kroz prostor, van njegovih granica i kroz tijela. Zainteresirane smo zatim bile i oko pitanja direktnosti ili indirektnosti pogleda, neumjerene blizine i naglosti našeg susreta. Koliko se i do kuda on utiskuje u prostor? Zatvaranje očiju gdje se očne jabučice zatim nastavljaju kretati za nas nešto odrađuju, naizgledno procesuiraju naš zajednički prostor. Kako zamišljamo da se “stapamo” s rubovima prostora, tako smo i publiku tretirale kao teksturu s kojom se “stapamo”, a taj susret nosio je drugu, dinamičniju vrstu naboja koji smo željele omekšati. Naglo prema vama, ali uz brzo sklapanje očiju u neposrednoj blizini, za nas je svojevrsna kontradikcija koja je iziskivala drugi način izvođenja direktnosti.
Viktoria: U fizičkom materijalu koji se pojavljuje na samom početku predstave izrazito je bitan element odvajanja glave, odnosno pogleda od ostatka tijela. Takozvanim “pogledom mjesečara” obuhvaćamo jedno polje pažnje, dok ostatak tijela ima vlastitu putanju u prostoru te se naizgled čini kao da ne hoda, već klizi. Rad s pogledom i prostorom razvijao se na nekoliko razina, počevši od rastezanja fokusa gledateljica do imaginacije prolaska kroz granice prostora u kojemu izvodimo, kroz predmete, jedna kroz drugu, a zatim i kroz gledatelje_ice.
Prilagođavanje situaciji u kojoj se nalazimo postavlja odgovornost na nas kao izvođačice da u trenutku prepoznajemo gdje se nalazi naš interes. Raspon povezivanja s/prolaska kroz/ulaska u ono što nas okružuje utječe na odabir mjesta gdje dulje ostajemo i momenata u kojima se spajamo i zajedno uranjamo ili razilazimo u suprotne smjerove. Pristupanje indirektnom pogledu za nas stvara komunikaciju koja postoji na rubu nelagode i blagosti, koja drži nas i gledatelje_ice u neizvjesnosti te funkcionira kao probing, ponovno otkrivanje izvedbenog prostora i svega što u njemu postoji. Ispitivanje granica gledatelja_ica putem približavanja koje isprva može biti doživljeno kao svojevrstan prodor u njihovu kinesferu ublaženo je zatvaranjem očiju i dopuštanjem protoka vremena dok smo u blizini za uočavanje detalja i blagih pokreta očiju ispod kapaka koji nagovještavaju pokret čak i kad se naizgled čini da mirujemo.
Predstava kreira specifičan prostor, podsjeća me na citat iz knjige Jutro čarobnjaka u kojoj se navodi da čarobno nije ono što nas odvlači od realnosti nego upravo razumijevanje realiteta na dubljoj razini. Na hangover sesiji razgovarale ste o upravo pojačanom osjetu tijela, odnosu tijela, pozornosti, međusobne komunikacije i komunikacije s prostorom. Na taj ste način gotovo učinile osjetnom fluidnost prostora, stvorile specifični naboj „između“. Koji je za vas odnos imaginacije i stvarnosti, što nas približava prostoru, a što nas udaljuje od njega, a što ga transformira?
Ivana: Priznajem da sam dirnuta ovim komentarom i istovremeno uhvaćena u kompleksnost tog odnosa. Zanima me propitivati kako imaginacija sudjeluje kao gradivni element u kreiranju osjetilnih doživljaja i slike svijeta u kojem živim? To kako ja zamišljam, primjerice, svoju kost ili jetru, koliko pojašnjavam i bistrim njezinu sliku, utječe na senzaciju koju ću doživjeti i otvara mi potencijale kako mogu djelovati. Nailazim kako se u taj proces uključuju polja znanja, emocionalan prostor, intuicija i još tko zna koja polja koja se još nisam snašla imenovati. Proces izoštravanja tog osjetila mi je važan jer mijenja moje poimanje realnosti, a druga važna misao mi je kako se ti učinci destabilizacije ili razjašnjenja ne podrazumijevaju, oni se jedino mogu dogoditi u našem susretu i sada. To ponekad zaista jesu bila iskustva propadanja u neko drugo vrijeme i prostor. Na neki način u ovom smo se radu bavile i izlaganjem našeg trenutačnog odnosa imaginacije i stvarnosti; kako naše iskustvo tog odnosa djeluje kao ulaz za iskustvo gledatelja: dok se ja naginjem, mogu li proizvesti da se i ti, u svom iskustvu, naginješ zajedno sa mnom?
Viktoria: Kroz imaginaciju najdubljeg sloja u tijelu i specifičnosti detalja kojeg pokrećem u prostoru simultano dobivam informaciju o cjelini, svijetu oko sebe, onome što se nalazi na udaljenosti.Primjerice, imaginacijom prolaska vrha moje desne ušne resice kroz granice izvedbenog prostora dajem vremena za razjašnjavanje putem, za osluškivanje gdje sam danas, gdje želim biti ili ići, gdje se želim dulje zadržati ili samo proći. Pritom, bez osude prema samoj sebi i mjestu koje posjećujem, koje ako bolje promotrim nikad nije isto ono na kojemu sam već bila. Takvim oblikom rada s imaginacijom ustrajemo u širenju pojma bivanja “ovdje” na atomskoj i atmosferskoj razini. Ono što nas približava prostoru istovremeno nas udaljava, i obratno. Blagim puknućima i isticanjem lomljivosti pažnje putem rada s težinom i gravitacijom te prodorom kroz dubinu zemlje svjesnim grubljim akcijama na nju, radimo na kontinuiranoj destabilizaciji iskustva postojanja. Ono što nas destabilizira istovremeno nas stabilizira, i obratno. Transformacija prostora događa se u jedva uočljivim događajima i pomacima u pažnji jednako kao i u kvantnim skokovima i upadima u sasvim drugo vrijeme izvedbe. Svjesnost o različitim načinima tretiranja prostora podržava njegovu preobrazbu te je u ovoj izvedbi za mene ona najvidljivija u inzistiranju na vrtlogu, pokretanju zraka i okretanju cjelokupnog prostora čime činimo vidljivim i osjetnim njegove razine (ispod, iznad, između).
Predstava je nastala iz Ivaninog diplomskog istraživanja. Kako je došlo do ideje proširenja i kako je tekao koautorski proces?
Ivana: Tako je, mogla bih reći kako je ovaj rad imao već dva prošla života; prvo kao autorski solo Nisam bila ovdje nastao na predmetu koreografije, a zatim kao završni istraživački rad Nismo bili ovdje, soba je u kojem su Viktoria i Tessa sudjelovale kao izvođačice (zajedno s još izvođačima Teom Maršanić, Rokom Juričićem i Igorom Jurinićem), a mentorirale su ga Nikolina Pristaš i Una Bauer.
Viki i ja smo vrlo rano za vrijeme studija razvile vrijedno prijateljstvo i prepoznale se kao bliski senzibiliteti koji su se s lakoćom mogli ispreplitati u zajedničkom radu. Do proširenja je jednostavno došlo jer me Viki u pravo vrijeme ohrabrila, toliko je bilo dovoljno, ali ideja oko ko-autorstva je inicijalno trebala biti koreografski eksperiment u kojem bi ona zauzela “unutarnju” izvođačku, a ja “vanjsku” koreografsku poziciju. Zbog manjka sredstava obje smo uronile u oba segmenta rada, i sada mi je drago da je tako, a u nekom idućem radu želimo isprobati taj odnos i to u oba smjera. Misli su se preuzimale i nastavljale u glavi druge, postojali su trenuci u kojima smo znale prepoznati (ili smo tako vjerovale) koja će biti “ključ” za razrješenje specifične problematike, druga bi se potrudila potaknuti njene sposobnosti, biti vjetar u leđa. Puno je strpljenja bilo potrebno, otvorenosti i spremnosti na neugodu, ali isto tako osim osluškivanja, dopuštanje da silovito, ravno i beskompromisno nasjedamo na neku želju ili odluku. Sve više primjećujem kako se odnosi iz procesa preslikavaju u rad pa mi je zanimljivo promatrati koja se mjesta u odnosima reflektiraju u izvedbi i nasuprot, koji dijelovi tih suptilnih unutarnjih procesa ostaju “nevidljivi”. U najmanju ruku, pregršt doživljaja, razmišljam kako bi bilo super imati osobu sa strane koja na probama zapisuje metode i bilješke o tim odnosima, neiscrpno mi je to uzbudljivo, važno i zanimljivo.
Viktoria: Tijekom Ivaninog istraživanja, bila sam njegov dio kao izvođačica te sam se vrlo brzo i s lakoćom povezala s radom te pronalazila sličnosti u tadašnjem vlastitom koreografskom procesu. Po završetku studija konstantno su se pojavljivale želje o nastavku suradnje, maštanje o zajedničkom provođenju vremena u dvorani i ponovnom uronu u materijale. Bila sam uporna i inzistirala na povratku u rad jer sam shvatila da prepoznajem vrijednost u tom procesu koji me podsvjesno pratio u svakodnevnom životu i ostalim predstavama u kojima sam sudjelovala. Inicijalna ideja bila je da Ivana i ja budemo koautorice, ona isključivo kao vanjsko oko, a ja kao izvođačica te putem učimo kako možemo surađivati s obzirom na različita iskustva djelovanja u izvedbi. Budući da sredstva za financiranje projekta nisu bila dostatna da stvore mogućnost poziva još jedne izvođačice uz Tessu i mene, obje smo odlučile biti u dvostrukoj poziciji (izvođačice i koreografkinje). Ukratko, suradnja i koautorski proces za mene su protekli kroz propitkivanje i slušanje, dogovor i iskrenu brigu jedna o drugoj, nesporazume i razumijevanje, sumnje i ohrabrenja, komunikaciju i podršku.
Na predstavi je radilo dosta suradnika, možete li opisati kako su oni bili uključeni u proces?
Ivana: Okupile smo nama osobno drage i kvalitetne suradnice/ke za koje smo vjerovale kako im pitanja koja otvaramo mogu biti osobno uzbudljiva. Ovo mi je prvo iskustvo u kojem je pristizala tolika količina informacija koje su uslojavale različite aspekte rada tako da je definitivno rastezalo, jačalo ili samo osvještavalo moju razinu fleksibilnosti i sposobnost moderiranja. Tu se radilo o definiranju funkcija i odgovornosti, o osluškivanju njihovih apetita, uzimanja koraka unatrag i pitanja u kojem trenutku koju količinu rizika želimo ili možemo uzeti. Zanimljivo je recimo kako je Nikina glazba za materijal “crne rupe”, ujedno prva koju je napravio, ostala nepromijenjena dok se plesni materijal prilagodio njoj, a za druge situacije proces je bio obrnut. Za predmete smo recimo prešli od ideje “žičanih kostura namještaja” do odluke za mobile. Možda je duhovito još za spomenuti nazive naših brojnih whatsapp grupa: nismo bile izvođačice, nismo bile dramaturgija, nismo bili mobili, i ostale. Ti dinamični suradnički odnosi su mi beskrajno uzbudljivi i upravo bih se u tim susretima htjela još osnažiti pri uzimanju većih rizika u našem prostoru između.
Viktoria: Logike kretanja i povezivanja materijala, upadanja/ispadanja te susretanja/mimoilaženja također smo htjele implementirati u radu sa suradnicima_ama te smo uz sloj izvedbe paralelno uspostavljale slojeve zvuka, svjetla, dramaturgije, scene, kostima. Počevši od Tesse Ljubić, nije bilo sumnje da će biti uključena u predstavu kao izvođačica budući da je bila dio Ivaninog završnog rada. Kao suradnica činila je neiscrpan izvor spoznaja i informacija iz pozicije u kojoj se ponovno našla. Oblikovatelj zvuka Nika Pećarina od samog početka bio je prisutan na probama u kontinuiranoj komunikaciji i dogovorima s nama. Imale smo mogućnost kroz vrijeme graditi odnos zvuka i koreografije jer su glazba i rad s glasom predstavljali vrlo važan dio procesa na koji smo htjele položiti posebnu pažnju. Pavao Babić i Lucija Ilijić sukreirali su vizuale predstave te su zajedničkim snagama stvorili pokretne konstrukcije (mobile) koje su visjele iznad nas tijekom izvedbe. Andrija Santro potpisuje oblikovanje svjetla, dok se Ema Kani pridružila kao kostimografska podrška. Dramaturginja Nikolina Rafaj također je bila bitan dio autorskog tima kao povremene vanjske oči koje su u presudnim trenucima usmjeravale i podupirale naš rad. Svi suradnici_e bili su ključan dio ove izvedbe te smo uistinu zahvalne na njihovom trudu, predanosti i vremenu koje su uložili u proces. Bez suradnika – ništa!
Koja su istraživanja prethodila radu, s obzirom na temu kojom se bavite, što vam je bilo najizazovnije?
Ivana: Možda je zanimljivo nanizati okupljene reference i utjecaje koji su u većem ili manjem obimu prostrujili kroz ovaj proces: ambijentalna glazba Sophie Birch i Briana Enoa, vizualni radovi Lere Dubitskayje, vizualni rad Ice autorice Meghann Riepenhoff te tehnika cijanotipije, ideja o prostoru kao živom entitetu koji posjeduje osjetilne kvalitete preko Murakamijevog romana Pleši, pleši pleši, Vrste prostora autora Georgesa Pereca, Tarkovsky, snimke mjesečarenja, film The Truman Show i jedan san o zaboravljanju mjesta i vremena na kojem jesmo…
Najveći dio pažnje i vremena utisnuo se u praksu/materijal koji nazivamo tapiserija. Prijedlog o tome kako ne postoji hijerarhija nad dijelovima tijela i gdje ih tretiramo kao žive entite, a zatim i pitanje kako zamućujemo granice između osobnog / kolektivnog / ono što nadrasta kolektivno – pogleda i shvaćanja “bivanja ovdje” te kako unutar tog koncepta mislimo ili donosimo odluke (koje istovremeno donose nas), bilo je povremeno izazovno za razumjeti. Iskreno, začuđena sam kako bljeskovi nečeg što odjednom shvaćam u idućem trenutku iščeznu i trebam ih se ponovno prisjetiti. Podsjećanje kako ne trebam nigdje stići, ali i mogu. Dulja ostajanja. Smanjivanje ili povećavanje očekivanja, prema potrebi. Prisjećanje kako je biti daleko i biti blizu i na mjestima između ok; to mi je sve bilo izazovno. Rad se počeo ponašati kao materijal koji se razjašnjava putem, dok ga prakticiramo, koji poznajemo samo kad smo tamo što je jednako ovdje. To izjednačavanje može, ali i ne mora biti teško.
Viktoria: Rad je započeo prisjećanjem na ideje koje su bile dio prvobitnog procesa, odlučivanjem na što bismo se željele fokusirati i s čime nastaviti te davanjem oduška u maštanju kuda bismo željele zakoračiti dalje. Istraživanja koje su prethodila radu, a zatim bila vitalan dio tijekom procesa, odnosila su se na informacije koje su izvedbu hranile izvana, uključujući reference u odnosu na auditivnu i vizualnu komponentu, umjetnike_ce od kojih smo crpile inspiraciju, čak i proučavanje kretanja planeta i njihovih putanja te nekolicine fizičkih principa i zakonitosti.
Najizazovniji dio rada za mene bio je vezan uz konstantno vraćanje na misao o vrsti pažnje koju gradimo i na koji način, podsjećanje na specifičnost svakog materijala i povratak jednostavnosti kad je nužna. Upravo zbog krhkosti i nježnosti izvedbe te dvostruke pozicije u kojoj smo se Ivana i ja našle, nedostatak pogleda izvana ponekad je utjecao na nepovjerenje u suptilnosti koje smo gradile te je cjelokupni rad u dvorani na momente učinio frustrirajućim i iscrpljujućim. Unatoč situaciji, zbog izmjenjivanja pozicije imala sam šansu u isto vrijeme učiti kroz iskustvo izvođenja i promatranja što je, uz povremene nemire, u konačnici ipak doprinijelo razvoju predstave.
