Tanja Stupar Trifunović jedna je od rijetkih književnih autorica srednje generacije na području regije koja je svojim pjesničkim i proznim knjigama uspjela ući u književni mainstream. Nominirana i nagrađivana prestižnim književnim nagradama, Stupar Trifunović najveći je uspjeh u širim čitateljskim krugovima postigla romanom Satovi u majčinoj sobi koji je 2016. dobio Europsku nagradu za književnost, a u matičnoj zemlji doživio je dva izdanja.
Njezin novi roman Otkako sam kupila labuda priča o ljubavnom odnosu studentice i knjižničarke u zrelim godinama. Već je pobudio znatnu čitateljsku i kritičarsku pažnju u regiji, a uskoro će biti objavljen i u Hrvatskoj, u izdanju nakladničke kuće VBZ.
S romanom Satovi u majčinoj sobi objavljenim 2014. godine postigla si priličan uspjeh. Narativ o majkama i kćerima silno nam nedostaje, kako u kanonskoj književnosti, tako i u suvremenoj produkciji, no čini se da se taj prostor konačno ispunjava zanimljivim glasovima. Nakon stoljeća muških narativa o sinovima i očevima, o ratovima i (anti)junacima, važno je u literaturu uvoditi i ženske junakinje, ali kroz njih također posredovati i zahtijevati promjenu. Je li taj roman bio za tebe transformirajuće i osnažujuće iskustvo, ako jeste – zašto?
Istina je da smo kroz literaturu bili upućeniji na dramatične priče o odnosima očeva i sinova i zaprepašćujuće je u kojoj mjeri je odnos majki i kćerki literarno zanemarivan, a nije ništa manje kompleksan, književno potentan i bitan. Ali čini se da društvu unutarnji život žena nije bio toliko interesantan (ili bitan), što ne znači da on nije bogat, inspirativan i zanimljiv. Strašno je u kojoj mjeri se unutarnji život žena zanemarivao i stereotipizirao. To je jedna nepravda u kojoj smo odrasli, i dok sam pisala roman o majkama i kćerkama bila sam suočena s njom i intimno i profesionalno. Kako je pisanje odmicalo, shvaćala sam (i prihvaćala) koliko sam u cijelu ovu priču i sama upletena prejakim emocijama, koliko je odnos s majkom kompleksan, bolan i težak za preispitivati. To nužno nije odnos samo sa sopstvenom majkom već sa majkama, sa ženskim arhetipovima i najzad i sa tim majčinskim u sebi. Bilo je teško pisati. Psihički teško.
Sa druge strane, kad sam ga završila došla je jedna vrsta dobre lakoće. Ima taj izraz kao da zbacite teret, upravo tako. Neka vrsta velikog emotivnog pražnjenja i olakšanja. Bilo je katarzično – prošla sam kroz neka emotivna stanja kroz koja sam trebala proći i upravo to emotivno putovanje koje se odvijalo paralelno uz pisanje, koje je bilo neplanirano i neka vrsta nusprodukta, na kraju se ispostavilo kao bitan dio jednog iscijeljujućeg i sazrijevajućeg iskustva i u onom ličnom, ali i u književnom smislu. To je bio prvi roman kroz koji sam se učila pisati roman i bio je roman kroz koji sam se srela sa svojim pretkinjama i onim stvarnim i literarnim.
Kasnije, u susretima sa čitateljkama ono što je ostavilo jak utisak na mene jesu njihove reakcije, one su mi govorile da ih je roman potresao, da su se prepoznavale i da su često ili davale roman majkama na čitanje ili majke njima. Da je pokretao neku vrstu dijaloga i razmijene među njima.
Do sada nisi pisala prozu koja tematizira lezbijski i/ili biseksualni odnos. I ovim romanom si temu queera u regionalnoj književnosti uvela u mainstream. Zašto je za tebe bilo važno pisati o biseksualnim ženskim životima?
U prozi nisam. Imala sam u poeziji pjesama sa tim motivima. Važno je pisati o svim ljudskim iskustvima. Nemam fetiš na određene teme. Možda zato što pišem poeziju i tu je toliko puno motiva, sve može završiti u pjesmi i biti tema od i oko koje se gradi poetska slika. Lezbijski i/ili biseksualni odnosi su mi bili inspirativni kao i heteroseksualni i generalno odnosi kao dio ljudskog iskustva. Život, ljubav i smrt su tri teme iz kojih sve ostalo proističe. Može ih se fragmentirati u beskraj. Homoseksualna ljubav je ljubav kao i heteroseksualna. Nisam pristalica toga da homoseksualnost i biseksualnost kao ni homoseksualce i biseksualce treba getoizirati ni u književnosti ni u zajednici. Otkad postoji književnost homoseksualnost/biseksualnost je zapravo mainstream i dio je književnog kanona oduvijek – Sapfa, Virdžinija Vulf, Rembo, Verlen, Oskar Vajld, Prust, Margerit Jursenar, Kavafi i mogli bi još dugo i puno nabrajati. To su sami vrhovi svjetske književnosti.
Homoseksualnost/bisekualnost u književnosti a ni u životu nije nešto novo. Možda mi je zato bilo važno da kroz priču između ostalog i to kažem. To je tu i dio je života. I ti životi nisu bitno drugačiji od ostalih života. Zašto se to tretira kao nešto sramno? To je bilo pitanje na koje sam takođe kroz knjigu pokušala naći odgovor. I generalno puno je u našem društvu tih „stidnih“ mjesta o kojima se ćuti. Neki moj doživljaj književnosti je da ona treba dotaći i opisati ta mjesta stida, posramljenosti, nelagode, ići tamo gdje su granice neprijatnosti u govoru i osjećanjima, preispitivati granice i nas same, baš otud sa tih granica. Jer upravo mjesta gdje smo postavili te granice i kakve su one puno govori o nekom društvu.
U romanu Otkako sam kupila labuda likove dviju žena konstituiraš kroz kanonske muške pisce: prije svega Nabokova i njegovog profesora Humberta i Lolitu. Takvu spisateljsku odluku dio kritike je zamjerio. No, što takva odluka znači tebi kao autorici i jesi li promišljala tu odluku kroz feminističku prizmu – u vrijeme pisanja ili kasnije?
Nisam ih baš doživjela kao konstruisane prema tom obrascu. Naprotiv, više kao parodiranje pomenutog obrasca i uopšte mogućih obrazaca. Naravno, sve interpretacije i doživljaji su mogući. Vjerovatno odnos onoga ko piše kritiku spram pomenutog utiče i na interpretaciju. Inače, postoji danas taj trend u kritici da se čitanju knjige prilazi iz jednog jakog ličnog ideološkog predubjeđenja i onda se zanemari svaka pa i ona najprostija čitalačka logika, a knjiga bude nakaradno strpana u uzak ideološki okvir inetrpretatora.
Knjiga, odnosno njene junakinje nisu konstruisane prema jednom književnom obrascu (Lolita/Humbert). Kroz knjigu se provlači mnoštvo mogućih obrazaca odosa; između Virdžinije Vulf, njene ljubavnice i muža, Euripidove Kreuse i Jona, Joneskuovih Dipona, Dirana, Martena i lijepe dame, Beketovih Hama i Klova. Ima više paralelnih modela odnosa upravo da ne bi i čitaoci i/ili ja zapeli u samo jednom. I da bi bila ilustrovana dinamika tog odnosa kao i svjesnosti njih dvije o mogućim obrascima, pošto one kroz knjigu upravo to i rade – raspravljaju o obrascima u koje upadaju i često ih svjesno parodiraju. Pomenuti pisci su tu više zbog društvenog konteksta nego njih dvije jer zgodno ukazuju na pojedine aspekte stvarnosti jako prisutne danas. Za same junakinje tj. za gradnju njihovih likova presudnije su bile dvije autorke, obje citirane kao neka vrsta uvoda i putokaza kroz roman – Jursenar i Diras. U pomenutim citatima stoje tri stvari presudne za njihov odnos; pokušaj samoubistva, saučesništvo, bol i prinuda da se o njoj govori istinito jer kako je to Duras rekla „može se lagati o mnogim stvarima, ali ne i o toj, o samoj suštini bola.“
I da, jesam feministkinja, i važna mi je feministička perspektiva, ali feminizam ne doživljavam kao neku vrstu šnajderskog metra koji kroji, mjeri dužine da li je nešto „dovoljno feministički“ ili nije. Pojedine feminističke kritičarke su se počele ponašati kao stroge učiteljice koje kažnjavaju djecu jer nisu napisala sastav kako su one zamislile da treba. I kao da imaju neki kantar koji mjeri ima li dovoljno feminizma ili nema. To postaje apsurdno. Feminizam u knjigama (fikcije) ne treba zvučati pamfletski kao na majicama iz tržnog centra već pronalaziti utemeljenje u samom životu. Dobar primjer takvog životnog feminizma su knjige Elene Ferante. Zato im vjerujemo dok ih čitamo. Od mlađih autorki takođe je zanimljivo preispitivanje feminizma, ali i društvenog konteksta kroz junakinje u knjigama Sali Runi.
Roman Otkako sam kupila labuda priča je o ljubavnom odnosu između knjižničarke u zrelim godinama i djevojke u 20-ima, ali i o seksualnosti, tjelesnosti, žudnji, sramu, krivnji, autodestrukciji, čekanju, zanemarivanju i utišavanju vlastitih potreba i jastva. U kojoj mjeri ova knjiga reflektira tvoju potrebu da proširiš tematsko-motivske sklopove koji su dominirali u tvojim dosadašnjim knjigama?
Ono što je meni zanimljivo kod autora/autorki nije toliko tema koliko odnos prema njoj. Čini mi se ako bih pokušala dati nekakvu autorefleksiju na sopstveno pisanje da me i u poeziji i prozi od samog početka fasciniraju ljudski odnosi; porodični, ljubavni, društveni, prijateljski, neprijateljski. Ljudi i njihova uzajamnost u svim zamislivim formama. Otud i ova knjiga. Dvije žene i sve ono što se dešava među njima uklapaju mi se u tematski okvir.
U romanu progovaraš i o stigmama starenja: „Kad si star, onda nemaš alibi. Samo si lud. Samo si luda, govorim sebi dok pokušavam da umirim drhtanje ruku.“ Žensko starenje je velika tema o kojoj su pisale važne svjetske autorice. Na koji način junakinja Labuda kreira svoje oslobođenje u zreloj dobi? Koje prepreke na njezinom putu su najteže? U kojim su te dionicama romana u vrijeme pisanja mučile najveće dvojbe?
Ima taj dio na početku kada se ona oslobađa straha od starenja gledajući dokumentarnu emisiju u kojoj balerina priča o tom kako one strepe od starenja jer niko ne želi gledati ostarjele balerine. Junakinja gledajući nju doživljava neku vrstu oslobođenja od te vrste anksioznosti jer shvata da je ne zanimaju refleksije „gledalaca“, ne ovisi joj posao ili životno ispunjenje o tome. Ona, naprotiv, ima tu slobodu da se bavi sobom iznutra, da pokazuje svoju zlovolju, naboranost i namrštenost. Ne mora biti ugodna tuđim očima. Ovaj put bira ugoditi svojim unutarnjim porivima. Ima još pasaža o starenju i starosti, nju generalno ne plaši gubitak ljepote pa ni snage, nju plaši mogući gubitak strasti za životom koju je godinama pritajila pa tako i prošvercovala kroz vrijeme u sebi. Ona je osoba koja preobražaj kakav je očekivan u mladosti doživljava u zrelim godinama i na pragu starosti.
Kakve sam dileme imala u vezi s tim? Dok pišem uvijek imam jednu te istu dilemu, pa tako i za moju junakinju – da li je ovo ubjedljivo? Da li funkcioniše u priči? Sve ono što je funkcionisalo u tekstu je ostalo u njemu. Sve što nije ide napolje (zato roman ima svega sto strana). Bila je i dilema oko kraja. Šta uraditi sa njima dvjema? Mlađa kroz cijelu priču forsira borbenost, promjenu, angažman. Starija je pasivnija, na prvi pogled pomirenija sa životom i činjenicom da smo u njemu svi pomalo gubitnici (kako nju percipira njena ljubavnica). Međutim kako sve nije često onako kako izgleda i priča na kraju pravi taj obrat. „Revolucionarnu“ promjenu u svom životu čini starija. Mlađa počinje živjeti onakav život za kakav kritikovala svoju bivšu ljubavnicu. Starija upravo u toj pomenutoj zreloj dobi pokazuje da je za stvarnu promjenu često potrebna zrelost ali i jedna doza hrabrosti i ludosti i da naravno da ima tu dozu straha i sumnje da će biti označena kao „luda“ ali na kraju preuzima taj rizik.
Za roman si dobila Vitalovu književnu nagradu, a nedavno si s njim ušla i u finale nagrade Biljana Jovanović, nazvane po poznatoj beogradskoj književnici i intelektualki. Po čemu je ova nagrada drugačija od drugih?
Jer je jedna od rijetkih nagrada koja nosi ime autorke koja je jedna od rijetkih autorki i autora u srpskoj književnosti koja je otvarala teme o kojima se ili nije ili se rijetko pisalo. Nažalost, rat i poratni period je zasijenio cijelu jednu generaciju književnica poput Biljane Jovanović. Možda će vrijeme ispraviti te nepravde.
Kaži nam nešto o svojim formativnim godinama i o stjecanju samopoštovanja u muškom svijetu literature, umjetnosti. Odrastala si u vremenu Jugoslavije, školovala se u Zadru, kasnije živjela kojekuda. Tko i što te je formirao?
Vjerovatno sve to pomalo. Rascijepljenost između dva zavičaja. Onog u kojem sam rođena i kasnijeg posredstvom ratnih okolnosti novostečenog zavičaja. Pokušavanja da ih se pomiri u sebi. Pokušavanja da se pomiri sa sobom. Čini mi se da nikad nisam prestala biti morsko dijete iako odavno nisam ni na moru, ni dijete. Kada se osvrnem vidim to kao formativno. Morsko djetinjstvo. Gubitak kuće. Izbjeglištvo. Ne kuće kao pukog prostora nego kao prostora dječije sigurnosti. Nigdje mimo te kuće se nije bilo moguće skućiti na taj način. Sve drugo su privremena mjesta boravka. Prihvatanje „odbačenosti“ od zavičaja. Prihvatanje da novi zavičaj ima svoju vlasitu percepciju pridošlica. Ni tu ni tamo ne osjećaš se poželjnim. A želiš naravno biti dio. Ne prihvataš biti prognanim. A onda se to nekako posloži, tek kada prihvatiš da si izbjeglica u novom zavičaju te krenu prepoznavati kao domaćeg. U tvom vlastitom te se sjete. Ali ti sada svjesno nosaš torbe i prihvataš svoje beskućništvo kao način bivanja. I sve kuće ti postaju lakšim. I na sva svojatanja odmahneš rukom. Ne trebaju ti. Prihvatiš da je ono nepodnošljivo i neodredivo – između ustvari jedno dobro mjesto sa kojeg gledaš slobodno na sve strane. Sve manje sa nelagodom. Lišena resentimana pripadništva. Zavedena unutarnjim lutalaštvom. Može biti da me to formiralo. A i ne mora. Sve to mogu biti i naknadna domaštavanja.
U književnost si ušla i afirmirala se kao pjesnikinja, prozu i romane počela si pisati kasnije, no ne s manje uspjeha. Što je iniciralo tvoj ulazak u prozu?
Htjela sam pisati i prozu još, hajmo reći, od početka. Ali mi se nije dopadalo kako to izgleda. Pa sam batalila na neko vrijeme. Ubjedila sam se možda sa pravom, možda ne, da za prozu treba sazrijeti i da ću je pisati ako i kada dođe to vrijeme. I tako je došlo to vrijeme kada se u meni nakupilo tog taloga koji sam smatrala zrelošću i probala sam opet i objavila roman i ubijedili su me da je to dobro.
Živiš u Republici Srpskoj, pod vladavinom Milorada Dodika. Iako se u romanu tek povremeno dotičeš fašizma i diktata kapitalizma, atmosfera nelagode i straha je sveprisutna, politička klima u velikoj mjeri formira stvarnost tvojih junakinja koje pričaju o odlasku u inozemstvo, ali i odustajanju od njega. Koliko je glavna junakinja Labuda određena društveno-političkom klimom i patrijarhalnim naslijeđem svojih prethodnika/ica?
Roman jednim dijelom upravo i preispituje to što ste me pitali. A nadam se i odgovara na to ili je barem pokušao odgovoriti. Politička klima u kojoj žive moje junakinje, a žive u Banjaluci, ukazuje na dvije stvari: da one žive u atmosferi nelagode i straha, i da kontekst koji pojačava tu nelagodu i strah itekako ima veze sa flertovanjem kapitalizma i fašizma, ali ono što ne treba zanemariti i što je možda i strašnije jeste da to nije lokalni nego globalni problem. Bilo bi lako da je samo lokalni. Ta vrsta svjesnosti kod starije junakinje nju i navodi da ne mijenja mjesto boravka nego sebe, sada sam malo pojednostavnila stvari. Ali u suštini Dodik ili Vučić ili Plenković ili Orban ili Tramp ili Putin? Svijet slobode za pojedinca se sve više i više sužava.
U posljednjih pet godina bh. feministička scena je vrlo vibrantna i aktivna, međusobno umrežena i medijski sve vidljivija. Pratiš li što se događa i na koji način si s njima povezana?
Pratim. I dopada mi se. Mogu čak reći i da sam ponosna na autorke u Bosni i Hercegovini. Ima ih dosta, odlične su i kao autorke i prijateljice i to je jedan dobar spoj talenta, znanja, energije i dobre volje. Lejla Kalamujić, Tatjana Bijelić, Senka Marić, Lana Bastašić i Tanja Šljivar su mi generacijski bliske, ali i tu je i čitav niz prethodnica kao i mlađih autorki koje su razlog za povjerenje i radost za ovdašnju književnost. Povezane smo zajedničkim čitanjima, nastupima, druženjima, razmjenama ideja i planova.
Roman Otkako sam kupila labuda trebao bi uskoro izaći u hrvatskom izdanju. Kakve planove i želje imaš sa zagrebačkom promocijom? Kakva je tvoja veza s hrvatskom kulturnom i književnom scenom? Čini se da si više usmjerena prema BiH i Srbiju.
Da, roman bi uskoro trebao izaći u Zagrebu u izdanju VBZ-a. Ne znam sa obzirom na aktuelnu situaciju kako će ići stvari oko promocije. Što se tiče mojih veza sa hrvatskom književnom scenom, onih privatnih tj. prijateljskih je daleko više nego zvaničnih. Bila sam gost na rezidenciji „Zvona i nari“ u Istri, to je bio moje prvo gostovanje u Hrvatskoj. Pretprošle godine sam bila gost Foruma Tomizza, iste godine sam bila i gost festivala „Kalibar“ u Zadru što je za mene bilo posebno emotivno jer je to bio prvi nastup u mom rodnom gradu.
Mogla bih obrnuti ovu konstataciju o usmjerenosti, naime one su više usmjerene na mene. Vjerujem da je na to, naravno, imala uticaja i činjenica da su mi knjige najviše i objavljivane u ove dvije države. U narednom periodu romani bi trebali izaći u Sloveniji i Hrvatskoj, a izbor iz poezije u Makedoniji pa će vjerovatno i to imati nekog uticaja na prisutnost u drugim zemljama u regionu.
