„Briljantno“, „Bezuvjetno remek djelo“, „Blistava ispovijest pred očima čitatelja“, „Najvažnije spisateljsko postignuće nakon Drugog svjetskog rata“, „Jedno od najboljih djela ove ili bilo koje godine“ – kritičari, čitatelji i publicisti natjecali su se i još se uvijek nadmeću u epitetima, sintagmama i laudama kojima pokušavaju opisati romane talijanske spisateljice Elene Ferrante, autorice koja je u posljednjih pet godina, nakon objave svoja četiri romana Napuljske tetralogije, postala najvećom zvijezdom zapadnog književnog svijeta.
Famoznim virusom Ferrante zarazila sam se u bablje ljeto prošle godine, kada sam početkom rujna – kako bih završila vlastitu knjigu priča – uzela dva i pol mjeseca pauze od stvarnog svijeta. Kažem „famoznim“ jer se na spomen njenog imena i posebno „Napuljske tetralogije“ već tada na Facebooku i ostalim društvenim mrežama topio svaki pošteni ljevičar/ka i marksist/kinja. Dovoljno je bilo na zloglasno FB pitanje „Što ti je na umu?“ upisati samo „Ferrante“ i dok si se sa šalicom čaja vratila za laptop već si imala/o najmanje pet lajkova. Pljuštali su sjajni citati (na engleskom dabome, još nije bilo prijevoda prve napuljske knjige) i ja sam se požderala od radoznalosti, pitajući se što je moje znance natjeralo da se s tolikim divljenjem odnose spram djela talijanske spisateljice koja piše pod literarnim imenom.
Nije mi običaj mnogo i predano čitati dok završavam vlastiti rukopis, radije za takve procese odabirem formu kratke priče ili poezije. One me najbolje odmaraju u pauzama suočavanja s tekstom koji nastaje i nestaje pod sugestijama urednice i kao rezultat samoprijegora, sumnji i strahova od neuspjeha.
Nakon što sam u novokupljeni Kindle utrpala dokumente sva četiri napuljska romana i započela s čitanjem, Ferrante me vrlo brzo „uneredila“ – kognitivno i što je još važnije emotivno. Nisam se mogla sjetiti kada sam posljednji put čitala knjigu koja me toliko zaokupila i natjerala da fanatično govorim o njoj znanima i neznanima. Netko bi mogao pomisliti kako me opsjednutost njezinim tekstom ometala u koncentraciji na vlastiti, i premda sam se bojala takve mogućnosti, čini mi se sam joj uspjela umaknuti. Što sam dublje uranjala u njezin tekst činilo mi se da u radu na svojemu gubim obzire, da otpuštam inhibicije, uočavam bitno i postajem spremna da za rogove primim svoj divlji tekst i ukrotim ga.
Na svojoj prvoj razini Napuljska tetralogija (romani Genijalna prijateljica, Priča o novom imenu, Oni koji dolaze i oni koji ostaju i Priča o izgubljenom djetetu) je klasični primjer bildungsromana: kronika je to jednog prijateljstva i djetinjstva, djevojaštva i zrelog doba, dviju prijateljice Lenu (Elene Greco) i Lile (Raffaelle Cerullo), ali i priča o onima oko njih, muškarcima i ženama koji nastanjuju svijet talijanskog Juga i napuljsku provinciju od sredine prošlog stoljeća i desetljećima kasnije, do vremena u kojemu glavne protagonistkinje i protagonisti ulaze u svoje šezdesete godine.
Ferrante pripovijeda pomalo starinski i tradicionalno, nema kod nje postmodernističkih ili avangardnih postupaka. Glavni fokalizator je Lenu, koja se u prvoj knjizi prisjeća njihovog najranijeg djetinjstva i geneze svog prijateljstva s drskom, inteligentnom i u svemu briljantnom Lilom, čija ju snaga i lucidnost vodi kroz život i gura u izazove u koje se sama nikada ne bi upustila. Lenu je nesigurna, povučena i tiha, Lila prkosi autoritetima, štiti slabije, glasna je i ne boji se gotovo nikoga, a zajedno su spremne nadmudriti i najopakijeg protivnika. Pratimo njihovo nadmetanje i suparništvo koje određuje dinamiku cjeloživotnog prijateljstva između dvije djevojčice i kasnije žene. U djetinjim pothvatima Lila uvijek vodi glavnu riječ, ona je ta koja se usuđuje boriti i tući s dječacima, a Lenu je slijedi, koračajući po njenim stopama. Svaki svoj uspjeh u školi, ljubavi, a kasnije i u karijeri spisateljice, Lenu mjeri Lilom, čak i kada godinama kasnije uspijeva napustiti siromašno napuljsko predgrađe i postaje uspješna spisateljica i novinarka, Lenu se vraća u kvart i potvrdu za vlastite pobjede traži u Lili. Sve što čini – čini kako bi Lili dokazala da je uspjela ostvariti njihove djetinje snove.
Njezina oštroumnost nalikovala je na fijuk, na trzaj, smrtonosan ugriz. A u njenu izgledu nije bilo ničega što bi to ispravilo. Bila je raščupana, prljava, na koljenima i laktovima uvijek je imala kraste od ozljeda koje nikada nisu stizale zaliječiti. Njezine velike i vrlo žive oči umjele su se pretvoriti u pukotine iza kojih se prije svakog sjajnog odgovora krio pogled koji nije djelovao dječje, a možda ni ljudski. Svaki njezin pokret govorio je da nema smisla nauditi joj jer će, bez obzira na razvoj situacije, ona pronaći način da ti naudi još više.
(Genijalna prijateljica, Profil, 2016., Prijevod; Ana Badurina)
Njih dvije odrastaju u siromašnom i patrijarhalnom okruženju talijanskog Juga, u prljavom i zapuštenom predgrađu u kojemu su batine i nasilje nad slabijima svakodnevna pojava, a preživjeti mogu samo najdrskiji i najprepredeniji; pripadnici mafije, šverceri i lihvari. Vladari kvarta su obitelj Solara; njihovi sinovi Michele i Marcello izazivaju strah, divljenje i zavist većine siromašnih i skromnih stanovnika kvarta. Život u podnožju Vezuva bio je i ostao surov, nasilan i destruktivan; priroda je s društvom, kako to inače biva u sličnim sredinama, tijesno surađivala.
No, ono što ove knjige čini literarno dojmljivim i uzbudljivim je portretiranje karaktera dviju glavnih junakinja, njihovo tenzično i emocijama nabijeno prijateljstvo vezivno je tkivo Napuljske trilogije.
Ova četiri romana sa svim svojim likovima i obiteljima koje ih napučuju, tvore epopeju o životu žena na Mediteranu sredinom i u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Bogata galerija ženskih likova i način na koji ih autorica uvezuje u društvenu stvarnost, čine Napuljsku tetralogiju jednim od najfeminističkijih suvremenih fikcionalnih književnih djela. Sigurna sam da ne trebamo čekati povjesničare/ke i teoretičare/ke književnosti da nam daju dopuštenje da kažemo takvo što!
Ferrante je ovdje napisala i precizno dočarala kako je u vrijeme 70-ih i 80-ih izgledalo biti majkom, kćerkom, sestrom, djevojkom, suprugom, radnicom, studenticom, komunisticom, anarhisticom ili borkinjom u radničkom pokretu. Nisam prebrojavala koliko je sjajnih sporednih junakinja i junaka Ferrante provela kroz sva četiri dijela tetralogije, ali sigurna sam da je riječ o dvoznamenkastoj brojci.
Priča je ovo i o autsajderstvu žena koje se svim silama žele izvući iz siromaštva, ovisnosti o mafijaškim šefovima i vladarima skučenog i prljavog susjedstva – napuljske kloake, koja žene tretira poput vreća za boksanje. Budući sam odrastala na hrvatskom Jugu, čitajući sam mogla osjetiti u nosnicama cement i zrak sličan onome u Solinu, Kaštelima i Trogiru. Na trenutke se atmosfera iz Napuljskog ciklusa činila po mnogočemu sličnom onoj iz romana Adio kauboju Olje Savičević Ivančević, najviše kada je riječ o malomišćanskom mentalitetu, okrutnim dječjim igrama, mačo muškarcima i dijalektu koji odzvanja uskim kalama, karakterističnima za Mediteran. Prizorišta i odnosi su slični, no u opusu talijanske autorice ipak je riječ o ekstremnijoj prirodi i društvu.
Neke od najljepših stranica Ferrante je u ovim romanima posvetila temama pisanja i čitanja. U svojim djetinjim maštanjima Lila i Lenu literaturu vide kao kartu za izlazak iz oskudice i siromaštva.
“Bogatstvo je tijekom te posljednje godine u nižim razredima osnovne škole postalo naša fiks-ideja. O njemu smo pričale kako se u romanima govori o potrazi za blagom. Govorile smo: kad postanemo bogate, napravit ćemo ovo, napravit ćemo ono. Tko bi nas čuo, pomislio bi da je bogatstvo skriveno negdje u rajonu, u trezorima koji bliješte kad ih se otvori i čeka samo da ga mi pronađemo. Potom se, ne znam zašto, situacija promijenila i počele smo povezivati školovanje s novcem. Pomislile smo da ćemo, budemo li mnogo učile, pisati knjige te da ćemo se od knjiga obogatiti. Bogatstvo je i dalje bilo svjetlucanje zlatnika zatvorenih u bezbroj škrinja, ali je dostajalo učiti i napisati knjigu da bi se došlo do njega.
„Napisat ćemo je zajedno“, rekla je Lila jednom i to me ispunilo radošću.”
Proces pisanja i postajanja književnicom Ferrante tematizira kroz cijeli roman, a način na koji pripovijeda o ovim temama stvaran je i svjedoči o vlastitom iskustvu pisanja talijanske autorice.
Dinamikom zbivanja i naracijom najviše plijeni treća knjiga Those Who Leave And Those Who Stay u kojoj vidimo zrelo doba i majčinstvo Line i Lenu, te isprepletenost njihovih prijatelja i okoline s političkim događanjima – studentskim demonstracijama na kraju 60-ih, previranjima između različitih frakcija talijanske Komunističke partije, anarhista, fašista i demokršćana ali i stvaranju feminističkog pokreta 70-ih. Ferrante ovdje ulazi duboko pod kožu svojih protagonistica koje su sada formirane osobe i koje se, svaka na svoj način, angažiraju u previranjima koje u to doba tresu Italiju i cijeli zapadni svijet.
Lenu počinje razmišljati o sebi kao ženi koju je oblikovalo muškocentrično obrazovanje, vlastitim mehanizmima zadobivanja pažnje u patrijarhalnom okruženju u kojemu je odrasla i školovala se, ali i o konstrukciji vlastitog identiteta. Junakinja Elene Ferrante u jednom se trenutku pita je li sav njen trud da bude prihvaćena kao novinarka, spisateljica i intelektualka bio pogrešan.
“I concluded that first of all I had to understand better what I was. Investigate my nature as a woman. I had been excessive, I had striven striven to give myself a male capacities. I thought I had to know everything, be concerned with everything. What did I care about politics, about struggles. I wanted to make a good impression on men, be at their level. At the level of what, of their reason, most unreasonable. Such persistence in memorizing fashionable jargon, wasted effort. I had been conditioned by my education, which had shaped my mind, my voice. To what secret pacts with myself had I consented, just to excel. And now, after the hard work of learning, what must I unlearn.”
(Those Who Leave And Those Who Stay, Europa Editions 2014., prijevod Ann Goldstein)
Ferrante u trećem dijelu tetralogije otvara mnoga važna pitanja; ona majčinstva, besplatnog kućanskog rada i (ne)ravnopravnosti žena s muškarcima unutar talijanske ljevice i društva, no najvažnija od svega je činjenica da naraciju i kontrolu nad točkom gledišta zadržava Lenu, koja stalno preispituje svijet oko sebe; svoj odnos s najboljom prijateljicom, odnose s muškarcima, obiteljske, jezične i kulturne spone koje je vežu za Napulj, mjesto od kojeg se toliko trudi pobjeći i nadrasti ga.
Zanimljiv je trenutak u kojemu vidimo kako se Lenu, kao već udana žena i supruga sveučilišnog profesora uspijeva skrasiti u udobnosti više srednje klase, a u posjet im jednog dana banu dvoje prijatelja iz starog kvarta. Stari prijatelj iz djetinjstva Pasquale, komunist i fizički radnik i njegova djevojka i suborkinja Nadia odlučili su napustiti Napulj. Evo kako Pasquale izražava svoj prijezir prema crvenoj buržoaziji kojoj pripada Elenin suprug Pietro.
“They said they had decided to take a trip, they said just that, a trip, without specifying. When had they left Naples? They were evasive? When would they return? They very equally evasive. Work? I asked Pasquale. He laughed: Enough, I’ve worked too much, now I’m resting. And he showed Pietro his hands, he demanded that he show him his, he rubbed their palms together saying: You feel the difference? Then he grabbed Lotta Continua and brushed his right hand over the firs page, proud of the sound of the paper scraping over his rough skin, as pleased as if he had invented a new game. Then he added, in a almost threatening tone: Without these rasping hands, professor, not a chair would exist, or a building, a car, nothing, not even you; if we workers stopped working everything would stop, the sky would would fall to earth and the earth would shoot up to the sky, the plants would take over the cities, the Arno would flood your fine houses, and only those who have always worked would know how to survive, and as for you two, you with all your books, the dogs would tear you in pieces.”
(Those Who Leave And Those Who Stay, Europa Editions 2014., prijevod Ann Goldstein)
Za ovaj dio tetralogije najviše vrijedi slavna maksima koju je iznjedrio drugi val feminizma – „Osobno je političko“. Čini se kao da je ono što smo vidjeli i u čemu smo beskrajno uživali u prve dvije knjige podignuto još nekoliko ljestvica više. Autorica kao da se zagrijala i likove učinila još kompleksnijima; sve frca od radničkih protesta, političkog nasilja i napetih obrata na društvenoj sceni; konflikti u ljubavnim i bračnim odnosima prenose se na ulice i obratno. Ferrante iskustvo za mene je tijekom čitanja trećeg dijela poprimilo oblike prave opsesije i ovisnosti: svaka dva sata odlazila bih iz jednog dijela stana (takozvanog radnog prostora u dnevnoj sobi) u drugi, gdje me u spavaćoj sobi sa spuštenim, zatamnjenim roletama, na ormariću čekao Kindle. Randevui su postajali sve češći, sva sreća da se rad na mom rukopisu bližio kraju. Premda sam Ferrante čitala halapljivo i bez ikakva plana, nekako se dogodilo da se završetak mog čitanja Napuljskog ciklusa gotovo stopio s danom kada sam konačno finiširala rukopis.
Jesam li već spomenula da sam s Napuljskim romanima za cijelo vrijeme čitanja duboko intimno rezonirala, do razine nelagode i srama?!
Split, Dalmacija i otok na kojemu sam odrastala za mene su često bili izvorište stida, baš kao što je za Lenu bio Napulj i njezin stari kvart, nakon što je odselila na Sjever. Mnogi su me retci u Kvartetu podsjetili na moje rane i nespretne pokušaje da se, nakon što sam odselila iz provincije, uklopim i dokažem u krugu obrazovanih ljudi koji o kompliciranim stvarima govore s lakoćom i razoružavajućom logikom i šarmom, potkovani referencama, ali i na intelektualno naslijeđe koje sam najčešće morala fingirati, osjećaj manje vrijednosti među onima koju odrasli okruženi kućnim bibliotekama; bezbroj je točaka na kojima sam se identificirala s glavnom junakinjom.
Vjerujem da mnoge/i od nas imaju vlastite razine na kojima su komunicirali s knjigama Elene Ferrante, ali, htjeli ne htjeli, spomenut ću još (samo!?) jednu. Onu vezanu za zahtjev koji je još 1992., prije objave svog prvog romana Troubling Love (L’Amore Molesto), postavila svojim izdavačima Sandru Ferriju i Sandri Ozzoli, a koji je glasio da će knjigu objaviti samo pod uvjetom da ostane anonimna i da ju se poštedi od svih javnih pojavljivanja.
Mogla sam se samo gorko nasmijati sebi koja sam sa sličnim planom izdržala tek godinu dana. Koliko joj samo zavidim na mudroj odluci da ostane nedostupna književnom tržištu i svemu onome što ono nosi, a što pisce uglavnom zamara, troši im energiju i nerve. Pokazala je karakter (može li uopće stvarateljica tako jakih romanesknih karaktera biti bez karaktera?!), nije podlegla gladi i znatiželji publike i literarnih agenata. Dobro je znala kako će je anonimnost lišiti bezbrojnih putovanja i dosadnih gostovanja i čitanja na kojima će se gomila publike tiskati u prve redove kako bi vidjela njezino lice, procijenila njen modni stil, tjelesnu formu i na kraju je mrcvarila dosadnim pitanjima o autobiografičnosti njezine proze. Ukratko, odabirom literarnog imena Elena Ferrante ostvarila je ono što se mnogi od nas nisu usudili, što zbog taštine i častohleplja, što zbog nedostatka samodiscipline. Na taj način uspjela se baviti se književnošću, a da je sve ono što je u tom pozivu suvišno, uspjela odbaciti, zadržavši fokus na onome najvažnijem – pripovijedanju i kreiranju književnog teksta.
O fenomenu Elene Ferrante, spisateljice koja je već obilježila ovu dekadu, snima se i dokumentarni film naslova Ferrante Fever u režiji Giacoma Durzija, prema njenim romanima već je snimljen jedan igrani film, nedavno je postavljena kazališna predstava, a prema romanu Moja genijalna prijateljica snima se uskoro i televizijska serija.
U hrvatskom prijevodu za sada imamo tek dva njena djela, romane: Dani zaborava (Profil, 2015. prijevod: Ana Badurina) i Genijalna prijateljica (Profil, 2016., prijevod: Ana Badurina), no nakladnik je već najavio kako se radi na pripremi ostalih romana iz Napuljskog ciklusa. Oni kojima se ne čeka, mogu nabaviti njezine e knjige ili ih naručiti, prijevod Ann Goldstein činio mi se prilično uspješnim i pogođenim. Uostalom, Goldstein je prevoditeljica koja je na sebe djelomice preuzela brojna javna pojavljivanja i tribine vezane za djela Elene Ferrante. Oni koji dobro vladaju talijanskim jezikom pravi su sretnici, zavidim im na činjenici da ove romane mogu čitati na izvorniku.
Ann Goldstein
U jednom trenutku, dok sam pisala ovaj tekst, shvatila sam da bi mi obzirom na dob i prema nekim parametrima koje možemo nagađati, Ferrante mogla biti majka. Je li odviše patetično da poluafirmirana balkanska autorica zaziva da joj Elena Ferrante bude literarna mati?! I što to uopće u praksi znači, imam li pravo to željeti ili je u vremenu spektakla, u virtualnom svijetu u kojemu riječi brzo bivaju ispražnjene od značenja, takva izjava ridikulozna i smiješna. Ne znam. Biološke majke ne možemo birati, a ja sam na koncu sigurna jedino u to da ću Ferrante nastaviti čitati i učiti od nje, koliko god mi skromne mogućnosti dozvoljavaju.
