Objavljeno

Tamara Cesarec: Zar je žena snimateljica Godzilla?

Tamara Cesarec je direktorica fotografije, jedna od rijetkih žena snimateljica koja će u svojoj filmografiji uskoro zabilježiti i drugi igrani film.

“Nisam prva, ali uz Aleksandru Dabanović, Maru Bratoš, Anu Opalić i Lidiju Mataju jesam među prvim ženama koje su na Akademiji dramske umjetnosti upisivale kameru. Osim Aleksandre Dabanović, koja je postala kamermanka na televiziji, ostale su završile u fotografiji. Možda sam ja, eto, prva koja je zagrizla za snimanje,“ kaže Cesarec.

Iako su snimateljice rijetke biljke domaćeg filma, moja se sugovornica pita: „Zar je žena snimateljica Godzilla?“ Cesarec to ni u kom slučaju nije, ali kada krene u akciju natovarena kamerom, teško da može umaći usporedbi s Ellen Ripley.

Kako to da je tako puno djevojaka odlučilo otići u fotografiju? Zašto su u tako velikom broju odustale od ideje da postanu direktorice fotografije?

Ne znam s kojom su motivacijom upisivale Akademiju dramske umjetnosti. Kada sam ja upisivala, to se zvalo „Filmsko i televizijsko snimanje“. Ja se jesam upisala zbog fotografije, no, kada sam na prvoj godini dobila Bolexicu i 30 metarsku rolu na nas osam, bilo je gotovo. Prva snimateljska vježba potpuno mi je okrenula put.

Je li ADU ispunila tvoja očekivanja i kako danas na nju gledaš?

Ne znam kako to izgleda danas i ne mislim pritom samo na promjene koje su došle s bolonjom. Danas postoje neki novi kolegiji. Ja sam generacija koja, recimo, zbog smrti ili umirovljenja profesora nije imala kolegij optike, vrlo važan za snimateljsku profesiju. Bavili smo se fotografskim procesima koji su devedesetih bili mrtvi još tamo od sedamdesetih, a na ispitima smo morali znati imena studijskih kamera koje su također bile davna povijest. Knjiga koja je tada bila alfa i omega snimateljske fotografije je „Filmska fotografija“ Nikole Tanhofera.

Najviše sam naučila na prvim susretima sa setovima, kada sam radila „Making of-ove“, ili kada sam bila set fotografkinja na tada visokobudžetnim reklamama za INA-u, Dukat i sl. Tamo sam prvi put vidjela rasvjetna tijela koja su se tada koristila, scensku tehniku koju nisam imala priliku vidjeti nigdje osim na slici u udžbeniku. Mislim da je najveća vrijednost Akademije to što uspostaviš generacijske kontakte sa montažerima, redateljima, glumcima. S nekima od njih, na žalost, vrlo malo danas radim. Ivan-Goran Vitez Gigo jedan je od rijetkih, a iz moje generacije su to Dana Budisavljević i Zrinka Matijević Veličan.

Mnogi od onih koji su se našli u dokumentarnoj ili nekoj drugoj formi, vole skromno reći da ne teže igranom filmu, no, je li on zaista sveti gral svakog filmaša?

Svakako mislim da je to kruna snimateljskog posla. U reklamama zarađuješ više novca, a dokumentarni filmovi su pitanje tvog senzibiliteta i interesa.

Koliko dokumentarni film silom prilika izgradi tvoj senzibilitet, budući da jednostavno ne uspijevaš raditi nešto drugo?

Ovisi o temi dokumentarca. Za ovakve kakvi se rade kod nas, za početak moraš imati aktivističku crtu, budući da se često bave socijalnim temama. Moraš imati određen senzibilitet i znati izgraditi dublje odnose s ljudima nego što je to slučaj na filmskom setu. U dokumentarnom filmu ulaziš ljudima u njihov život, a to je puno osjetljivije. Eksperimentalni filmovi su pak ludi svjetovi za sebe, gdje najčešće ne involviraš nikog drugog, dok si kod reklama u službi klijenta. Glazbeni spotovi su nešto gdje se možeš malo poigrati.

Rekla si da se za sapunice često angažiraju ljudi koji nisu prošli Akademiju, znači li to da svatko tko ima kameru na mobitelu može biti snimatelj?

Da, zato što je oprema postala strašno jeftina i lako dostupna. Tehničke mogućnosti mobitela su velike, evo i ovaj moj snima u HD-u.

Pa zašto bi se onda išlo na Akademiju?

Pa ja nemam ništa protiv, osim što se možda teže dođe do posla. Danas su kriteriji, osim na filmu, da radi onaj tko je spreman više raditi za manje novca. To je to.

Jesu li snimatelji kvalitetno organizirani kroz cehovske udruge?

Kriteriji i parametri su postavljeni i postoje dvije strukovne udruge. Tu je Hrvatsko društvo filmskih djelatnika koje ima svoj cjenik, ali on se odnosi samo na filmove koji imaju sklopljen ugovor sa HAVC-om, znači, ne odnosi se na televiziju, na serije i sapunice koje su u privatnoj produkciji snimane za HTV ili neku drugu televizijsku kuću. Dakle, to predstavlja vrlo mali segment u kojem smo mi snimatelji zaštićeni. Ima kolega koji rade ispod cjenika i ne postoji način na koji društvo to sankcionira. Imamo i strukovnu udrugu Hrvatski filmski snimatelji. Tu sam prva koju su pozvali, budući da se radi o udruzi u koju se ne može samo tako učlaniti, već te kolege predlože i izglasaju. Ja prva snimateljica u H.F.S.-u. Kad je struka u pitanju, najveći je problem što nemamo sindikat.

Rekla si da je danas tehnika napredovala, da je svima dostupna, no, kada se cijeli dugometražni igrani film snimi fotografskim aparatom, je li to i dalje film?

To je stvar terminologije. Što je film, gledamo li ga kao formu ili celuloid? U tom fotiću je čip, ta mala pločica na koju se bilježi kao što se nekada bilježilo na filmsku vrpcu. Je li ona u kućištu veličine kutije šibica, cigareta, kutije za cipele ili ormara, možda nema veze. No, nisam zagovornica fotoaparata. Nekoliko puta sam njim radila u situacijama koje su bile „no budget“ i imala sam problema. Za youtube ili internetski portal, kvaliteta videa snimljenog fotoaparatom je sasvim dobra. Ja, da mogu birati, uvijek bih snimala na filmu.

Kako je izgledalo kada se konačno pojavila mogućnost da snimaš svoj prvi igrani film „Šuma summarum“?

Mogućnost je došla gotovo slučajno i to zahvaljujući tome što je kolega, kojem je Gigo iz kolegijalnosti ponudio posao, odbio raditi za ponuđen honorar. Oni su već ranije radili zajedno pa je bilo sasvim logično da prvi profesionalni projekt radi stara ekipa, a kada je on odbio, ja sam dobila priliku. Sve je uletjelo na horuk, budžet je bio vrlo mali stoga nisam imala mogućnost donošenja nekih odluka. S čim imaš s tim klimaš. Ali, bilo je super!

Naravno, sad bi se čovjek mogao zapitati znači li to da se snimateljice manje plaćaju?

Ne, nikako. Snimateljice se ne plaćaju manje, to je bio budžet za debitantnski film, a proizvodnja filma košta ozbiljne novce.

Tamara i Gigo na snimanju

Znaju li redatelji na snimanju točno što žele?

Pa redatelji moraju znati što žele, ali to također ovisi o samom redatelju. Gigo je bio vrlo spreman. S njim sam prije snimanja puno razgovarala o slici, imali smo koncept, imali smo plan. Znali smo što želimo, kako želimo da film do kraja izgleda i držali smo se toga koliko god smo mogli. Nije bilo ni posebnih kompromisa niti velikih iznenađenja; negdje smo morali malo stisnuti, ali mislim da smo snimili sve što smo htjeli i kako smo zamislili.

 A što se tiče drugih iskustava? Jesu li te redatelji ponekada tražili da spasiš situaciju za koju oni nemaju rješenje?

Na igranom filmu se takve stvari baš i ne događaju; mislim da taj žanr ne trpi takvo što, ali ja zapravo nemam previše iskustva s igranim filmom. Radila sam na tri filma i sva tri su vrlo različita, vrlo specifična i vrlo zanimljiva iskustva. Prvi su „CrnciGorana Devića i Zvonimira Jurića gdje sam švenkala za Branka Lintu. Imali smo sjajnu komunikaciju pa je i meni bilo lakše napraviti moj dio posla. S Brankom sam radila i na „ProjekcijamaZrinka Ogreste. To je opet bilo nešto sasvim drugačije; kamera je stalno bila „iz ruke“, a svi kadrovi subjektivni. Morala sam ulaziti u likove kamerom i snimati iz njihove perspektive.

Koliko često se događalo da kamerom odreagiraš spontano i snimiš nešto što nije bilo predviđeno i dogovoreno?

U velikoj mjeri smo uzimali moju prvu probu. Nakon što bih odgledala mizanscen i jednu probu, uzela bih kameru na sebe, zauzela poziciju određenog lika i zapravo često spontano odreagirala. Slušala bih razgovor, u nekom trenutku bih imala potrebu pogledati tu osobu koja govori. Morala sam ulaziti u stanja likova. Neka su mi bila jasnija, kao što je nečija nervoza ili vrlo jasna odsutnost, ali neka ne. Ponekad je bilo doista teško nešto reproducirati kamerom.

Ne sasvim uobičajeno snimateljsko iskustvo imala si u dokumentarcima („Dvoboj“, „Nije ti život pjesma Havaja“) koji su imali ispovjedni karakter, i u kojem bi najbolje bilo da je snimatelj muha na zidu kako da bi se sve emocije koje se događaju mogle i zabilježiti. Kako je biti ta muha?

Ti si tamo, dio si toga što se događa, bilježiš i sudjeluješ svojom prisutnošću. Ne postoji ono što kaže cinema verite – nema uplitanja. Vraga se ne uplićeš. Tvoje prisustvo u prostoru u kojem se nešto događa jest uplitanje, prisutan si i svatko te je svjestan. Koliko god bio opušten, koliko god se navikao jer si možda u tom prostoru već mjesecima svakodnevno, ti si tamo. Zato mislim da je bitno povjerenje. Nađeš poziciju u kojoj najmanje smetaš, u kojoj ćeš se najmanje uplitati i iz koje se nećeš kretati kroz prostor ukoliko ne moraš. To su sve situacije u kojima je važniji sadržaj nego tvoj kadar. Neću mijenjati poziciju kamere jer mi svjetlo nije baš sjajno i jer mi je pala blenda ili zato što mi nije kompozicija kakvu bih htjela… Ta „crijeva“ koja su se pred tobom prosula su deset puna vrijednija, važnija i deset puta jača od nekakvog zlatnog reza.

Je li bilo situacija u kojima si imala potrebu ostaviti kameru usred događaja koji snimaš i ući u njega, zagrliti osobu koja je bila ispred kamere ili si profić i nastavljaš snimati bez obzira na sve?

Ne radi se o tome jesi li profić ili ne. Stvari koje se dogode pred kamerom naknadno probavljam i doživljavam, ali na snimanju ne. Moj prvi profesionalni posao bio je 1996. u Bosni. Novinarka sa televizijske postoje Pro7 tražila je žensku ekipu jer je radila priče o ženama stradalima u ratu, a to su uglavnom bile žrtve silovanja. Bila sam klinkica od 19 godina, radila sam i ton jer nisu mogli naći ženu tonca. U šest dana, koliko sam s njom provela u Bosni, nagledala sam se i naslušala svačega. Radila sam i sa Vlatkom Vorkapić 2002. „Super snagu čudnih ljudi“, dokumentarac u Selskoj u domu, o djeci do 14 godina koja imaju krivične prijave i koja su također svašta prošla. S DevićevomPoplavom“ u Kosinju, ušli smo u kuću Slavku i njegovoj ženi; jela sam s njima njihov ručak, sjedila u njihovoj kuhinji, zajedno se s njima grijala i smrzavala.

U nekim se slučajevima kaže da se snima studentski film za Akademiju jer si tako valjda najmanje opasan. Kreneš li spominjati televiziju, producentsku kuću, onda te ljudi počinju svašta pitati. Meni je to bezveze. Nisam nikada imala potrebu muljati nekoga. Kažem što radim, a ti hoćeš ili nećeš. Ako kreneš s figom u džepu, ljudi to odmah prepoznaju. Ne možeš ih nikako prevariti, a ne znam ni što bih time dobila.

Imaš li problem s tim što se ovo zanimanje najčešće ipak percipira kao muško zanimanje? Kako te potpisuju na špicama filmova?

Pisalo je i direktorica fotografije, snimateljica, nekad piše snimatelj, a mislim da mi na diplomi piše akademski snimatelj, dok sam po bolonji magistra snimanja. Ne osjećam se ugroženo zbog toga. Nisam nikada, ni među kolegama na ADU niti kasnije u profesionalnom životu to osjećala ni kao otegotnu ni kao olakotnu okolnost.

Nekoliko puta su me zvali baš zato što sam žena, kada se radilo o osjetljivim temama kao što su abortusi ili kada je redatelj želio snimateljicu na setu kako bi ženama olakšao snimanje. Jednom me zvala montažerka koja je u Dubaiu radila svadbe, budući da nekim prostorijama za vrijeme svadbe muškarci nemaju pristup. Pitala me radim li s kranom ili steadicamom, na što sam joj odgovorila da mogu jahati, pucati, skakati s padobranom, ali sa steadicamom na žalost ne mogu raditi. To je vještina za sebe i treba ju naučiti.

Jesi li stvorila svoj, kako bi se to lijepo reklo – prepoznatljivi vizualni pečat?

Ne, i ne mislim da je to nužno. Dapače, fotografija mora biti u službi dramaturgije i u službi filma. Snimam film, ne snimam niz lijepih slika. Super je kada možeš u bilo kojem trenutku filma zaustaviti sličicu i reći – wow kakva fotografija, ali, to nije to. Meni je draga fotografija koja je nenametljiva, gdje nećeš nakon odgledanog filma reći – uf kako dobra fotografija. Draže mi je da komentar bude – uf kako dobar film, jer to znači da je sjajna režija, sjajan scenarij, sjajna gluma, sjajan ton, sjajna glazba, sjajna fotografija.

U jednom od tvojih ultra rijetkih intervjua, onaj koji je Gabrijela Ivanov radila za Cunterview, rekla si da voliš snimati tešku industriju i vojsku. Što to znači i da li se što u međuvremenu promijenilo?

Joj da! U tom periodu radila sam na Novoj TV u informativnom programu, i to je bilo najgore iskustvo mojeg života. Nisam za to imala želudac i od tada više ne gledam televiziju, ne slušam vijesti i ne čitam novine. Imala sam silan problem kada sam shvatila da je 90 % toga što se konzumira uređivačka politika, a ne istina. Kada sam odlučila otići, svi su me pitali kamo idem jer su mislili da sam dobila bolju ponudu. Iako nisam nikada bolje zarađivala nego tada, a uz to je nivo odgovornosti bio vrlo mali, taj me posao prilično zatupio i otupio. Valjda mi je od svega toga draže bilo snimati postrojavanje vojne policije 15. veljače u vojarni u Novom Zagrebu, tvornička postrojenja i slične priče nego visoku politiku, crnu kroniku, Sabor, Vladu i pressice u PUZ-u.

No dobro, ova žena snimateljica, direktorica fotografija uskoro kreće u snimanje svojeg drugog igranog filma.

Da, da, ponovo ću raditi s Gigom, i jako se veselim. Imamo pristojan budžet, imat ću malo više svjetla i moći ću donositi neke odluke, to me najviše veseli. Krećemo u snimanje 29. kolovoza, a uskoro krećemo i razgledavati lokacije i skupljati ekipu.

Postoji li još nešto što ti u profesionalnom smislu predstavlja izazov, ili je to pitanje potpuno deplasirano s obzirom na to da (još uvijek) živiš i radiš u Hrvatskoj, gdje je glavni izazov zapravo preživjeti?

Da, upravo tako, izazov je preživjeti. S Danom Budisavljević nedavno sam razgovarala o pitanju identiteta. Kod nje su ti identiteti jasni, što kroz njenu seksualnu orijentaciju, što kroz činjenicu da je ona montažerka i redateljica, a tako se i doživljava. Moja profesija je nešto što ja jesam, ali identitet snimateljice sam izgubila davno, kada sam preživljavanja radi snimala izbore za Miss Kraljevice. Snimila sam nebrojeno nogometnih i rukometnih utakmica, automobilističkih utrka, aukcija slika pod nazivom „Haški uznik“ u Mostaru i sličnih stvari. Samohrana sam majka i možda sam putem napustila to nešto što sam imala jasno izraženo u vrijeme studija, kada je snimanje za mene još uvijek bila umjetnost. Možda sam mogla živjeti u manjem stanu, ne voziti auto, jesti K plus tunjevinu i baviti se umjetnošću.

https://www.youtube.com/watch?v=zQJYSX_bMKc


Povezano