Objavljeno

Suzana Tratnik: U svakom manjinskom svijetu obuhvaćen je i univerzalni

Suzana Tratnik, foto: Nada Žgank

Slovenska književnica, aktivistica, novinarka i prevoditeljica Suzana Tratnik pričala nam je o svojim prevodilačkim i spisateljskim izazovima, aktivizmu, queer kulturi

Slovenska književnica Suzana Tratnik najplodnija je autorica u regiji koja u svojim djelima tematizira LGBT teme. Nakon što je ovog proljeća konačno objavljen prvi hrvatski prijevod njezine knjige priča „U svojem dvorištu“ u izdanju lezbijske grupe Kontra, odlučila sam pretresti s njom problematiku rodnih perspektiva u književnosti, prevođenju, aktivizmu, ali i predstaviti osobnost ove pomalo samozatajne autorice.

Knjiga „U svojem dvorištu“ reprezentativan je  uradak Tratnikove, duhovit  i znalački zaron u godine vlastitog odrastanja i formirana, a  predstavlja i jedan od najviših dosega europske queer proze. Pretjerujem li?! Možda, ali provjeriti možete samo ako ju potražite u bolje opskrbljenim domaćim knjižarama.

Kada si se počela baviti prevođenjem?  Jesu li ti isprva taj vid književnog rada nametnula ograničenja malog jezika kojeg govori tek dva milijuna ljudi budući su slovenske/i su književnice/i primorani, pored vlastite umjetnosti pisanja, prevoditi i biti prevođeni ako žele dobiti značajan feedback publike izvan svojih mikrosvijetova?

Počela sam prevoditi već kao djevojčica u osnovnoj školi. To možda zvuči malo smiješno ali je istina. Tada mi se jako sviđala pjevačica i gitaristkinja Suzi Quatro i ja sam prevela sve engleske članke o njoj, one koje sam imala naravno. Zanimala me rock i pop muzika općenito i najviše sam volela sjediti za stolom i prevoditi engleske članke u posebnu bilježnicu. To sam radila strpljivo jer nisam baš puno znala engleski i imala sam samo jedan jadan englesko-slovenski rječnik. Pokušala sam čak prevoditi njemački koji nisam učila u osnovnoj školi. Kasnije sam kao studentica prevodila feminističke i lezbijske tekstove za razne fanzine i bulletine, kasnije i za ozbiljnija stručna izdanja.

Amerikanci vole revidirati!

Volim prevoditi beletristiku i zbog toga što tako puno naučim u samom procesu pisanja, osjećam se kao co-author ili netko tko na legalan način krade originalan autorski tekst i promjeni ga u svoj jezik :).

Prevela sam i nekoliko svojih kratkih priča na engleski pa su ih onda još revidirali ‘native speakers’. Inače, moje priče koje su izašle u drugim jezicima, prevodili su drugi. Mislim da je sudbina svih nas što ne živimo u državama engleskog jezika, da moramo biti prevedeni. A ni to nije dovoljno – kad je moje priče revidirala jedna Amerikanka, primjetila sam da oni imaju tendenciju da barem malo promjene i priče, da simplificiraju ili puno objašnjavaju neke stvari – tako da se uvijek prevodi i kulturni kontekst.

Lijepo je rekao slovenački pisac Andrej Blatnik kako imaju američki i engleski pisci sreću što su se već rodili prevedeni!

Volim jezike i jednostavno volim prevoditi, naravno, stvari koje me osobno interesiraju. Tada nisam razmišljala o tome da govorim jezik koji govori samo malo više od 2 milijuna ljudi. Kako sam odrasla u Jugoslaviji, to je bilo malo drugačije, većinom smo govorili onaj čuveni srpsko-hrvatski jezik i na fakultetu je bilo normalno da učiš i iz knjiga na hrvatskom ili srpskom. Danas je to drugačije i književno tržište se smanjilo za generacije koje više ne uče hrvatski ili srpski.

Prevodeći djela Judith Butler „Gender Trouble“ i Leslie Feinberg „Stone Butch Blues“ morala si na neki način „pokviriti slovenšćinu“, premostiti neke jezične barijere između slovenskog i engleskog jezika?  S kojim si izrazima imala najviše problema, na koje si kovanice u konačnici najponosnija?

Da, tu se baš dobro pokazao problem prevođenja kulturnog konteksta. Kako prevesti izraze koji su posljedica i srž kulturnih fenomena kojih recimo u Sloveniji nije ni bilo? Neki to vole ostaviti u originalu, neki tvrde da u svakom jeziku možeš naći barem neke rijeći adekvatne originalnim izrazima, treći smatraju da se to može objasniti u fusnoti. Zapravo, pravog rješenja tu nema. Butler i njena knjiga „Gender Trouble“ bila je stvarno pravi problem sa spolom – kao što je i prevedena: „Težave s spolom“. Taj je rad osnovan na razlici sex – gender, pa sam ja to prevela kao biološki spol – društveni spol, da bude jasno. Pokušala sam i „posloveniti“ engleske izraze. Recimo „gay“ mi nazivamo „gej“ i „gejevski“, slično „kvir“, „kvirovski“. U glavnom kad nešto prevodim, savjetujem se s ostalim LGBT prevodiocima pa pokušavamo pronaći adekvatne izraze… Ponosna sam na to kako sam riješila problem naslova romana „Stone Butch Blues“ – tu doslovni prijevod nije bio moguć, ne zvuči dobro na drugim jezicima. Koliko mi je bio poznat kontekst butch lezbijki u Sloveniji, znala sam da neke od njih prakticiraju posebnu seksualnu ulogu i da ne vole da ih neko dodiruje – kao što je to slučaj sa stone butch, „buč lezbijkom od kamena“. Zato sam naslov prevela kao Nedotakljive – Nedodirljive. Tu je i konotacija na najnižu kastu u Indiji, pa i na to da su te žene pored svega što su proživljavale ostale nekako nedodirljive, nepokolebljive…

Zanimljiva mi je slovenska riječ „možača“ koja bi, vjerujem, bila ekvivalentna našoj „muškarača“. Naime, to je riječ s kojom sam se i ja prvi put susrela još kao mlađa tinejđerica u Dalmaciji, u vrijeme kad sam tek započinjala prihvaćati svoj lezbijski identitet na svjesnoj razini, tek kasnije početkom 90-ih sam se čula sam cool termine poput onoga „butch“…

Da, možača je muškarača. Taj izraz sam upotrebila u prijevodu knjige „Stone Butch Blues“ ali nisam baš zadovoljna s tim rješenjem – danas bi to prevela drugačije. Pokušala sam pronaći izraz za butch, tzv. muževni pol lezbijskog para butch-femme, koji bi bio barem otprilike poznat prosječnom čitatelju. Tako sam to prevela kao „možača-punca“ iako mi je možača dosta nepogodan izraz i ima ružnu, pogrdnu konotaciju. Ali barem svi nekako znaju da je to žena koja ima aktivnu (mušku) ulogu. Ali danas bi to ipak mogla slobodno prevesti kao „buč“, to je poslovenjeni engleski izraz za butch koji je sada barem među lezbijkama opčenito poznat i prihvaćen. U slovenskom jeziku ima strašno malo izraza (pozitivnih ili negativnih) za lezbijke, znamo još „lezbe“, „lezburine“ i možda još „lizike“. Ali to nikako nije u kontekstu sa izrazima iz romana kao što su „dyke“, „bulldagger“ i slično. Američki kulturni kontekst je tu jednostavno prejak i prebogat za naš siromašan slovenski. Lezbijski pokret počeo je u 1987. i to je sada tek 25 godina povijesti. A za nas ni to nije malo.

Kraj 80-ih i 90-e godine prošlog stoljeća bile su doba afirmacije LGBT pokreta u regiji, ali i Sloveniji. Mislim prije svega na Lezbijsku grupu Lilit i ŠKUC Lambdu koja je u svojim edicijama prevela čak 82 naslova i odradila edukacijski velik posao. Slovenija je oduvijek prednjačila u razini vidljivosti i organiziranosti te supkulture. Vjerujem da će se pitanje činiti malo izlizano, ali zašto je to tako?

Pitanje uvijek zasluži odgovor pa makar sto puta. Mislim da je Slovenija u osamdesetima ipak bila nekako otvorenija jugo republika, mi smo imali i šansu često putovati u Austriju i Italiju. Atmosfera je bila nekako liberalnija, u 80-im je nastao značajan pokret, tj. novi društveni pokreti – mirovnici, gej festival, pokret i grupa Magnus 1984., feministička grupa Lilit 1985. i na kraju lezbijska grupa Škuc-LL 1987. To je bilo vrijeme jake i radikalne punk supkulture ili čak kontrakulture, koncerata, alternativnih fanzina i kultnih punk i new vawe klubova. Nekako je bio cijenjen individualizam, cijenila se različitost, ludost, za razliku od današnjeg bijednog potrošačkog mentaliteta u kojem svi žele iste stvari, na isti način i svi žele pobjediti u istom glupavom reality showu.

Jedna si od najprevođenijih slovenskih autorica.  Koja je tvoja prva knjiga prevedena, na koji jezik i kako je uopće tekla tvoja afirmacija na inozemnoj literarnoj sceni? Kratke priče su ti uvrštene u njemačku antologiju Evropske lezbijske proze i američku „The Vintage Book of International Lesbian Fiction“. Ovim što sam navela, ali i činjenicom da su ti djela prevedena na njemački, engleski, poljski, češki uspjela si prijeći i granicu regije, što je rijedak slučaj.  Kako si to postigla?

Mogu se pohvaliti prijevodima pojedinačnih priča na dvadeset jezika, a moje knjige prevedene su na njemački, češki, slovački, italijanski, srpski i hrvatski, u pripremi su i prijevodi na madžarski, albanski, engleski i ponovno češki jezik. Afirmacija na inozemnoj sceni u stvari ide polako i zavisi od mnogo sretnih slučajeva. Barem ja to tako doživljavam, možda zato što ne pripadam nekoj jakoj grupi pisaca koja zna sebe dobro promovirati i prevesti i prodati u inozemstvo – u tome su muški pisci daleko uspješniji od ženskih. Ali to nije baš nešto novo.

Moja prva knjiga kratkih priča „Pod ničlo“ bila je prevedena na njemački i izašla je u Austriji pod naslovom „Unterm Strich“. Tu mi je puno pomogla moja prijateljica, pjesnikinja, dramatičarka i aktivistkinja Helga Pankratz iz Beča koja je stvarno željela čitati moje priče i na njemačkom ne samo nekolicinu na engleskom. Uvijek je dobro imati neke bliske veze u dotičnoj državi ali ja baš nisam najbolja u tome, i nisam dobra u kulturnom marketingu ili menedžmentu :).

Imala sam već i nekih načelnih dogovora za izdanje u Americi, Bugarskoj, ali to može biti sve nesigurno, ljudi „zaborave“ da su razgovarali s tobom ili odjednom odluče da će izdati nekog drugog pisca ili je pak kriza pa kažu da nemaju novaca za tvoju knjigu… To ide po sistemu hobotnice, odeš na nekoliko međunarodnih festivala pa tamo sretneš nekog koji se zainteresira za tvoju prozu. Ili te neka kulturna organizacija iz Slovenije, recimo Centar za slovensku književnost, Javna agencija za knjigu, Društvo slovenskih pisaca ili izdavač Študentska založba pozove na neko čitanje, predstavljanje u inozemstvu. Ponekad mi se pričini kako je sve u mom životu u nekoj stagnaciji, da se ništa ne dešava, da ne mogu dalje s svojim radom, pa onda dođe neki poziv…

Što se tiče tih lezbijskih antologija, mislim da je Helga Pankratz obavijestila izdavača Evropske lezbijske proze da poznaje lezbijsku spisateljicu iz Slovenije – njoj je bilo važno da se uključe i autorke iz tzv. Istočne Evrope. Za „The Vintage Book“ dobila sam poziv od aktivistkinje Joan Nestle i mislim, da je neko preveo moj tekst iz njemačkog na engleski – što nije baš najbolj za samu priču ali ona je ipak objavljena u američkoj antologiji…

Kad promatram tvoju bibliografiju, primjećujem da si se kreativno „raspisala“ u 2000-tima. U tih deset godina izašao je najveći broj tvojih proznih radova, počela si žnjeti ono što si ranije, pretpostavljam, sijala. Kakva su tvoja sjećanja na to plodno desetljeće?

Uf, to nisam ni znala o sebi. Možda sam se u 2000. uozbiljila, haha :). Tada sam opet izgubila neki honorarni posao i bila sam prisiljena nešto napraviti sa svojom egzistencijom – ili se zaposliti dok je to još moguće ili prihvatiti rizik „slobodne profesije“. Pošto je prošlo već nekoliko godina otkad sam završila sociologiju u kojoj nisam nikad radila, bilo mi je jasno da više ne znam raditi ništa drugo osim pisati. I tako sam odlučila da pokušam proći kao profesionalan pisac. Završila sam svoju drugu knjigu „Ime mi je Damjan“ i onda zatražila status samostalne kulturne radnice kot Ministarstva za kulturu, kasnije sam završila i magistarski rad. Pošto ne mogu živeti samo od pisanja proze, puno i prevodim, organiziram kulturne i umjetničke evente pa pišem i eseje, radijske igre… To je bilo i desetljeće jedne nove dugotrajne i ozbiljne veze pa i emocionalnih pretresa i razočarenja. Ono što sam radila prije 2000tih bilo je nekako kaotično, a možda i slobodnije, to se, uostalom, dobro vidi u mojoj zbirci „Ispod nule“.

Zašto je tek ove godine realiziran prijevod tvoje prve knjige na hrvatski jezik i koji je bio razlog tomu da se odlučite baš za knjigu priča „U svojem dvorištu“? Ima li već prvih reakcija od čitatelja/ica iz Hrvatske?

Iskreno, moram ti reći da je bilo strašno teško pronaći izdavača u Hrvatskoj! Ja sam se, u jednom trenutku, čak prestala truditi. Svoj tekst sam ponudila izdavaču koji nije imao dovoljno sredstava za objavu moje knjige iako je tamo izašlo nekoliko drugih slovenskih pisaca. Ali možda su njihove knjige bile bolje, šta ja znam. Dogovarala sam se i sa drugim izdavačem – i opet je bilo problem novac, nikada ga nije bilo dovoljno za moju knjigu. I onda se javila Kontra i ponudila da objavi knjigu što mi je bilo baš drago!

Možeš li se sjetiti vremena dok si pisala priče iz te knjige? Što je ona u autorskom, ali i intimnom smislu značila za tebe? U njoj si, podijelivši je u tri dijela, zabilježila vlastito odrastanje, formiranje i ulazak u zrele godine.. Iako su priče pisane iz prvog lica, čini mi se da nije isključivo riječ o plasmanu vlastitih iskustava, već o fikcionalno biografskoj prozi. Griješim li?

Da, mislim da se radi o tzv. „autofikciji“. Radila sam na vlastitim i ponekad tuđim malim uspomenama, reminiscencijama ili čak na nekoj maglovitoj memoriji što mi je baš dobro došlo da mogu ispisati priče onako kako se meni čini interesantnije i intrigantnije. U stvari, željela sam ih napisati kao nešto nalik na basne ili anegdote. Pisala sam ih više godina, mislim da od 1999 do 2002. Pisala sam ih u Ljubljani, na plaži na Visu, u Holandiji, na vlaku, u međunarodnim zračnim lukama – u svim mogućim dvorištima. Ah, da, a početak je bio vjerojatno događaj iz 1998. kad sam bila gošća u jednoj literarnoj emisiji na Radiju Slovenija i netko mi je rekao da lezbijska autorka ne može napisati 50 priča ili roman „samo“ o tom minornom izkustvu lezbijstva i ženskog svijeta. To mi je bio „trigger“ da počnem pisati te vrlo kratke priče o različitim marginalcima koji u stvari to nisu jer su u centru svojeg svijeta, ili o prosječnim ljudima koji su toliko zanimljivi da postaju posebni, možda čak i opasni i radikalni. U svakom manjinskom ili marginalnom svijetu obuhvaćen je i univerzalan svijet, u stvari univerzalan svijet kao takav ni ne postoji, postoje samo parcijalni pogledi na taj univerzalan svijet… Ali činjenica je da to neki od nas shvate  ranije. 🙂

Meni se čini da bi čitateljstvu regije Balkana bio prilično zanimljiv tvoj roman „Moje ime je Damjan“  (na srpski jezik preveden još 2005.-e). Ispričaj mi kako si došla u stanje motivacije za taj roman, koliko si autobiografskih elemenata koristila, koja te osnovna strast vodila dok si ga pisala?

Damjan je u početku bio kratka priča ali činilo mi se da mogu tu još puno toga ispričati pa sam počela pisati roman i kratka priča postala je prvo poglavlje. Prvu verziju napisala sam 1999. ali nije bila dobra pa sam počela od početka – od drugog poglavlja. Intrigirala me priča djevojaka koje se u stvari nisu ni toliko identificirale kao lezbijke već više s nekim muškim heteroseksualnim svijetom. Neke od njih bile su zamjenjivane za muškarce i zabavljale su se u toj igri spolova. Ali da bi tu priču mogla napisati efikasno i „iskreno“ morala sam pronaći tog Damjana u sebi, dati njemu svoj glas. Zato mi je trebalo vremena ali onda sam se i ja strašno zabavljala u toj igri „ja sam Damjan, imam velike probleme ali volim da se zajebavam“. Mada moram reći da meni nije baš najpozitivniji lik :). Njegov humor je ponekad priglup, on može biti i dosta konzervativan, dosadan i agresivan, ali, naravno, za sve ima najbolje objašnjenje i uvijek su za sve krivi drugi (dobro, i jesu). I tu sam uvlačila neke male priče iz života, to jest, male pijanske događaje, blesave i apsurdne svađe i slično. Ali je sve to ispalo dobro i dinamično u predstavi koju je režirao Alen Jelen i koja je premijerno prikazana 2002. U Škuc gledališću.

Osobno stječem dojam da su relativno malene, ali bujajuće i sve bogatije queer književnosti regije međusobno vrlo labavo povezane. Nema previše zajedničkih festivala, druženja, komunikacije? Što je, po tebi, tome razlog?

Pa mislim da će se to polako promijeniti i da ćemo se međusobno sve bolje povezivati. U Ljubljani smo imali već nekoliko puta gošću Mimu Simić i njen bend Drvena Marija, prošle godine zvali smo i Jelenu Kerkez iz izdavačke kuće Deve u Beogradu. Sad nam je plan da nam dođeš ti i predstaviš svoju knjigu „Posudi mi smajl“. Javila mi se i Dragoslava Barzut iz Beograda koja priprema antologiju regijonalne lezbijske priče. Mislim da je to dobar početak da otkrijemo jedne druge i da se ne osvrćemo samo na zapadnu lezbijsku književnost.

U Hrvatskoj često slušamo kako je slovensko književno tržište mnogo uređenije od našeg na kojem vlada monopol velikih izadavača i knjižara, dok je status pisca poražavajući. Kakva je zaista situacija na slovenskoj sceni, kakva je čitalačka kultura nacije, kolike su potpore piscima od države, tantijemi od prodanih knjiga i knjižnične posudbe?

U ovo vrijeme je teško i kod nas. Nije bilo idealno ali sad smo izgubili samostalno ministarstvo za kulturu jer je ono postalo deo udruženog „super ministarstva“ za obrazovanje, kulturu, znanost i sport. Skoro smo izgubili i Javnu agenciju za knjigu, značajnu u potpori izdavačima i autorima. Knjižnična posudna uređena je zadnjih nekoliko godina, to je i naklada iz koje je moguće dobiti stipendije. Imamo i mogućnost za rezidencijalne stipendije u stanovima u Londonu, New Yorku i Berlinu, koje iznajmljuje ministarstvo. Ne moram ni govoriti da je u vrijeme štednja prva na udaru baš kultura. I da su uvjeti za status pisaca svake godine zahtjevniji.

Poznaješ li rad novijih queer autora/ica u regiji, Evropi, svijetu? Što čitaš od književnosti koja nema queer obilježja?

Škuc-Lambda je u poslednjim godinama objavila puno odličnih prijevoda evropskih lezbijskih autorica: Agata Gordon (Madžarska), Zuzana Brabcova (Češka), Helga Pankratz (Austrija), Pirkko Saisio (Finska), Mary Dorcey (Irska). Čitam i slovenske lezbijske autorke Uršku Sterle, Natašu Velikonja, Tatjanu Greif, Natašu Sukič… U glavnom, dosta čitam književnost koje su napisale žene. Volim Elfriede Jelinek (s iznimkom romana  „Učiteljica klavira), Jackie Kay, Janice Galloway. Mislim da ima dosta odličnih i zanimljivih autorica baš u Hrvatskoj – Slavenka Drakulić, Tatjana Gromača, Olja Savičević Ivančević, Mima Simić, Maja Hrgović… U Sloveniji je strašno popularna Vedrana Rudan. Super mi je i mađarski pisac Imre Kertesz, zanime me i tzv. holokaust literatura, recimo Eli Wieser…

Kako si se osjećala kad si dobila Prešernovu nagradu? To je definitivno bio prva velika nagrada koju je jedna LGBT autorica u regiji dobila od strane oficijelne nacionalne književne institucije. Što je ona značila za tebe, je li imala značenje za queer scenu u cjelini, mistificiram li, razuvjeri me?

To je bilo veliko iznenadjenje za mene i veliko priznanje. I veliki stres – mada bi sada znala ležernije uživati u tome. Imala sam osječaj da sam se i nekako spasila s tom nagradom i radikalno popravila svoj CV za sva vrijemena, mislim u nekom egzistencijalnom smislu… Da, to je bila i nagrada za queer scenu, za lezbijsku scenu i zbog toga mi ta nagrada znači još više.

Godinama pišeš, objavljuješ, živiš književnost i LGBT kulturu i vjerujem da si mogla pratiti utjecaj što ga tvoje knjige imaju na čitatelje/ice. Jesi li zamijetila da tvoja proza značajno prodire i do hetero publike, postoji li to neko famozno „učenje toleranciji“ ili je to samo tlapnja koju smo izmislili da bi nam bilo lakše?

Moje knjige uključene su u školski kurikulum, odlomci objavljivani u školskim knjigama tako da barem na taj način učenici mogu da nauče i nešto o homoseksualnoj kulturi i životu, barem informativno. Ali čujem još uvijek i od obrazovanih ljudi ili studenata da neće čitati pederske i lezbijske knjige zato što su normalni i njima ne treba to čitati! Ne znam u stvari koliko je to famozno učenje tolerancije stvarno. Koliko mogu tu pomoći knjige, filmovi. Treba ipak znati da puno ljudi posle školovanja ne čita više baš ništa, ne čitaju knjige, ne idu u kino, kazalište. Na njih umjetnost nema nikakvog utjecaja, možda samo negativan u smislu, što će mi ta dosadna umjetnost, volim da pogledam dobru komediju i to je sve. Ali mi je drago kad čujem mlade lezbijke koje su u knjižnici pronašle moje knjige ili knjige nekog drugog slovenskog autora ili autorke i da su za njih te knjige bile značajne na putu coming outa.

Baviš li se pisanjem nekog novog proznog teksta? Što je trenutno u fokusu tvog interesa kao prozne autorice?

Završavam knjigu kratkih priča s naslovom „Rezervat“. Pokušavam zahvatiti taj neki mentalni rezervat koji je posljedica odgoja, društvenih odnosa, individualnih osjećaja… U srpnju odlazim na writers residence u Austriju pa ću se početi baviti romanom o kome već dugo razmišljam. I u kojem će biti više fikcije nego u mojim ostalim radovima.

Kontinuirano radiš književna predstavljanja u ljubljanskom Cafe-u Open. Na koji način biraš goste?

Zovem domaće queer autore/ice kad napišu novu knjigu, surađujemo i s drugim izdavačkim kućama koje nam predlažu svoje autore, dolazili su nam i klasični slovenski pjesnici… Javljaju se i mladi autori koji bi htjeli čitati svoj rad po prvi put. Surađujemo s Centrom za slovensku književnost koji nam šalje inozemne autore koji su bili na rezidenciji u Sloveniji. Uvijek se nam nekako dobro složi taj literarni program…


Povezano