U sklopu konferencije "Ideja radikalnih medija,” čiji je cilj sagledavanje radikalnih medijskih praksi u umjetnosti, javnoj komunikaciji i političkom djelovanju u posljednja dva desetljeća, predavanje je održala teoretičarka medija i video umjetnica Joanne Richardson. U nastavku donosimo prijevod njezinog teksta Što znači raditi film politički?
Sjećam se 2004. Bio je to početak kraja medijskog aktivizma. Godinu 2003. obilježilo je posljednje okupljanje mreže umjetnika, aktivista i taktičkih medija Next 5 Minutes koja je zagovarala subverzivnu uporabu novih tehnologija putem obmana i rizomatske mobilnosti.
Godine 2004. taktički mediji napustili su svoj geto i postali novi 'vrući' termin na svačijim usnama, od organizatora Ars Electronice do sveučilišnih profesora u New Yorku i Hong Kongu. Ubrzo je YouTube pretvorio tihu većinu u glasne proizvođače. Tada sam počela osjećati rastuću nelagodu zbog pretpostavki medijsko-aktivističkih mreža s kojima sam surađivala. Poziv na otvorenu participaciju i preobrazba konzumenata u proizvođače nalikovali su mi na savršenu liberalnu demokratsku utopiju, i zbog toga je ona lako aproprirana od strane kapitalizma.
Uzbuđenje zbog pojave Weba 2.0 bilo je izazvano upravo slavljenjem otvorene participacije. Masivna tvornica YouTube korisnika koji rade besplatno i izravno pridonose njegovoj vrijednosti nije dobila svoj dio kolača kada je Google kupio YouTube za 1,65 milijardi dolara. Takvo izvrnuto poostvarenje obećanja medijskog aktivizma pokazalo je da nije dovoljno staviti sredstva za proizvodnju u ruke pasivnog konzumenta jer se time neće automatski razbiti ugnjetavački odnosi moći.
Tražeći odgovore na ta pitanja, okrenula sam se ljevičarskom eksperimentalnom filmu iz 1960-ih i '70-ih. Osobito me nadahnuo Godardov imperativ stvaranja filma politički, što nije isto što i stvarati politički film. Ta razlika dolazi iz vremena kada je radio filmove kao član grupe Dziga Vertov – filmove koje je kasnije opisao kao „marksističko-lenjinističko smeće.“ Najboljim primjerom pravljenja filmova politički smatram Godardovu suradnju s Anne-Marie Mieville. U 1970-ima, Godard je izjavio da napraviti film politički znači biti militantan. Ono što je upečatljivo u filmovima s Mieville iz sredine '70-ih je njihova udaljenost od militantnog, kao i od video aktivizma.
Militantno stvaranje filmova uklapa se u tradiciju militantnog tiska i sovjetskog agit-propa. Iako su isticali alternativnu poruku koja je kritizirala status quo, militantni filmovi privilegirali su intelektualce kao stručnjake i zadržavali strukturalne hijerarhije znanja.I podlegnuli su najgorim ekscesima militantnosti: vjerovanje u vrhovni cilj, želja za preobraćanjem te implicitna avangardnost koja preferira ispravnu teoriju nad stvarnošću.
Suprotno militantnom filmu, video aktivizam koji se pojavio nakon 1968. želio je izazvati revolucionarnu promjenu ne putem alternativne poruke, već kroz sami proces proizvodnje, pretvaranjem promatrača u proizvođače i brišući razliku između stručnjaka koji stvaraju kulturu i njenih pasivnih konzumenata. Još od 1960-ih najviši cilj video aktivista je stavljanje tehnologije u ruke naroda. Promjene forme ili stila smatrane su manje bitnima i radikalnima.
Uz ideološku nepomirljivost militantnog filma i želju za čistom neposrednošću video aktivizma, na marginama avangarde pojavila se još jedna tendencija. Osim Godarda i Mieville, valja spomenuti Chrisa Markera, Petera Watkinsa i Haruna Farockog. Ta treća tendencija razvila se iz videoaktivističke premise da treba promijeniti ne samo sadržaj već i sam način proizvodnje – no to je podrazumijevalo puno složeniju promjenu.
U nastavku pokušavam objasniti tu kompleksnost pomoću pet termina koji naglašavaju različite odnose: između slike i referenta, između različitih subjekata, između forme i sadržaja, između djela i publike, te između proizvodnje i distribucije.
- Mimeza: U 60-ima je dokumentarni film postao autorefleksivan i počeo propitivati svoj posrednički pogled u pokušaju da uhvati realno. Raditi film politički ne znači odbaciti sve slike zato što su neadekvatne u odnosu na stvarnost, već kritički razmišljati o našem odnosu prema slikama i priznati subjektivnost perspektive. Ona uključuje trenutak samokritike – razmatranja kako naše ideologije i naslijeđene predrasude utječu na općeniti okvir koji stvara značenje i reprezentaciju drugoga kroz taj okvir.
- Intersubjektivnost: U najdoslovnijem smislu, raditi film politički znači preispitati način na koji je on organiziran – njegove hijerarhije znanja, podjelu rada, odnos između redatelja i onih koji su prikazani, odnos između redatelja i onih koji obavljaju „manje bitne“ poslove. Raditi film politički podrazumijeva suradnički proces proizvodnje koji se ostvaruje uključivanjem drugih subjekata u dijalog umjesto govorenja u njihovo ime.
- Forma: Filmski teoretičari često govore o dijegezi: prostorno-vremenskom kontinuitetu filma koji uranja publiku u priču i stvara osjećaj identifikacije. Određeni raspored slika i zvukova može stvoriti dojam totaliteta ili ga narušiti. Montaža asocijacija dodaje slike i zvukove čiji spoj stvara homogenu cjelinu. Ako je montaža nepovezana, sastavljena od elemenata koji ne idu zajedno, poruka postaje dvosmislena ili čak kontradiktorna, zahtijevajući od publike da preuzme aktivnu ulogu u konstruiranju značenja.
- Recepcija: Rascjepkana, otvorena forma kod publike izaziva nelagodu, sumnje i pitanja. Traži od publike da intervenira u rad umjesto da samo pasivno primi njegovu poruku. I da, možda, bude transformirana tijekom tog procesa. Rad koji koristi metode otuđenja i navodi publiku da zastane i promisli puno je više istinski aktivistički od agit-propa koji navodi ljude da se slože i ponašaju u skladu s njegovom porukom.
- Vlasništvo: Mnogi redatelji i umjetnici čiji bi rad mogao biti kritički ili aktivistički nisu se osvrnuli na pitanje vlasništva svog rada, upravljanje njegovom distribucijom ili time kako određene institucije mogu alijenirati te odnose stavljajući ih van njihove kontrole. Dok god je film zaštićen autorskim pravom i ne može ga se slobodno koristiti ili dijeliti, dok god cirkulira prvenstveno kroz dominantne kulturne institucije i dostupan je samo elitnom tipu publike, osuđen je da bude zarobljen u sustavu koji ga ograničava i neutralizira njegovu kritiku.
Imperativ stvaranja filma politički sugestivna je polazišna točka koja ukazuje na potrebu nadilaženja sadržaja političkog angažmana i promišljanje kako načini proizvodnje, oblici organizacije, metode artikuliranja značenja i vlasništvo kulture tvore premreženu cjelinu koju treba u potpunosti srušiti. To nije primjenjivo samo na film; može se proširiti i na druge kulturalne forme i prilagoditi vremenu. Nova sredstva za proizvodnju i distribuciju kao posljedica jeftine elektronike i online platformi, rastuća svijest o ograničenjima intelektualnog vlasništva i rašireno prihvaćanje nehijerarhijskog organiziranja radikalizirali su uvide iz 1960-ih.
Noviji primjer je mreža Indymedia čija najzanimljivija karakteristika nije otvorena participacija, već strukturiranje konsenzusom i zajedničko vlasništvo u rukama korisnika. Nažalost, njene poruke često izgledaju poput kontra-propagande koja propovijeda preobraćenima. Možda najvažnija Godardova ostavština našem vremenu je ukazivanje na činjenicu da je osim svake radikalizacije proizvodnje i organizacije također nužno postaviti pitanje kako se stvara značenje: tko govori za koga, kako su slike i zvukovi kodirani i koju vrstu društvenih odnosa omogućavaju ili sprječavaju.
