Više nego ikad, kult mladosti u današnjem se konzumerističkom vremenu nameće kao imperativ. Ostati što duže mlad i lijep znači pobjedu nad vremenom, nad samim sobom i nad vlastitom smrtnošću, a osobe kojima to uspije postaju predmetom zavisti drugih. Starost postaje tabu-tema, promatranu kao nešto sramotno gura ju se na same margine. Zbog hektičnog životnog tempa razbijaju se stari obrasci suživota nekoliko generacija pod istim krovom, a starci često završe u domovima ili su prepušteni samima sebi.
Takva se situacija, naravno, odražava i na književnost. Na globalnom planu, u popularnoj kulturi svjedočimo poplavi vampirske književnosti koja propagira besmrtnost, kao i brojnim autobiografskim ispovijestima bogatih i slavnih. Osobama treće životne dobi konstantno prijeti opasnost svođenja na sporedne ili klišejizirane likove ishlapjelih ili pak izrazito mudrih staraca, luckastih teta usidjelica i sličnih. Što to postoji u starosti da se od nje gotovo manično zazire, umjesto da se slavi i cijeni iskustvo stečeno godinama?
Generalno gledajući, omjer hrvatskih knjiga u kojime se pojavljuju starije osobe kao glavni ili barem značajni sporedni likovi znatno je manji od onih čiji su likovi mladi. Ipak, u recentnoj hrvatskoj književnoj produkciji postoje autori poput Zorana Ferića, Dubravke Ugrešić i Daše Drndić koji se trude svoje starije osobe pretvoriti u realne karaktere, a ne tek u puke personalizacije određenih osjećaja.
U trećem dijelu romana Baba Jaga je snijela jaje, Dubravka Ugrešić ovako objašnjava marginalnost Babe Jage:
“Glavni razlog Baba Jagina otpadništva leži u njezinoj starosti. Ona je ‘disidentkinja’, ali samo u sistemu društvenih vrijednosti koji smo mi (sic!) stvorili, drugim riječima, mi smo je prisilili na otpadništvo. Baba Jaga ne živi život: ona ga tavori… Mi smo joj oduzeli mogućnost ostvarenja na svim razinama i ostavili joj u posjedu nekoliko trikova da njima plaši malu djecu.“
Vratimo se ovdje na trenutak na uvod. Ti mi o kojima govori Ugrešićka upravo su oni među nama koji, svjesno ili nesvjesno, nameću mladost i ljepotu kao normu današnjeg društva. Starcima se agresivno reducira dijapazon djelatnosti, ali ne prema njihovim realnim psihičkim ili fizičkim (ne)mogućnostima, već prema onome što mi mlađi mislimo da je za njih prikladno.
Pupa, najstarija od tri žene iz središnje priče Ugrešićkina romana, ovako razmišlja o svom stanju: “Sve su primitivne kulture znale kako da se nose sa starošću. Pravila su bila jednostavna: kad starci više nisu bili sposobni da privređuju, ostavljali su ih da umru ili su im pomagali da se presele na drugi svijet (…) A današnji licemjeri, koji se zgražaju nad primitivnošću nekadašnjih običaja, ostavljaju svoje starce bez trunke grižnje savjesti (…) Ostave ih u umiraonicama, staračkim domovima, ili, ti koji imaju veze, produžuju njihov boravak po gerontološkim stacionarima u bolnicama, sve u nadi da će starci odapeti prije nego što se primijeti da je njihov boravak tamo suvišan.” Pitanje koje Ugrešićka ostavlja svakom čitatelju na razmišljanje jest tko je tu u konačnici okrutniji i nemoralniji, naša ‘napredna’ kultura ili te ‘primitivne’.
Uvijek iznova riječ je o kultu mladosti kojim je današnjica opsjednuta, koji nas tjera da brišemo sve spomene nezaustavljivog protoka vremena. Bore i slabosti transponiraju se na Drugog, u ovom slučaju na mitsku figuru Babe Jage koju se nesvjesno demonizira zbog neposredne blizine smrti:
“Baba Jaga je surogat-žena, ona je tu da stari umjesto nas, da bude stara umjesto nas, da bude kažnjena umjesto nas. Njezina drama je drama starosti; njezina je priča priča o izopćeništvu, o prisilnom otpadništvu, o nevidljivosti, o brutalnoj marginalizaciji. Pri tom naš vlastiti strah djeluje poput kiseline, koja stvarnu ljudsku dramu rastvara u groteskno komedijašenje. Komedijašenje, istina, nema nužno negativan prizvuk: naprotiv, ono u načelu afirmira ljudsku vitalnost i trenutnu pobjedu nad smrću!”
U usmenoj književnosti poznati su likovi mudrih staraca ili starica, poput Babe Jage (koja, istina, može i pakosno koristiti svoje znanje), a prenijeli su se i u umjetničke bajke, pa ih, primjerice, kao nositelje tradicijskog znanja, nalazimo i u Ivane Brlić-Mažuranić. Međutim, poznato je kako su u bajkama žene koje previše znaju prognane na margine društva, gdje životare, najčešće prozvane i vješticama, ne imajući neke koristi od vlastita znanja, dok su njihovi muški pandani vrlo cijenjeni članovi zajednice. Ugrešićka koristi te opće točke i narodne uzrečice kako bi preispitala uvriježene stavove patrijarhalnog naslijeđa.
Međutim, Ugrešićka i Ferić koriste književnost kao medij da bi, na trenutke bolno eksplicitno, podsjetili svoje čitatelje da su starenje i fizičko raspadanje najnormalniji dijelovi ljudskoga vijeka, a ne devijacija, kakvom ih se često predstavlja. Osim toga, demonstriraju nam kako u starim ljudima još uvijek ima životne iskre i kako čovjek ne smije zatvarati oči pred stvarnošću, jer ga to čini slabim i pretvara u samo jednog u masi. Ako možemo biti toliko slobodni da damo odgovor na vječno školsko pitanje što je pisac htio reći, zaključit ćemo kako je jedna od bezbroj mogućih interpretacija romana Kalendar Maja i Baba Jaga je snijela jaje, ona koja tvrdi da je najgore zakopati glavu u pijesak i tražiti od neke Babe Jage da preuzme našu krivnju, stari umjesto nas i na taj način živi umjesto nas samih.
Tekst u cijelosti možete pročitati na Booksi.
