Objavljeno

Silvija Stipanov: O entuzijastičnom mazohizmu umjetnica i kulturnih radnika

Foto: Damir Žižić

Ganz nove Perforacije, festival izvedbenih umjetnosti i nezavisne autorske produkcije suvremenog kazališta, plesa i performansa održava se od 6. do 11. listopada na više različitih lokacija u Zagrebu. U okviru festivalskih programa održat će se i Noć performansa 17. listopada te post-festum program 11. i 12. studenog.

Ove godine u programu sudjeluju gotovo isključivo žene, stoga smo odlučile porazgovarati o umjetničkoj koncepciji festivala s njegovom umjetničkom voditeljicom, Silvijom Stipanov!

Od 2019. godine festivali Peforacije udruge Domino i Ganz novi festival koji si osmislila, a koji je počeo u Studentskom centru, objedinili su program. Kako je došlo do suradnje?

Kultura SC-a u okviru djelovanja Kulture promjene dugo je bila jedini prostor u gradu i državi koja je na čelu kulture imala osobu koja nije bila postavljena po političkoj liniji, već po kriterijima stručnosti. I to očito nije moglo dugo potrajati. Ubrzo nakon što sam otišla iz SC-a, Zvonimir Dobrović, umjetnički voditelj Domina, revoltiran cijelom situacijom ponudio mi je Ganz nove Perforacije. Tako da je ideja o spajanju bila njegova, i od Brune Isakovića, a svima nam je bilo prirodno nastaviti višegodišnju suradnju. Upravo je stabilnost Domina kao jedne od najjačih izvedbenih organizacija na izvaninstitucionalnoj sceni omogućila udruživanje, ali i ta je stabilnost krhka; dovoljno je da izgubite samo jednu strukturnu potporu (koje su uvijek parcijalne) i ljudi već gube poslove.

Koje su programske sličnosti ta dva festivala i kako ste se programski odredili sada kada djelujete kao Ganz Nove Perforacije?

Festival Perforacije oduvijek je funkcionirao kao podrška izvaninstitucionalnoj sceni, posebice autorima performansa i suvremenog plesa, dok je Ganz osim generalnog okvira Kulture promjene i Teatra &TD kao poligona za razvoj izvedbene scene i novih generacija imao funkciju i međunarodnog izloga suvremenih kazališnih tendencija. Prošlogodišnjim udruživanjem festivala napravili smo, mislim, dobru sinergiju; u smislu da i dalje podržavamo nezavisne autore, u jednakom omjeru kazališne, plesne i umjetnike performansa, te nastavljamo s međunarodnim programima; međutim još više ih razvijajući kao koprodukcijske suradnje i/ili projekte razmjene domaćih i međunarodnih umjetnika.

Ove godine na festivalu izvode isključivo autorice. Je li to programska odluka ili su naprosto selektirani radovi koje ste željeli programirati po nekom drugom kriteriju?

To je jedna jako isključiva odluka; naime pitanje kvalitete, a autorice koje predstavljamo jednostavno jako dobro rade svoj posao, ozbiljno promišljaju svoje projekte, riskiraju i eksperimentiraju, inspirativne su, politične i suptilne, mada, ako ćemo o spolu, potpuno nezasluženo lošije prolaze od svojih muških kolega u kazališnom svijetu, a ovdje ponajprije mislim na onaj institucionalni koji ti uostalom jedini može pružiti poštenu šansu za umjetnički razvoj. Zanimljivo je također da upravo u kulturnom i civilnom sektoru prevladavaju žene, čak i na vodećim pozicijama, tako da se ovakva situacija da žene autorice jednostavno preplave festivalski program ponavlja iz godine u godinu, što samo pokazuje da na krajnje prekarnoj, a to je upravo izvaninstitucionalna kulturna scena, vladaju žene, nimalo slavno.

Playing reality, Koraljka Begović i Jasna Jasna Žmak (foto: Jelena Janković)

Možeš li nam predstaviti program/autorice?

Festival je otvoren jučer premijerom plesne predstave inspirirane dječjom igrom, Playing reality Koraljke Begović i Jasne Jasne Žmak. Plesna umjetnica Roberta Milevoj u radu Rob3rta analizira kapacitete vlastitog izvođačkog tijela u korelaciji s emotivnim segmentom bića, dok Zrinka Užbinec predstavlja Eksplodiranu sluz, koreografski pokušaj sastavljanja čudovišta. Kolektiv Zvukospjevi (Hewitt, Slipčević, Guzmić) uprizoruje audiovizualni spoken-word projekt Sightings-Sittings koji se nastavlja na njihovo zvučno i ambijentalno istraživanje lokacija Sjevernog mora. Premijera Ispravak kazališne redateljice Marine Petković Liker inspirirana razgovorima sa stanovnicima Darde u Baranji, svjedočit će i analizirati paradigmatski problem života u još uvijek poslijeratnoj Hrvatskoj. Od međunarodnih gostiju, predstavit ćemo publici slovensku autoricu Malu Kline i njen participativni 20-satni happening Dream Hostel Zagreb – Vizije ekcesa, te također slovensku grupu Feminalz koja gostuje s jako duhovitom i britkom komedijom tijela, Tehnoburleskom Kradljivci slika. Festival privremeno zatvaramo 11. listopada noćnom zvučnom šetnjom Dolac spava – intimni radio u hodu redateljice i dramaturginje Pavlice Bajsić Brazzoduro, dok će u postfestum programu 11. i 12. studenog svoj autorski rad Keinberg premijerno predstaviti jedna od najzanimljivijih autorica mlađe generacije, Vedrana Klepica.

Osim standardnog izvedbenog, donosite i neke druge zanimljive formate – primjerice Dream Hostel Male Kline, Dolac spava Pavlice Bajsić Brazzoduro i instalaciju Nine Kurtele u javnom prostoru. Zašto je bitno da izvedbeni festival izađe iz “crne kutije” i standardnog formata?

Autori koji eksperimentiraju sa svojim poetikama, odnosno koje ne zanimaju formule, već pomicanje granica svoje prakse pa time i kazališne, često nisu ograničeni samo na jedan medij, pa tako ni na neki standardni prostor izvedbe. U tom smislu, razvoj kazališta i njegovih prostora izvedbe određen je autorskom i kreativnom idejom, a ne ustaljenim konvencijama.

Što bi izdvojila kao specifičnost ovog festivala?

Svakako bih izdvojila instalaciju/intervenciju na prometnim znakovima Bez naziva vizualne i izvedbene autorice Nine Kurtele koja će biti otvorena od 17. do 25. listopada na 10 lokacija u centru grada. Njezini znakovi ne uključuju naredbe ili obavijesti o opasnosti, već sugeriraju neka nova promišljanja prostora, vremena i kretanja otvarajući prostor za misaono koreografiranje nekih novih stvarnosti. Također, izdvojila bih cijeli program Noći performansa, podnaslovljenoj Sve je moguće osim nemogućih prostora za performans, koja se ove godine bavi istraživanjem novih prostora za performans i društvene susrete.

Tako će 17. listopada Milijana Babić i Centar za ženske studije Rijeka na billboardima u centru grada izvesti intervenciju propitujući odnose pojmova tijelo – rad – ljepota – žena iz pozicije takozvane treće smjene ženskog rada. Petra Mrša realizirati će distopijsku-futurističku fotografsku instalaciju i grupnu intervenciju Landscape; Vlasta Delimar i Milan Božić oštećenim kućama u centru grada posudit će svoja tijela upozoravajući na nezadovoljavajući odnos vladajućih spram potresom oštećenim građevinama; Vladimir Novak predstavit će svjetlosno-zvučnu instalaciju Parametri, dok će izvedbena umjetnica Selma Banich izvesti performans Milovanje propitujući politike dodira u jeku korona-krize. Slovenski graffiti umjetnik name: u radu Ping pong bavi se fenomenom državnih granica i sramotnim postupanjem slovenske i hrvatske policije prema tražiteljima azila; Antonio Grgić izvest će zvučnu intervenciju na antifašističkom spomeniku Frane Kršinića; Nika Bokić objaviti će svojevrsne upute za sigurno grljenje u doba pandemije; a Rajna Racz i Milan Živković razmjeniti će zavjete u lingvističko-glazbenom eksperimentu Dok nas kultura ne rastavi.

Ping pong, Miha Erjavec

Jedno možda otrcano, ali i dalje aktualno pitanje: kako je bilo programirati festival u vrijeme Covid krize?

Pročitala sam ‘preprogramirati’. I upravo tako je bilo, puno podešavanja, rekonfiguriranja, uštimavanja; kao da pričam o nekom starom glazbenom instrumentu. Izvedbena umjetnost preko noći izgubila je dobar glas, a kazališta su postala potencijalno najopasnija mjesta širenja zaraze. Pritom se svi bez problema, na 10-ak centimetara jedni od drugih, satima vozimo u krcatim autobusima; zabavljamo po noćnim klubovima, doduše kao pepeljuge, samo do ponoći.

Kako vidiš funkcioniranje izvedbenih umjetnosti i festivala u vrijeme korone? Koje su posljedice uvedenih mjera za scenu? Postoji li rješenje?

Mjere, a ovdje ne mislim na one preventivne, već na one koje bi nas trebale održati na životu i bez korone, uvedene su za sve hrvatske državljane – od čistača do upravitelja – osim za samostalne umjetnike, članove strukovnih umjetničkih udruga (s izuzetkom prva tri mjeseca pandemije), udruge i umjetničke organizacije. Dakle, od ožujka sve do danas, bilo koja tvrtka koja može dokazati određeni pad prihoda, može dobiti potporu za svoje radnike, ali umjetnička organizacija, umjetnik ili udruga NE. Pritom, kazališta moraju poštivati sulude razmake između svakog pojedinog člana publike, između igraćeg prostora i prostora publike, a umjetnici svakom projektu i svakoj gaži sada moraju reći DA bez obzira na nebrojene paralelne probe, nedostatak vremena i zdravstveno stanje. Rješenje je jednostavno, i umjetnici kao i djelatnici neprofitnog sektora su hrvatski državljani. I oni su ljudi koji imaju djecu, roditelje o kojima brinu, stambene kredite koje moraju platiti, račune koje moraju podmiriti, hranu koju moraju kupiti.

Što misliš o virtualnim verzijama izvedbenih programa? Treba li izvedbena scena biti fleksibilna u tom smislu?

Izvedbena scena je prefleksibilna, mislim da bi nam bilo bolje da smo malo više beskompromisni.

Za vrijeme lockdowna svjedočili smo poplavi online sadržaja. Mnogi od njih su njih su barem kratkotrajno privukli novu publiku. Koji je tvoj stav o razvoju publike? Je li bitnija dostupnost sadržaja ili edukacija od “malih nogu”?

Umjetnost razvija publiku, sama po sebi. To da nas se sad usmjerava i postepeno obvezuje da osmišljavamo posebne programe razvoja publike samo je pokazatelj da je državna politka obrazovanja jako podbacila. A što se tiče dostupnosti sadržaja, čini mi se da živimo u vremenu suviška izbora i sadržaja, ali bez mogućnosti donošenja stvarnih izbora koji su nam presudni kao ljudima, i civilizaciji.

Hope Hunt, Oona Doherty. Ganz nove Perforacije 2019. (foto: Silvija Dogan)

Kako vidiš nezavisnu izvedbenu scenu u Hrvatskoj – pri tome mislim i na period prije korone? Koji su problemi i moguća rješenja?

Nikako mi ne paše taj termin ‘nezavisna’ scena, jer mi to nikako nismo; naime, zavisimo o svemu – o naklonjenosti institucija ili privatnih prostora da nam besplatno ustupe svoje prostore i ako je ikako moguće i tehničku opremu i svoje tehničare; o (ne)sposobnosti političara da urede postojeći status quo – svima pomalo, nikom ništa – financiranja u kulturi; ali ponajviše o određenom entuzijastičnom mazohizmu umjetnika/ca i kulturnih radnika/ca da ustrajemo u ovome što radimo, koji redom završava iscrpljivanjem i odustajanjem ili, u sretnim slučajevima, smjenom generacija, a ne nekim poboljšanjem uvjeta rada; štoviše, svjedočimo upravo suprotnom.

Što je s problemima financiranja i dugoročnog programiranja/planiranja u sektoru neovisne kulture? Također, što misliš o tržišnoj valorizaciji umjetnika i umjetničkih sadržaja? Je li prebrojavanje broja posjetitelja programa dobar kriterij pri dodjeli/opravdavanju sredstava?

Mislim da ‘neovisna’ scena funkcionira isključivo na entuzijazmu, ili bolje rečeno na specifičnoj vrsti kratkovidnosti; ili je to ustvari apsolutan nedostatak sposobnosti realnog sagledavanja situacije. U početku ti je samo bitno da radiš, stvaraš, skupljaš iskustvo, uvjeti rada i financije su manje bitni. Kad sakupiš dovoljno iskustva, jasno ti je što i kako se stvari trebaju promijeniti, ali čini mi se da smo tada svi već na izmaku snaga. Što bi značilo da bi trebali biti realniji s mlađim generacijama, učiti ih da u startu traže određeni minimum radnih uvjeta, da bi svi u kulturnom sektoru trebali biti puno solidarniji jedni s drugima – i oni u institucijama s onima na ‘nezavisnoj’ sceni, i oni koji su već etablirani s onima koji tek počinju. Jer na kraju krajeva, svi smo u istom sektoru. Sve manjem, sve oskudnijem, sve bespravnijem.

S obzirom na tvoje dugo iskustvo u poslu, misliš li da se u dovoljnoj mjeri slušaju potrebe ljudi iz struke pri donošenju strateških odluka u kulturi?

Ne postoji nikakvo tijelo umjetnika i profesionalaca u kulturi koje je plaćeno da osmišljava i predlaže strateške i razvojne mjere u kulturi. A stvarne odluke o uvjetima rada bilo kojeg sektora mogu donositi samo oni koji u tom sektoru rade, što nažalost nije više slučaj ni u znanosti, niti u obrazovanju, a ponajmanje u kulturi. Naravno da se onda ponovno vraćamo na već potrošeni entuzijazam onih istih kulturnih radnika da uz svoje nemale obveze paralelno osmišljavaju i rade posao onih koji su za to dobro plaćeni. Nema nikakvih kriterija niti nagrađivanja dobrog rada u kulturi – samo da se to uvede, odnosno provede u strukturnom i financijskom smislu vidjeli bismo nemale promjene na bolje.

Ali da odgovorim na pitanje, jedini svijetli primjer strateškog razvoja nezavisne, a nadam se kumulativno i ostatka kulturne scene, je Zaklada Kultura Nova.


Više o programu Ganz novih Perforacija pronađite na službenoj stranici, gdje možete i rezervirati ulaznice za izvedbe.


Povezano