Objavljeno

Sholem Krishtalka – Dnevnički odlomci pedera i njegovih prijatelja

Foto: Colin Quinn, 2014.

Prošli je tjedan u splitskoj galeriji Kluba Kocka, u produkciji kolektiva queerANarchive, otvorena izložba ilustracija autora Sholema Krishtalke pod nazivom ‘Odlomci iz Pedera’. Izložba kombinira tekst Larryja Mitchella ‘Pederi i njihovi prijatelji između revolucija’ s ciklusom ilustracija Krishtalke pod nazivom ‘Berlinski dnevnik’ koji tematizira svakodnevicu gej života danas.

Berlinski dnevnik Sholema Krishtalke bilježenje je svakodnevice u tehnici crteža i slike, počevši od 2013. kada je autor iz Toronta preselio u Berlin. Potraga za stanom, posjet ambulanti, barovi i seks klubovi, intimni susreti, traume i tužni trenutci te potraga su autora za vlastitim identitetom kao i identitetom gej zajednice unutar koje se kreće neki su od motiva serije radova. A njihovo bilježenje istovremeno je afirmacija banalnog kao i onog specifičnog za jednu zajednicu koja je iz perspektive dominantnih diskursa i ideologija, zajednica drugog i drugačijeg, izopačenog i egzotičnog.

S radom Sholema Krishtalke prvi put sam se susreo na jednom od portala za popularnu kulturu nedugo nakon svog prvog posjeta Berlinu, i kao mnogi ostao očaran ilustracijama i vjernošću kojom prikazuje (queer) Berlin. Stoga mi je otvorenje izložbe u Splitu, čija mi je organizacija potpuno promakla do pred dan otvorenja, bila izvrstan povod za razgovor s ovim umjetnikom.

Kako je proteklo otvorenje izložbe prošlu srijedu?

Dobro, čini se. Održao sam mali govor studentima lokalnog sveučilišta, a sasvim slučajno su naišli i neki neočekivani gosti. U klubu pored galerije je bila noć rakije, pa je sve skupa bilo zabavno iskustvo otvaranja moje izložbe i hrvatskih pjesama iz nekog drugog vremena u pozadini.

A publika? Je li bilo queer ekipe?

Nisam mogao prepoznati, da budem iskren. 🙂

Kako si došao na potrebu da vodiš dnevnik u obliku ilustracija? Jesi li ikad pisao dnevnik?

Kao i većina, prvi sam pisani dnevnik vodio kao tinejdžer. Danas je taj dnevnik na dnu neke kutije, mislim da ga više nikad ni ne želim vidjeti. Prije pet godina sam se preselio u Berlin i to je bio prijeloman trenutak u mom životu jer sam napustio Kanadu istraumatiziran prekidom dugogodišnje veze. U tom smislu novi život u Berlinu bio je eksperiment kakav prije nisam napravio. Nisam imao plan, nisam imao veze, niti viziju kakva će mi biti budućnost. Imao sam dovoljno novca za tri mjeseca života…

Istovremeno, htio sam imati vlastitu dokumentaciju tog perioda života. Ne vjerujem fotografijama, oduvijek crtam i slikam a ilustracije su mi puno bliže nego fotografije. Odlučio sam čitav taj događaj doživjeti kao neku vrstu umjetničke rezidencije. Pa i da sam morao otići nakon tri mjeseca, imao bih neku zabilješku vremena koje sam proveo tamo. Originalno sam radove objavljivao na svom webu, a potom su se samo proširili na druge siteove i društvene mreže.

http://aberlindiary.tumblr.com/post/51228577893/introduction-1

Koliko dugo nastaje jedno sjećanje, i kako se uopće odlučiš koje će situacije završiti u dnevniku?

Svaki trenutak s kojim posebno rezoniram, dobar ili loš, sretan ili nesretan, moram zabilježiti. Inače ne mogu crtati na osnovu referenci od fotki. Naime, u Berlinu je na najinteresantnijim mjestima zabranjeno fotografirati zbog strogih zakona o privatnosti. Zato mi mozak dokumentira situacije.

Kada sam prvi put krenuo s dnevnikom trebalo bi mi i do par dana po anegdoti. Kasnije sam pronašao posao i postalo je teže raditi tako brzo. A i ilustracije su postale kompliciranije i počele mi oduzimati više vremena.

Koliko je zasad priča u dnevniku? Neke su i objedinjene u manja izdanja knjiga ilustracija…

Dnevnik se značajno promijenio u zadnjih pet godina. Narativ mu je danas puno opušteniji i impresionistički, nije toliko filmski kako je bio u početku. Trenutno ga čine 53 poglavlja koja se povremeno objavljuju objedinjena u manja izdanja, zahvaljujući financiranju jednog kolekcionara koji je htio da dnevnici ožive u fizičkom obliku.

Dnevnici su jako dobro prihvaćeni kako u kulturno-umjetničkim krugovima tako i unutar same queer zajednice. Što misliš zašto su svima toliko bliski?

Uvijek me to iznenađivalo. Ljudi me znaju zaustaviti na ulici ili u bircu i prepoznati. Mislim da je to zbog toga što je bol prekida i gubitka svatko prošao jednom u životu, svi imamo jednu takvu priču. I mnogi su prošli kroz sličnu migraciju kao i ja. A Berlin, možda sam u krivu, je grad trenutka više od bilo kojeg drugog mjesta u kojem sam bio.

Umjetnički… Odgovor je donekle egoističan, što je okej jer imam pomalo ego i znam što radim. 🙂 Crtam čitav svoj život, razmišljam dosta o svakoj ilustraciji, kako će se primiti, što će prikazati… Taj moment perfekcionizma utječe na moj rad, sila je koja sve pokreće. Baš sam na otvorenju spominjao istu stvar: želim od ilustracija stvoriti arhiv ili kakvu mapu. Ne nužno fizičku već emotivnu.

Ono što pokušavam postići kroz svoj rad je magični, kemijski proces u kojem nije toliko bitno da ljudi vide što sam doslovce radio u nekom trenutku nego da osjete ono što sam osjećao. Moj rad uzima nešto što nema fizičku supstancu, osjećaje kojima daje formu kroz olovku, tuš, gvaš, …

http://aberlindiary.tumblr.com/post/134135308832/poem-of-summer-part-5

Misliš li da bi se dnevnici dogodili da si odlučio živjeti negdje drugdje? Kako je odluka uopće pala na Berlin?

Postoji banalan i nebanalan odgovor na pitanje.

Često sam putovao u Berlin turistički i pritom osjećao duboku povezanost s gradom, što je istovremeno ironično i smiješno… Što znaš o gradu kao turist? Kao turist nikad nisam izlazio u klubove, nisam ni znao za Berghain koji je okosnica queer života ovdje. I svejedno sam znao da moram biti tu i raditi nešto tu.

Pokušao sam doputovati na različite načine: poslom ili umjetničkom rezidencijom. Onda se desio prekid i raspad dotadašnjeg života te sam shvatio da je to pravi trenutak da se preselim. Mogao sam otići bilo gdje. Dosta sam razmišljao o Chicagu koji mi je drag grad. Međutim, Kanađani mogu besplatno doći u Berlin, viza se ne plaća. Da bih se preselio u SAD mi je trebalo bar tri tisuće dolara. Eto, banalan i nebanalan razlog.

Projekt 5/5 offshot je dnevnika i uključuje portrete. O čemu se radi?

Magazin WdW Review me angažirao na ilustracijama za svoje online izdanje. Kako se radi o magazinu koji primarno tematizira komunikaciju i diskurs sam se odlučio dokumentirati razgovore sa svojim prijateljima. Ilustracije su se objavljivale svakih nekoliko tjedana, a ja sam radio sekvence od 15 sekundi u 5 slika. Volim da sve što radim bude povezano u cjelinu, pa sam se nadovezao na ‘Berlin Diaries’ u ovom malo drugačijem kontekstu.

http://aberlindiary.tumblr.com/post/102189856727/ashkan-and-namik-25-2014-watercolour-and-gouache

Važan dio izložbe u Splitu je i popratni tekst uz radove, preuzet iz djela The Faggots and Their Friends Between Revolutions Larryja Mitchella. Kako se tekst i tvoje ilustracije nadopunjuju?

Na Pedere i njihove prijatelje sam naišao još dok je dnevnik bio u nastajanju i kad nisam bio siguran kako će izgledati. Djelo mi je govorilo mnogo o queer politikama i queer zajednici. Tako da danas tu knjigu shvaćam kao svojevrsnu etiku i politiku samoodrživog svijeta kojeg zagovaram u ilustrativnom dnevniku. Izložba je postavljena da svaki od crteža prati jedna stranica knjige, i tako proučavam kako jedno i drugo djelo funkcioniraju zajedno.

U jednom intervjuu si izjavio da se opireš terminu „gaj umjetnosti“ i „gej umjetnika“. Da ti više paše queer… Što je queer umjetnost za tebe?

Odrastao sam u 90-ima, u jeku queer teorije i trećevalnog feminizma. Iako ja evidentno jesam gej cis muškarac, na osobnoj sam razini mnogo uložio u riječ queer kao alternativu homonormativnosti i iz prkosa homokapitalizmu. S idejom queera se mogu poistovjetiti.

Riječ „queer“ je čudna i teška, na način na koji termin „gej“ nije. A ja volim biti čudan i težak. Gej umjetnost nije ni čudna ni teška. Recimo, ja jako volim jako ilustracije Tom of Finlanda, međutim one su samo jako gej. Nema previše supstance u njima. Ničemu se ne opiru, ništa ne propitkuju. Ali su lijepe.

Ono što ja želim raditi mora biti više od toga. Postoje gej i seksualni momenti u dnevniku, ali ja kad crtam seksualnost to nije samo vizualno, nije pornografija. Ne želim da gledatelj vidi što sam vidio već osjeti što sam osjetio. Osjećaj je mnogo kompliciraniji za prenijeti.

Da proširim metaforu: vidjeti je gej, osjetiti je queer.

http://aberlindiary.tumblr.com/post/94730926412/snax-part-9

Posebno mi je za oko na tvom webu zapeo tarot kojeg si ilustrirao. Kako je došlo do tog projekta?

Da, pravi sam vještac. Bavim se tarotom od svoje šesnaeste godine. Za vrijeme prekida i dok sam se pripremao za selidbu trebao sam nešto da mi ruke budu zaokupljene. Nisam se mogao fokusirati na uobičajeni rad jer su mi mozak i srce divljali. Htio sam nešto mehanički i jako poznato, o čemu ne moram previše razmišljati. Oduvijek sam htio napraviti svoj deck. Napravio sam par crteža, skenirao ih i spojio ih digitalno.

Ilustracije iz dnevnika karakterizira i svojevrsna „normalizacija“ gej identiteta i života…

Nadam se. Da, u dnevniku postoje trenutci divljeg partijanja, seksanja u saunama… Ali tu su i trenutci mene kako se vozim u podzemnoj, gledam kroz prozor ili gol šetam po stanu i češem se po dupetu… Vjerujem u vrijednost svjetovnog i svakodnevnog.

http://aberlindiary.tumblr.com/post/52959249162/the-date-part-4

Koliko je Berlin, kao multikulturalan grad, izoliran od aktualnih događaja na društvenoj i političkoj klimi Europe, posebno u kontekstu izbjegličke krize i jačanja nacionalizma te porasta desnog populizma?

To svakako utječe na zajednicu. Njemačka danas, po prvi put od kraja Drugog svjetskog rata, ima eksplicitno nacionalističku stranku u parlamentu. Čitava politička platforma je anti-izbjeglička, nacionalistička, stupanj utjecaja na ljude postaje ne nužno šokantan (jer ako obraćamo pažnju na povijest nije iznenađujuće da se ljudi mrze bez ikakvog razloga) ali svakako zastrašujuć.

Kulturna i umjetnička scena radi puno da se tome odupre. Nedavno je slavljen dan ujedinjenja Njemačke, što je recimo neki ekvivalent Danu nezavisnosti. Moji prijatelji su imali vokalni performans ispred brandenburških vrata gdje su pjevali njemački ustav. Čuti ustav kako ga se izgovara naglas, od potpuno različitih skupina ljudi jednoj velikoj masi je bio predivno. Ta kritičnost još uvijek postoji u Njemačkoj i u Berlinu, te je razlog za nadu.

Svoj doprinos sam dao kroz nekoliko ilustracija koje prikazuju izbjeglice kako uče njemački jezik. Izbjeglička kriza desila se dvije do tri godine nakon što sam doselio ovdje. Da budem iskren, ne znam koliko je i je li utjecalo na queer život u Berlinu. Znam mnoge koji rade s izbjeglicama, žive s njima ili im pomažu da ih se spoji s queer organizacijama ako se radi o toj populaciji. U Berlinu je gej, queer i generalno zajednica napravila mnogo da se izbjeglice integrira u grad. Nije imalo vidljiv utjecaj da mogu reći… Najvećim dijelom zato što izbjeglice se ne socijaliziraju zajedno s ostatkom većinski bijelog Berlina.

Da se vratimo malo na dnevnik… Ima li neki trenutak kada će on ispuniti svoju svrhu? Planiraš li ga ikad prestati crtati?

Ne, iako se vizualno i narativno mijenjao kroz godine. Radi se o impulsu da stvaram arhiv svog života, dokumentiram svoje veze i svoju zajednicu. Bit ću sretan ako mogu raditi ovo do kraja života.

Dnevnici su inače jako privatni, ljudi ih ne pokazuju često, ako ikome. Ti nemaš problem da svi sve znaju?

Kad crtam, ne radim ga za nikoga drugog osim za sebe. Ne razmišljam o tome kako će ga drugi ljudi vidjeti. Povremeno sam bio i u nevolji radi prikazanog. Ovo je ono što želim raditi u svojoj umjetničkoj praksi. Kao umjetniku, jedini siguran prostor iz kojeg mogu govoriti je moj vlastiti. Da je moj rad o nečemu drugom, apstraktnom, nerazjašnjenom i konceptualnom bi mi bilo neodgovorno.

Uvijek sam zainteresiran za rad drugih ljudi koji dolazi iz ekstremno osobnog. Ovo je najiskreniji način na koji ja mogu stvarati. Umjetnik sam i želim da ljudi vide to što radim, a dnevnik je posljedica toga. Kada sam ga započeo raditi nisam imao ideju niti nadu da će ga itko vidjeti. Preselio sam se u Berlin bez ikakvih veza u umjetničkom svijetu. Ideja da ću ikad imati nekakvu izložbu nije mi bila na kraj pameti. Ovo je moj način da čuvam svoja iskustva i osjećaje. U međuvremenu se proširio diljem svijeta, ljudi su ga vidjeli, mnogi ga vole… To mi je nevjerojatno. Ali posve sekundarno.

http://aberlindiary.tumblr.com/post/132219920462/collapse-part-1

Izložbu ‘Odlomci iz Pedera’ u splitskoj galeriji Kluba kocka ulovite do petka, 16.11. od 20 do 23 sata.

‘Berlinski dnevnik’ Sholema Krishtalke pratite putem Tumblra i Instagrama.


Povezano