Ne sjećam se kako sam točno prvi puta “doplivala” do radova Hilde Atalanta, to su vjerojatno bili neki čudni putevi interneta, ali i dalje pamtim kombinaciju ushita i nevjerice s kojima sam reagirala na njene ilustracije. Moja reakcija zapravo je bila kombinacija pitanja “gdje si bila cijelog mog života?” i uzvika “želim reći cijelom svijetu da postojiš!”. Ovaj intervju pokušaj je da barem jednom malom dijelu svijeta koji to možda još ne zna kažem da postoji.
Nakon što sam se upoznala s njenim radom, vrlo sam brzo od nje naručila i jednu ilustraciju – ilustraciju moje vlastite vulve koju je nacrtala na temelju fotografije koju sam joj poslala. Iako će se to nekome učiniti prilično narcističkim, posljednjih nekoliko mjeseci, tako između ostalih stvari koje krase moj radni stol, nalazi se i taj crtež. Osim na mom radnom stolu, on je tako završio i na internetu, kao dio njenog projekta pod nazivom The Vulva Gallery, gdje mu društvo pravi preko dvjesto drugih crteža vulvi svih boja, oblika i veličina koje su, baš poput mene, naručile razne osobe diljem svijeta.
U galeriji se tako nalaze više ili manje dlakave vulve, vulve s menstruacijom, vulve s kožnim bolestima, madežima, tamponima, simetrične i asimetrične vulve, operirane i neoperirane vulve… i ta je manifestacija različitosti najfascinantniji aspekt ove galerije. Jer različitost ovdje nije tek jedna od suvremenih floskula koje se brzo i lako iscrpe i ispušu već postaje magično i predivno realizirana činjenica naše tjelesne realnosti koju do tada u tom obliku NIKADA nismo imale prilike vidjeti.
Vratimo se na početak. S ovim si projektom počela kada si na jednom predavanju čula zastrašujuć podatak o strmoglavom porastu labioplastije (kirurški zahvat koji se vrši na stidnim usnama, najčešće kako bi se postigao njihov “ljepši” odnosno “skladniji” izgled). Samo u Engleskoj, broj operacija od 2001. do 2010. porastao je pet puta. Ta te činjenica ponukala te da ponudiš drugačiji, realniji pogled na žensku anatomiju?
Da, to predavanje sam slušala u okviru faksa, tada sam još bila studentica psihologije i tek sam se par mjeseci bavila ilustracijom, više iz hobija. I u trenutku u kojem sam čula tu informaciju, to me strašno iznenadilo i tako sam počela razmišljati o tome, kako je to moguće, kako je došlo do tog naglog porasta, zašto se mlade osobe odlučuju na tako radikalni zahvat… Par mjeseci poslije toga, za foru sam, kao rođendanski poklon, napravila svoju prvu vulva ilustraciju. I tada uopće nisam razmišljala o tome da će to jednom postati projekt kakav je danas. Međutim, onda je ta ilustracija na rođendanu potaknula puno razgovora, svi su zapravo imali neko mišljenje o labioplastiji, o različitosti spolnih organa, a ja sam shvatila da je to tema o kojoj se inače ne govori, a ljudi zapravo puno razmišljaju o njoj. I laknulo mi je kad sam shvatila da se i o tome može otvoreno razgovarati. I tako sam nekoliko mjeseci kasnije sasvim spontano odlučila napraviti Instagram account da bih pokazala tu raznolikost koju inače nemamo prilike vidjeti. Jer mislim da je to tema o kojoj se nedovoljno govori i u okviru seksualne edukacije (u zemljama u kojima tako nešto postoji, op.a.). Ali kako seksualna edukacija nije moje područje, zaključila sam da ilustracije mogu biti jednako moćno sredstvo za tako nešto, naravno u kombinaciji s pričama.
Hilde Atalanta – Bisexual Invisibility
Da, ono po čemu je ova galerija specifična jest činjenica da svaki od crteža prati priča. Neke od njih napisale su osobe koje su željele postati dio projekta, neke od njih napisala si ti. Ono što im je svima zajedničko jest stopostotni body positivity pristup koji se ogleda u svakoj rečenici, bez obzira na to je li njihova tema reproduktivno zdravlje, siguran seks ili pak anatomija. Pažnja kojom pristupaš komunikaciji i objavi svojih radova čini mi se ključnom za tvoj rad?
Mislim da su osobne priče užasno važno sredstvo afirmacije i osnaživanja, mislim da je jako bitno da dijelimo priče među sobom jer tako prepoznajemo da nismo sami. Kad bi se moj projekt sastojao samo od ilustracija i nekih generalnih informacija, njegova snaga ne bi bila ni približno ista kao sada kada iza svake od tih ilustracija stoji osobna ispovijest neke stvarne osobe. I zato mi je nevjerojatno važno da imam osobni kontakt sa svakom osobom koja mi se javi. Zato odgovaram na sve poruke koje dobivam preko Instagrama. To ponekad zna biti preplavljujuće, recimo, pred nekoliko tjedana objavila sam video i dobila preko 400 direktnih poruka i odgovorila sam na svaku od njih. Prijatelji mi kažu da bih trebala razmisliti o asistentici ili internu, ali materijal koji dobivam tako je osjetljiv, priče su vrlo osobne i u njima često ima mnogo bola tako da zapravo ni ne želim tu komunikaciju prepustiti nekom drugom. Mislim da je jako važno da to radim ja, jer ja stojim iza tog projekta, a osim toga imam određena znanja iz psihologije i dosad sam već skupila puno iskustva u čitanju teških priča.
Osim umjetničkog aspekta ovog projekta, njegova edukacijska komponentna je vjerojatno još bitnija. Razbijanje neznanja i tabua ne samo oko izgleda već i oko seksualnosti općenito iznimno je važan dio ovog projekta. Tvoja se galerija tako može promatrati kao mali udžbenik seksualnosti, a ilustracije iz galerije trenutno se koriste u srednjim školama u Michiganu i Berlinu, u sklopu predavanja o seksualnosti. Koje planove imaš za budućnost projekta u tom smislu?
Zapravo tu suradnju nisam ja inicirala nego su me te srednje škole kontaktirale s upitom mogu li koristiti neke od mojih materijala u okviru nastave, kao projekcije ili materijale koje dijele tijekom predavanja. Ja trenutno surađujem s jednom nizozemskom organizacijom na razvoju predavanja o seksualnom zdravlju i definitivno bih voljela da se moje ilustracije više koriste u tom smislu. Mislim da su zbog svoje jednostavnosti savršene za tako nešto, nisu provokativne ni vulgarne, tako da su pristupačne i za mlađe generacije. Tako da se nadam da će u budućnosti biti još takvih suradnji.
Drugi neizostavan aspekt tvojeg rada tiče se inzistiranja na zaobilaženju binarne logike, a što se posebno vidi u ilustracijama u kojima prikazuješ identitete kroz prizmu nečega što nazivaš ambigous androginy. Osim toga, u okviru The Vulva Gallery nikada ne koristiš termin “žena” i “ženski” nego inzistiraš na rodno neutralnoj varijanti (vulva-owning individual). Zašto ti taj pristup važan?
S obzirom da dolazim iz LGBTIQ+ zajednice, znam koliko je važna inkluzivnost i znam da postoje mnoge osobe koje imaju vulvu, ali se ne identificiraju kao žene i mislim da te osobe imaju ista prava. Isto tako znam i koliko je super kada se ne osjećaš isključeno nego uključeno, i u jezičnom smislu također. Zato želim da se svatko tko ima priliku vidjeti moj rad u nekom trenutku u njemu može prepoznati i pomisliti “Vidiš, ja slično izgledam, i ja sam normalan”, umjesto da pomisli “Vidiš, tu me nema, znači da sam čudna”. Inkluzivnost bi trebala biti normalna, ali najčešće nije.
U seriji M/Magnetic bavila si se intimnošću i ranjivošću gay pornografije fokusirajući se na lica aktera, postavljajući roza pravokutnike na mjesto penisa. Otkuda ta potreba za drugim kutom pornografije?
Zapravo me fascinirala činjenica da mi se strejt pornografija uvijek činila vrlo neravnopravnom, odnos snaga moći tamo je vrlo neuravnotežen i uloge su vrlo tradicionalne. S druge strane, kad gledam mainstream lezbijsku pornografiju, osjećam da ju dominantno rade muškarci za muškarce, imam osjećaj kao da je posrijedi neka kazališna predstava, sve je nekako fake, kao da te djevojke uopće zapravo nisu tamo. S treće strane, u gay pornografiji izgleda kao da akteri stvarno uživaju, osjeća se neka vrsta iskrene zaigranosti i zabave, i odnos moći puno je ravnopravniji. Naravno, sada generaliziram, to definitivno nije pravilo, ali to me tada jako fasciniralo i htjela sam napraviti seriju na tu temu. Iako mi se danas čini da su ti radovi previše stilizirani, nekako presavršeni, zapravo sam htjela prikazati nježnost koja tu postoji, tu jednakost i mekoću, a da pritom ne budem previše eksplicitna, zato sam prekrila genitalije, jer je stvar više u interakciji i intimnosti nego u organima.
Osim tvoje web stranice, Instagram je važna, neizostavna platforma tvojeg djelovanja u javnom prostoru. Nedavno si za OUT predstavila nekoliko umjetnika i javnih osoba čije djelovanje smatraš bitnim, a čiji rad uglavnom pratiš preko te platforme. Socijalne mreže često su kritizirane zbog glamurizacije i površnosti, ali projekti poput tvojega pokazuju i njihov emancipatorski potencijal. Zašto si se odlučila baš za Instagram?
Ono što mi se sviđa kod Instagrama je to što je jako interaktivan. Kad netko dođe na moj web, zapravo ne znam o kome je riječ, što ta osoba misli, teško je doprijeti do ljudi. A na Instagramu je puno lakše ostvariti direktan kontakt, prodrijeti do ciljane skupine, pogotovo kroz korištenje hashtagova, naprimjer ako napišeš #feminism ili #queerart, znaš da će se tvoja objava doći do ljudi koje zanimaju te teme. Osim toga, oni tu imaju mogućnost da odmah odgovore i reagiraju, i to mi je vrlo važna motivacija za rad. Zato je Instagram za mene bio vrlo logična platforma.
Za kraj, zanima me je li te i na koji način promijenilo iskustvo koje si stekla kao autorica ovog projekta, kako su na tebe utjecale sve te vulve i sve te priče s kojima si se susrela?
Definitivno me sve to puno promijenilo. Naravno, i prije sam znala da je spektar tjelesnih različitosti stvarno širok i imala sam veliko poštovanje prema intimnim dijelovima tijela, ali nikad nisam razmišljala o tom bogatstvu osobnih priča. A danas kad hodam po ulici razmišljam o tome kako svaka osoba koju sretnem ima neku zanimljivu priču ili odnos prema svojim genitalijama, možda ima jako otvoren ili jako težak odnos, ali svaka osoba je autentična, posebna na svoj način. Mislim da je to zapravo najveća stvar koju sam stekla, ta otvorenost prema množini načina na koji svatko od nas korača kroz život.
{gallery}hilde atalanta{/gallery}
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
