Kratki animirani film Eeva Lucije Mrzljak ove je godine dobio nagradu na Animafestu kao najbolji hrvatski animirani film. Eeva je prikazana na prestižnom Berlinaleu ranije ove godine, nagrađena je u Annecyju, a svoje putovanje svijetom i osvajanje nagrada nastavlja i dalje. Lucija Mrzljak (1990.), hrvatska animatorica i ilustratorica s estonskom adresom, već je i prije ovoga filma imala zapažene uspjehe. O procesu animacije, životu u Estoniji, ilustriranju knjige, Eeevi i mnogočemu drugome pričamo s Lucijom.
Eeva je sjajan animirani film koji se prikazuje i osvaja nagrade na festivalima diljem svijeta. Jesi li očekivala ovakav uspjeh? Nosi li to određeni teret?
Jako me veseli da je film pozitivno primljen! Sva priznanja su, naravno, lijepa nagrada za uloženi trud i vrijeme uloženo u ovaj film. Kad se radi film, nikad ne znaš što će se s njim zapravo dogoditi i kako će rezonirati među publikom. To uvijek nosi veliki rizik, pogotovo zato što produkcija crtanog filma traje poprilično dugo te uključuje mjesece strpljivog rada i neizvjesnosti. Produkcija ovog filma je trajala tri godine, bio je dosta tehnički zahtjevan i stilski kompleksan film, a uz to nam je i pandemija produžila i otežala čitav proces.
Ne bih rekla da uspjeh nosi neki teret, bar ne u mojem slučaju. Priznanja su svakako pozitivna stvar, ali mislim da izvana izgledaju varljivo jer se zapravo ništa drastično ne mijenja u životu autora/ice, vi se i dalje svaki dan vraćate za svoj stol, svojoj radnoj disciplini, svojim nesigurnostima i novim izazovima.
Eeva se bavi temom za koju mi se čini da je i dalje tabu u društvu, a to je ostati i biti udovicom. Kroz povijest, u mnogim kulturama žene su bile smatrane ništavnima nakon smrti muževa. Ako se sjetimo prakse žrtvenog samospaljivanja žena u Indiji (sati), pa i načina na kojih ih se tretiralo u velikim mitovima, jasno nam je da je riječ o nečemu što još kao društvo nismo potpuno prihvatili. Kako gledaš na tu situaciju?
Da, zanimljivo je bilo baviti se tom tematikom, ispričati priču kroz Eevin lik. Film je smješten u 30-e godine prošlog stoljeća, u društvo u kojem nema mjesta ni razumijevanja za ženske emocije. Naravno, to je metafora za bilo koju sličnu situaciju u bilo kojem drugom vremenu i okruženju. U filmu pratimo Eevino emocionalno putovanje, njene faze suočavanja sa smrću i gubitkom – od hladnog negiranja do eksplozivne ljutnje, depresije i totalne rastrojenosti. Eevu također proganja osjećaj krivice iako u filmu samo nagađamo pravi tok događanja i odnosa s pokojnim mužem.
Općenito, u filmu i književnosti zanimljiva mi je mogućnost putovanja kroz unutarnje krajolike likova, one teško dohvatljive predjele gdje se isprepleće budni život sa snovima, koje je nemoguće racionalno objasniti, nego im se može prići samo na metaforički način. Vjerojatno si primijetila da su pored Eeve svi likovi muškarci i da izgledaju identično.
Upravo to mi je bila jedna od najzanimljivijih stvari u filmu. Svi muški likovi, zaista, kao da su jedan te isti muškarac…
To je zato što pratimo Eevinu emocionalnu perspektivu, iz položaja velike emocionalne rastrojenosti, zato su sva lica oko nje prikazana kao ista i daleka, u nastojanju prikazivanja tog osjećaja distanciranosti i otuđenosti te nedostatka razumijevanja u hladnom i racionalnom muškom svijetu.
Kako se uopće pojavila ideja da se bavite jednom takvom pričom?
Za vrijeme produkcije našeg prošlog filma Roda (Toonekurg, 2020), moj suradnik Morten Tšinakov mi je ispričao kako je sanjao san u kojem je vidio scenu udovice koja stoji pored lijesa svog muža i na njemu stoji djetlić koji utipkava kljunom Morseovu abecedu. Taj prizor nam se činio kao jako zanimljiva scena i otvorio je pitanje tko bi mogla biti ta žena, i tako smo oko te scene sagradili priču. Ovo je samo jedan primjer kako ideje dolaze iz misterioznih smjerova i o nama ovisi hoćemo li prepoznati i iskoristiti potencijal za dobru priču.
Koliko je Eeva za tebe i prikaz nepristanka na patrijarhat kao takav? Ona je svakako poziv na dozvolu za emocije, tugovanje…
Prije svega nastojim raditi sugestivne filmove, otvorene za interpretaciju, stoga mislim da se značenje čita subjektivno, različito kod svakog gledatelja i gledateljice. Naglasak je na ljudskom iskustvu i emocijama, ne nužno kao kritika patrijarhata.
Mnogo humora, boli, mnoge neočekivane scene koje donose obrate, bez dijaloga, a sve nam je ipak dohvatljivo. Jesmo li danas zaboravili pričati priče samo slikom?
Oduvijek su me fascinirali filmovi i kazališni komadi koji uspijevaju dočarati priču bez previše teksta. Mislim da je na mene imala jaki utjecaj eksponiranost povijesti filma s teritorija istočne Europe – Zagrebačka škola animiranog filma, te poljski, češki i estonski filmovi. Njima je zajedničko to da su kroz desetljeća političke cenzure morali razviti dovitljiv metaforički jezik kojim su mogli ispričati priču pod krinkom i tako stvarali u svakoj priči novi prostor za interpretaciju. I naravno, na mene je definitivno utjecao uvrnuti estonski smisao za humor.
Dosad si napravila tri kratka animirana filma u suradnji s estonskim redateljem Mortenom Tšinakovim, u koprodukciji Hrvatske i Estonije. Koja je tajna dobre i duge suradnje? Kako izgleda tvoj, odnosno vaš proces stvaranja animiranog filma?
Morten i ja smo studirali na istom odsjeku za animirani film u Tallinnu, pa mislim da bez obzira na to što dolazimo iz dva različita kraja Europe, imamo neki zajednički filmski jezik, sviđa nam se estonski smisao za humor i nadrealizam. Još od prve suradnje razvili smo zajedničku kreativno-radnu dinamiku. Morten bi napisao prvu verziju scenarija i nakon toga bismo na svakom aspektu filma radili zajedno. Ja sam radila dizajn likova i pozadina. Priča bi se kroz produkciju mijenjala i dobivala nova rješenja, detaljno bismo planirali svaki detalj scena, orkestraciju pokreta, ritam, montažu, itd… Film bismo gradili kao mozaik ili kolaž koji tek kroz vrijeme dobiva svoju konačnu formu. Također, pored vizualne strane, nam je jako važna glazba i dizajn zvuka u filmu. U ranoj fazi razvoja animatika razmišljamo kakav zvuk prati vizuale. Morten potpisuje glazbu u posljednja dva filma i u nekim dijelovima ga ja pratim s violinom i glasom. Također, u svakom filmu dajem glas ženskim likovima, tako i u ovom slučaju s Eevom.
Dakle, završila si studij animacije u Estoniji (krenuvši od Zagreba, do Krakowa i na kraju Tallina) i već godinama živiš i radiš tamo. Kako se dogodio taj “skok” prema sjeveru, što te tamo zadržalo? Što vidiš kao razlike i sličnosti u školovanju, životu, pristupu animaciji?
Kroz studij me općenito zanimala estetika i kompleksna povijest istočne Europe, tako da sam boraveći u Zagrebu, Krakowu, Pragu i Tallinnu mogla izbliza proučavati umjetnost i kulturu, te na tom putu razvijati neki svoj osobni rukopis i način izražavanja. Studij animiranog filma u Tallinnu me posebno privukao zato što su me fascinirali estonski animirani filmovi koje sam godinama gledala na zagrebačkom Animafestu. Htjela sam vidjeti odakle dolaze ti filmovi, učiti od autora/ica koje žive i rade u tom gradu. U Tallinn sam došla 2013. godine misleći da ću završiti magisterij i vratiti se nakon toga kući. Međutim, otkrila sam predivnu zemlju u kojoj sam imala priliku razvijati se, raditi na brojnim projektima… I tako sam neplanirano ostala, naučila jezik i sada predajem na odsjeku za animirani film na Akademiji likovnih umjetnosti.
Zapravo nema nekih velikih razlika u Hrvatskoj i Estoniji, rekla bih da autori imaju slične prilike i mogućnosti što se tiče rada na filmu i financiranja projekata. Jedino bih rekla da je u Estoniji jači osjećaj zajednice, autori i umjetnici se češće druže i surađuju. Također, vjerojatno zahvaljujući tome što mnogi fakulteti u Estoniji drže nastavu na engleskom jeziku, u Tallinnu živi puno umjetnika i umjetnica iz cijelog svijeta, tako da vlada neka vrlo kreativna i šarena atmosfera. Uz to, mislim da duge i hladne baltičke zime definitivno stvaraju atmosferu za koncentriranu radnu disciplinu, dok je u Hrvatskoj vrlo lako upasti u zamku sjedenja na terasi uz kavu pod suncem.
Uz animaciju, baviš se i ilustriranjem knjiga. Primjerice, s Oljom Savičević Ivančević radila si na slikovnici Moj prijatelj mačkodlak (Sandorf, 2021). Koliko su ti takvi angažmani bitni? Koliko često radiš kao ilustratorica, kako biraš priče (ili kako one biraju tebe)?
Olju sam upoznala na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu, gdje je pala ideja da bismo mogle napraviti knjigu zajedno. Moj prijatelj Mačkodlak je dobio nagrade “Grigor Vitez” i “White Ravens” u Njemačkoj, a knjiga je nedavno izdana i u estonskom prijevodu. Iz te naše suradnje rodilo se jedno lijepo prijateljstvo.
Na ilustratorskim projektima radim cijelo vrijeme, paralelno uz filmske projekte. Trenutno radim na knjizi za djecu u suradnji sa Sanjom Lovrenčić koja bi trebala izaći sljedeće godine u izdanju kuće Mala Zvona. Oduvijek me zanimala ilustracija koja je usko povezana s književnošću. Važno mi je raditi s pričama koje me na neki način inspiriraju, da živim u njima neko vrijeme dok stvaram vizualna rješenja. Bitne su mi suradnje u kojima mogu imati dijalog s autorima tekstova i da zajedno dođemo do konačnog rješenja knjige.
Koje su razlike u procesima ilustracije i animacije? Što ti daje jedno, a što drugo?
Animirani film i ilustracija su dva sasvim različita svijeta s ponekim dodirnim točkama. U jednom i drugom funkcija likovnosti, kao i svake druge umjetničke forme, jest stvaranje novog jedinstvenog iskustva. Za mene je animirani film ultimativna forma umjetnosti upravo zato što ujedinjuje mnoga polja: primijenjenu umjetnost, ilustraciju, književnost, poeziju, glazbu, dizajn zvuka, montažu, ritam, pokret… Kao redateljica, moram obraćati pažnju na široki spektar faktora koje ujedinjujem u jedinstvenu kompoziciju. Animacija također iziskuje strašno puno strpljena i minuciozne preciznosti, tehničkog znanja i općenito snage volje zbog sporosti procesa. Ali zato nakon sveg truda, najveća je nagrada vidjeti crtež koji je oživio na ekranu. Film je, na kraju krajeva, kolektivno iskustvo, dok je listanje knjige neka vrsta intimnijeg iskustva.
Ilustracija u knjigama, naravno, uvijek počinje s tekstom. Svaka ilustracija mora biti promišljena kako bi odgovarala priči, a pritom stvarala konceptualnu i uravnoteženu cjelinu knjige kao objekta koji će netko držati u rukama i listati u svom tempu. Nadalje, film uglavnom podrazumijeva timski rad u filmskom studiju i rad na kompjuterskom ekranu, dok ilustracije radim sama isključivo, tradicionalnim tehnikama, olovkom na papiru. Taj proces je vrlo intuitivan i taktilan, pokušavam uhvatiti atmosferu koja je negdje između stvarnosti i fantazije. Nastojim stvarati slike koje nisu pretjerano definirane, već otvorene za interpretaciju.
