Objavljeno

Seksualno oslobođenje Anaïs Nin

Strip Anaïs Nin – na moru laži autorice Léonie Bischoff u Francuskoj je objavljen 2020. Sljedeće godine na Festivalu stripa u Angoulemeu primio je nagradu publike a kod nas se, zahvaljujući Fibri, pojavio u srpnju 2022.

Strip govori o Anaïs Nin (1903.-1977.), francuskoj spisateljici koju su najizrazitije obilježili dnevnici što ih je u cenzuriranom obliku objavljivala još za vrijeme života, a nakon njezine smrti objavljene su i verzije u kojima otvoreno govori o svojim seksualnim iskustvima. Iako su erotici posvećena brojna umjetnička djela, mora se priznati da su ovi dnevnici zanimljivi upravo zbog činjenice da ih je pisala žena. Čitateljicama je stoga puno bliže njeno iskustvo kroz koje mogu prepoznati sputavanja, zabrane i strahove s kojima se i same suočavaju obzirom da su odgajane drugačije od muškaraca – prvenstveno s predrasudom da njihova seksualnost ima ulogu određivanja njihovog društvenog ugleda. Uz društvene, ženska seksualnost ima i brojne druge uloge, ali rijetko je tko prije i nakon Anaïs Nin tako otvoreno predstavio ideju da je najvažnija uloga koju ženska seksualnost može imati – uloga pružanja užitka samim ženama.

Anaïs Nin porušila je brojne tabue istražujući vlastitu seksualnost i pišući o najskrivenijim i najosjetljivijim slojevima svog bića. U intervjuima koje je davala tijekom života spominje kako je nakon objavljivanja svojih dnevnika primila puno pisama čitatelja/ica koje su joj slale i svoje dnevnike jer su osjećale da joj žele uzvratiti svu iskrenost koju im je pružila i jer ih je svojom knjigom potaknula da se bolje osjećaju u svojoj koži, da se osjećaju manje usamljenima u svom svijetu senzualnosti koji nam je svima prirođen ali se malo tko usudi o njemu pričati otvoreno i iskreno kao ona.

No, reakcije nisu uvijek bile ugodne – Léonie Bischoff navodi da je pripremajući scenarij za ovaj strip naišla na brojne biografe koji su se bavili Anaïsinom književnošću, a koji su prema njoj nastupili osuđivački i patronizirajući. Stoga ih je odlučila ignorirati i temeljiti strip na Anaïsinim dnevnicima, romanima i korespodenciji.

Biografije poznatih umjetnika/ca uvijek su zahtjevan zalogaj za autore/ice – portretirajući umjetnike/ce, oni (namjerno ili nehotice) govore i o sebi i razlozima zbog kojih ih privlači njihova životna priča. Léonie Bischoff na ovom je stripu radila punih osam godina. U intervjuu koji je dala za portal aVoir aLire 2020. kaže da je njena fascinacija dnevnicima Anaïs Nin započela još u vrijeme kad je bila studentica u Bruxellesu. Osjećala joj se bliskom jer je bila u životnoj fazi kada je pokušavala postati umjetnica pa se zato poistovjetila s njezinom potragom budući da je u njezinu glasu bilo nečega što joj se učinilo autentičnim.  

Léonie je odlučila prikazati razdoblje od 1928. do 1934. godine. U tom periodu Anaïs počinje živjeti u pariškom predgrađu kao supruga uspješnog mladog bankara te upoznaje Henryja Millera koji joj pomaže da oslobodi i usmjeri svoj seksualni i umjetnički potencijal. Léonie je prikazuje kao dragu i sanjivu osobu koja ne poriče svoju ranjivost i koja u seksualnosti vidi ultimativnu slobodu, ali i ljepotu i ljubav kojima duhovnost, intelekt i seksualnost veže u čvrst čvor intime.

U stripu je i Anaïsin dnevnik prikazan kao osoba, utjelovljenje njenog drugog „ja“. Nacrtana je kao slobodnija verzija nje same, stoga je često vidimo u opuštenom izdanju, u noćnoj haljini i raspuštene kose. Simbolika i alegoričnost ovog lika nije usamljen slučaj; Léonie ih koristi često i kad govori o drugim likovima u stripu.

Jednako vješto kao što koristi jezik simbola, sjajno koristi i filmski jezik; govor tijela i rječitost teksta upisanog u oblačiće isprepličući od svih narativnih tehnika raskošnu cjelinu. Veliku pozornost pridaje i govoru likovnosti kojim se naročito zaokružuje emotivnost prizora, naglašavajući ga kroz crtanje sporednih detalja – travki, dima, kose ili cvijeća – dajući kroz njih dodatnu prednost ekspresiji ispred realizma.

Stilizacija likova odlično pristaje u taj koncept – Leonie je dizajnirala likove kao pojednostavljene, gipke figure pune života i pokreta. Autorica koristi drvene bojice, zbog čega kadrovi podsjećaju na ilustraciju za djecu, čime kao da se podcrtava nježnost ove priče. Likovnost kadra uvijek je u istoj paleti, ali varira od crtačkog do slikarskog pristupa, ovisno o tome na kojem se emotivnom nivou priče nalazi i prikazuje li stvarnost, sjećanja, misli, snove ili halucinacije. Ova slojevitost pripovijedanja korespondira sa slojevitošću svih Anaisinih osobnosti i osobitosti.

Usporedimo li način na koji je u stripu prezentirana Anais s likovima stripovskih junakinja erotskih stripova koje su kreirali muškarci, primjerice Valentinom (1965., Guido Crepax), Barbarellom (1962., Jean-Claude Forest), Druunom (1985., Paolo Eleuteri Serpieri) ili Guliveriane (1995. Milo Manara). primjetit ćemo da ostale junakinje spadaju u područje fantazije, ne samo zbog svog idealiziranog izgleda, već i zbog toga što problemi na koje nailaze u svojim avanturama ne odražavaju realnost ni na koji način, pa čak ni u metaforama i hiperbolama karakterističnima za SF.

Koliko god da junakinje erotskih stripova prakticiraju seks i odijevaju se provokativno, u njihovu svijetu posve se ignorira činjenica da bi ih, da su stvarne osobe, pregazio višestruko nadmoćniji neprijatelj – mizogini patrijarhat koji je prema ženama koje otvoreno pokazuju svoj seksipil pun okrutnosti, prezira i mržnje. Iz tog je razloga žena koja nije objekt nego subjekt požude često prisiljena na skrivanje, maskiranje istine, prešućivanje, tajenje i laži.

Anais je u usporedbi s ranijim junakinjama erotskih stripova uvjerljivija ne zato što je bila stvarna osoba, već zato što propituje svoje kočnice i strahove i što nas navodi da se zamislimo nad činjenicom da svoje dnevnike nije objavila u cjelovitom obliku za života, što nam pokazuje da žena mora biti mrtva da bi se mogla nositi s reakcijama na svoju seksualnost. Jedina strip-junakinja koja joj je bliska jest strip-crtačica Ulli Lust, koja stvara autobiografske erotske priče i jednako kao Anais govori o tome koliko je skupo morala platiti sve što se usudila proživjeti.

Junaci koji računaju na svoju nepobjedivost u svoje bitke moraju ulagati vrlo malo hrabrosti – puno više riskiraju oni koji znaju da nisu nepobjedivi i svjesni su cijene svog poraza. „Ne bojim se dubina, imam ozbiljan strah od plitkog života“, zapisala je Anais u svojim dnevnicima i time dala naslutiti specifičnost hrabrosti koja joj je bila potrebna kako bi se izborila za pravo na intimu u okvirima vlastitog života. Léonie Bischoff portretirala ju je na tom tragu, prikazujući njenu duhovnost, optimizam i stvaralački zanos koji je izrastao iz korijena njenog seksualnog bića.


Povezano