Nakon što je večer otvorenja međunarodnog festivala Impronedjeljci/Impromondays III u Močvari 18. rujna već zagazila u utorak ujutro, a publika se razilazila kućama, uslijedio je jedan od posljednjih ljetnih nastupa talijanskog post-free-jazz kolektiva Jooklo koji se u formi dueta pripremao za novu sezonu na koncertnim prizorištima Njemačke i SAD-a, gdje djeluju posljednjih 20-ak godina.
Tekstura zvuka tenor-saksofonistice Virginije Gente iz crvenog je spektra rafala prešla u roj ružičastih alikvota, bez namjere da posustane, a kamoli poklekne. Možda ne toliko razvikana ili mapirana kao zapadnoeuropske joj kolegice, Genta je jedna od saksofonistica i instrumentalistica novog doba koje klejmaju nasljeđe improvizacijskog jezika, a u čije se fanove ubrajaju Henry Rollins ili članovi grupe Fugazi.
Format u kojem saksofonu sapu krade “bubnjar s tri ruke” nastao je uslijed odbacivanja harmonijskih instrumenata jazz-kvarteta te redukcije formata kvarteta na duet, prisjetimo se toga u svjetlu nedavnog rođendana Johna Coltranea. U svoje vrijeme je prvi takav nosač zvuka [sic!], “Interstellar Space,” čekao na objavu punih pet godina, a otvorio je napuštanje jazz-fraziranja u smjeru ethna – ako baš hoćete i techna – a samim time za ritual iskona. Teksture nastale munjevitim skokovima akorda ponad pulsa nalik pljuskanju riječnih brzaca kodirale su 1970-ih godina post-žanr koji se mahom odalečivao od publike u napuštenim skladištima/studijima/ateljeima i obilježio rađanje tzv. loft-scene, o kojoj posljednjih godina slušamo uglavnom u kontekstu povijesti gentrifikacije post-industrijskih urbanih sredina.
Impronedjeljci/Impromondays su glazbeni susreti ad hoc improva (za razliku od udomaćenog pojma impro, koji dolazi iz neinstitucionalnog kazališta) koji se također odvijaju u ambijentu “tvornice na kraju grada,” popularne Močvare. Nazivu unatoč, počesto se fulavaju s kalendarskim ponedjeljkom (zamišljene su kao radionice na dan kad se ne sviraju gaže), a pokrenuo ih je gitarist i improvizator Dragan Pajić-Pajo.
Treće izdanje festivala obilježila je retrospektiva stare garde, koja je zapravo sama otkrila festival zahvaljujući Facebooku. Naime, jedan je od ranijih gostiju koncertne serije svojoj online sljedbi urbi et orbi predstavio poliptihe Igora Hofbauera iz prostora klupskog šanka, na sveopće oduševljenje svjetske javnosti. Tako je koncertna serija koju vodi Damir Kafka – Capri, suosnivač/saksofonist Haustora, Cul-de-Saca, kao i Franz Kafka Ensemblea, zagazila u međunarodni kontekst.
Nakon uvertire – na kojoj su uz veterana sopran-saksofona Harryja Sjöströma nastupili i Zlatko Kaučič na bubnjevima, ujedno kustos slovenskog Brda Contemporary Music Festivala, Tena Novak na violini, te Pavle Jovanović na električnoj gitari – zategnuvši konopce imaginarno uspostavljenog ringa, trio Rodriga Amada, Ivara Robana Križića i Pere-Olivera Jorgenssona nije se drznuo prekoračiti onkraj oboda koji si je festival postavio za ishodište. Svirajući k’o na traci, uz najbolju su volju dosegli nivo trija kakvih smo se u svoja vremena naslušali po KSET-ovima, osim što je Križić dodatni naboj izvukao iz dionice simultanog sviranja dvostrukog gudala.
Večer je zato snažnim magnetizmom triju saksofona “bez zaštite” obilježio Triple Reed, projekt saksofonistkinje Jasne Jovičević iz Vojvodine, u kojem su joj se pridružili rezidenti festivala, saksofonist Cene Resnik iz Ljubljane, uz samog Kafku-Caprija.
Skladateljica i improvizatorica Jasna Jovičević, čiji proboj iz sfere mainstreama pratimo posljednjih godina s velikim udivljenjem, komornim se i elektro-akustičnim skladbama u kojima je istraživala akustiku moždanih valova, kao i klupskom putarinom s kolegicama iz SAD, ponajprije primaknula reafirmaciji Caprijevog glazbeničkog iskustva te za sobom ostavila stilske repove svojih uzora Drescha Mihalyija i Charlesa Gaylea u relativno kratkom razdoblju.
Drugu je večer označio izlazak vokalistice Maggie Nichols, uz violinistice Sylviju Hallet i Susanne Ferrar iz Velike Britanije. Tri su glazbenice, koje više od pravorijeka i harmonije zanima scenska magija, brzo uspostavile zid zvuka škripanjem glasnica i čupkanjem žica, afirmativno prenerazivši akustički prostor dvorane. Njihove zasluge u okviru londonske scene i neosporno povijesno mjesto u razvoju jedne ne-idiomatske prakse svakako su festival zakucale u jedno od središnjih regionalnih, ako ne i širih energetskih zbivanja tog tjedna.
Premijerno za zagrebački nastup pridružila im se američka bubnjarka Tracy Lisk, čime je sve prešlo u ekskluzivu, a Halletino muziciranje na pjevnoj pili, uz Nicholsin tap-dancing pripremile ugođaj za novu diverziju u parteru dvorane – nastup Jookla s gostujućim glazbenicima, kontrabasistom Borisom Janjetom te Amadom na tenor-saksofonu.
Festival se, dakle, s kratkim pauzama izmjenjivao na bini i ispod nje, kao da želi poručiti da je cijelo događanje ’onkraj scene’, iako poduprto od kulturnih institucija stranih zemalja. Kao i o ponoći, Genta je prosvirala paralele krvnih žila publike samo što se “upalila”, pogonjena mlaznim bas-bubnjem kolege Davida Vanzana.
Netko bi se jamačno zakleo da je Močvaru pohodio duh mladog Pharoaha Sandersa, kojeg su u coltraneovskom kumstvu prozvali “sinom,” iako je nominalno riječ o “kćeri,” ako ne i “majci” novog premaza post-free-jazz scene. Međutim, Amado, koji posljednjih godina svira u sastavima preživjelih veterana europskog free-jazza, kao da se štedio, uglavnom je letao s cvijeta na cvijet, srčući muzirajuće kupice zvuka, odolijevajući poslati kakvu strijelicu u skladu sa brandom svojega prezimena. Dotle je Genta prelazila s instrumenta na instrument, svirajući simultano i saksofone i udaraljke, uz baražnu vatru ritam-sekcije kojoj je ponajmanje ostajao dužan domicilni kontrabasist.
Za jezičac na vagi večeri koja je prijetila probiti strop mogućeg pobrinula se Baba Vanga domaćeg popa, pjevačica Vesna Pisarović, koja se može pohvaliti da rasprodaje sportske dvorane, dok joj na klupske nastupe dolazi omjer rodbina-prijatelji, ako i to (da se poslužimo slavnom frazom poljske nobelovke Wysławe Szymborske). Podboltana duetom slovenskih bubnjara, Kaučiča i Gala Furlana, koje je netko u šali prozvao Zlatko Gall triom, Pisarović je prostor omađijala koprenom monumentalnih vokaliza poput paukove mreže u kojoj su joj se kolege koprcali po guštu publike koja je s ovacijama prihvatila ovaj neuravnoteženi tango-a-trois.
Na početku završne večeri festivala, Furlan će uz Sjöströma opet raditi na zatezanju čvorova, ovaj put frekvencijskih točaka po kojima je diskretnim oralnim šumovima čeprkala vokalistica Tea Vidmar.
Za razliku od estetike klimaksa Talijana, Festival Impronedjeljaka utoliko je izazvao publiku što se ispiljeno-izbrušeni glazbeni vokabulari supostavljaju tako da čak i kad se nameću jedni drugima, dramaturgija uspostavlja eleganciju izraza koja publiku drži u stanju nevjerice. Komunikacija je to poput odnosa orijentalnih učitelja koji ispred učeničkog nastojanja nastupaju iskustvom. Još i to što čitava tenzija teče neverbalno, postoji prešutni sporazum da svatko od sudionika, odnosno sudionica zna kad je otprilike – dosta.
Antička formula “ničeg odviše” u triju elektroakustičara Mije Gladovića je zaglibila u tišinu, komplementarna pregnantnim istupima violinistice Barbare Luneburg s Jorgenssenom na bubnjevima – narušavanu tek šumom frižidera iz backstagea. No, nakon što je taj aspekt scenskog jezika i njegove redukcije istražen i presložen, festival se vratio svojoj rutini Impronedjeljaka – shortcutsima u koje domaći glazbenici dolaze trijebiti višak tišine u jednoj sada ipak naćuljenoj i elektriziranoj atmosferi. U istu vodu stupamo i ne stupamo, rekao je jednom filozof. I to onakvoj da su se bića s Hofbauerovih slika potpuno nezamjetno ušuljala u publiku, uživajući što gosti s pivskom koprenom napokon više ne skreću pogled…
