Plod spoznaje peti je strip-album švedske autorice Liv Strömquist koji je 2018. u Hrvatskoj u prevodu Željke Černok objavila izdavačka kuća Sandorf.
Ovaj je album daleko od onog što očekujemo kada pomislimo na klasični strip. Sve ono na što smo u njemu navikli ovdje je okrenuto naglavačke – od pristupa samoj formi preko preporučljivih omjera količine slike i teksta pa činjenice da je ovo strip u kojemu nema glavnog junaka ili junakinje s kojom proživljavamo neke napete avanture. No, autorica bez obzira na to uspijeva održati našu pažnju i voditi nas da sa zanimanjem pročitamo strip do kraja.
Plod spoznaje sastavljen je od niza tekstova vezanih uz seksualnost, koje smo davnih dana mogli vidjeti, primjerice, u Modroj lasti u vrlo sramežljivom obliku u rubrici „Rezervirano za djevojčice“. Ovdje se o tim temama govori puno otvorenije i jasnije. Bitno je odmah pojasniti da se cijeli strip bavi represivnim odnosom patrijarhalnog društva spram ženske seksualnosti i da autorica navodi brojne primjere mizoginije s kojima se obračunava na iznimno duhovit način, rugajući se svim nelogičnostima njihovih agresivnih teza. Njen humor djeluje ljekovito na sve čitateljice koje su prihvatile ideju da s njima nešto nije u redu samo zato jer su seksualna bića.
Stavove da je ženska seksualnost sramotna i demonska autorica pronalazi u religijskim, filozofskim, znanstvenim, novinskim i udžbeničkim tekstovima, kroz sva povijesna razdoblja i u svim sferama društva u sadašnjosti.
U prvom odlomku donosi top-listu muškaraca koji su bili „pretjerano zainteresirani“ za ono što se zove „ženskim spolnim organom“, poput Aurelija Augustina ili Johna Harveya Kelloga koji je, osim što je izumio kukuruzne pahuljice, tvrdio da masturbacija uzrokuje epilepsiju, ili pak Isaaca Bakera Browna koji je zbog jednakog prezira spram samozadovoljavanja žena zagovarao kirurško odstranjivanje klitorisa. U ovom se dijelu spominju i srednjovjekovni lov na vještice i barun George Cuvier koji je u 19. st. iz Afrike doveo Saru Baartman te je pokazivao i izlagao diljem Europe zbog toga što je imala velike stidne usne, što je u okviru znanstvenog rasizma smatrao ključnim dokazom za „životinjsku seksualnost“ crnih žena. Njegova je opsesija bila tolika da je nakon Sarine smrti konzervirao i držao u staklenci njenu stidnicu, izlagao je i pokazivao „civiliziranom“ narodu, a svijet je trebao dočekati 2002. godinu da bi se njeno tijelo, na inicijativu Nelsona Mandele, do kraja sahranilo u rodnoj Africi. Ideja da muško spolovilo treba biti što veće, a žensko što manje opstaje i danas, pa autorica primjećuje kako je iznimno popularan kirurški zahvat koji smanjuje stidne usne.
Drugi dio strip-albuma govori o tome kako suvremena znanstvena javnost skriva informacije o postojanju nekih dijelova ženskog spolnih organa – često su izostavljeni u udžbenicima iz biologije, novinskim tekstovima pa čak i reklamama za seksualna pomagala. U svim ovim primjerima poriče se da žensko spolovilo ima i vanjske dijelove, a manjkav opis ženskog spolovila navodi djevojčice na pomisao da imaju neki oblik deformiteta.
Treći se dio strip-albuma bavi nabrajanjem teorija koje tvrde da žena ne može doživjeti orgazam, da je on previše kompliciran, teško dokučiv i u konačnici nevažan, a četvrti se dio sastoji od izjava koje je autorica skupila od brojnih žena koje govore o sramu kojeg osjećaju zbog vlastite menstruacije. Na početku ovog odlomka kaže: “Razlika između krivnje i srama je ta da krivnju osjećamo za nešto što smo učinile, dok sram osjećamo zbog toga kakve smo.” Nakon toga se bavi uzrocima tog srama – pronalazi ih u Bibliji, u tekstovima Plinija Starijeg (koji je tvrdio da menstrualna krv može uzrokovati brojna zla, primjerice pomor pčela u košnicama), a prepoznaje ih i u reklamnim sloganima suvremenih proizvođača higijenskih uložaka.
Posljednji dio strip-albuma završava umirujuće – autorica kroz simboliku bajke o Trnoružici govori o djevojčici koja postaje žena, te se okreće svom unutarnjem svijetu jer se u njemu odvijaju duševni procesi od tolike važnosti da nema energije za vanjske aktivnosti, stoga pada u duboki san okružena cvjetovima stotina krvavo crvenih ruža. Na taj način pokušava pomoći čitateljicama da se pomire sa svojom prirodom i prihvate je na zdrav način.
U ovom stripu tekst u potpunosti dominira – uokviren je oblikom kadra koji ga raspoređuje i ističe na razne načine. Pritom se koriste različiti fontovi koji sugeriraju korištenje različitih glasova – što same autorice, što likova o kojima govori. Ako uzmemo u obzir da je Liv Strömquist ujedno i radijska voditeljica, taj način pripovijedanja postaje logičan – vidimo da je riječ o osobi koja je vješta s riječima i zna ih koristiti na slikovit način. Strip zato djeluje poput pamfleta ili letka koji pokušava (pre)formulirati naš stav o pitanjima koja su tabuizirana i baš je zbog toga njima lako manipulirati.
Crtež stripa vrlo je jednostavan, kao i ponegdje umetnute crno-bijele fotografije koje izgledaju anarhično, kao u fotokopiranim fanzinima – kompletna je nepretenciozna, gerilska likovnost vrlo duhovita u svojem pojednostavljenju. Ovakva je stilizacija u ulozi podcrtavanja humora i djeluje kao da karikira „naivnost“ žena, što odlično funkcionira u obračunavanju autorice s „mudracima“ koji ženama uvijek dociraju i govore s visoka.
Iako strip prvenstveno obraća ženama, podsjetimo se da su rubriku „Rezervirano za djevojčice“ potajno čitali i dječaci, pa se nadam da će i oni sa zanimanjem pročitati ovaj strip i da će i kod njih stvoriti jednako zdrav odnos spram ženske seksualnosti.
