Objavljeno

Rdeče Zore – crvena zora sviće nad Slovenijom

Foto: Nina Pernat, 2019.

Međunarodni queer feministički festival Rdeče Zore svoj staž broji od 2000. godine i prvog osmomartovskog festivala održanog u autonomnom kulturnom centru Metelkova u Ljubljani. Ovogodišnje su dobitnice nagrade Women on Women koje u Sloveniji dodjeljuje organizacija Mesto žensk, i tim povodom razgovarale smo s kolektivom Rdečih Zora.

Prošle godine su Rdeče Zore bile među zadnjim festivalima koji su se uspjeli održati u standardnom formatu, prije lockdowna, a ove godine ste nakon dva desetljeća bile primorane festival održati online. Kakvo vam je bilo to iskustvo te kakvi su bili odaziv i reakcije publike? Planirate li dio festivala zadržati u tom obliku i nakon što se stanje s pandemijom normalizira?

Prošle godine smo za dlaku uspjele/i preduhitriti pandemiju Covida-19, dok se većina ovogodišnjih događaja uistinu odvijala putem interneta, iako ne sva. Naime, izložbe Petre Korent Dobrodošla nazaj v raju i To je vojna – izbor protestnih plakatov vsepoljske ženske stavke realizirane su u fizičkom obliku usporedo sa online varijantom na portalu spol.si udruge Vita Activa, s kojom surađujemo i na projektu Bodeča neža, nagradi, odnosno antinagradi za najseksističkiju izjavu godine (od ožujka do ožujka).

Upravo se na potonjem događaju ispostavilo da online realizacija može biti vrlo prikladna stvar s obzirom da neki članovi/ce FemTV tima žive u inozemstvu. Zapravo smo svojim događanjima dosegnule/i mnogo širu publiku, onu koju ne dosežemo događajima uživo, što je vrlo pozitivna stvar. Kad masovna okupljanja budu ponovno izvediva, planiramo organizirati glazbene događaje koji nisu prikladni za online format.

Ipak, ništa ne može zamijeniti druženje i povezivanje uživo jer se tako stvaraju autentičnije veze među publikom te između publike i nas. Unatoč tome, postoji mogućnost da ćemo u narednim godinama realizirati još neka online događanja. Definitivno smo tijekom ovogodišnjeg festivala stekle/i puno novih znanja u vezi s tim.

U stvaranju festivala sudjeluju osobe iz raznih zemalja kao volonteri, ali i kao organizatorice. Kako je došlo do toga? Kako uspijevate održati kvalitetan kontinuitet rada? Kako funkcionirate kao kolektiv?

Od samih početaka festival se temelji na dobrovoljnom radu, principu „uradi sam“ i nehijerarhijskoj organizaciji, kao i na međunarodnoj integraciji i solidarnosti. Vjerojatno je i veća uključenost alternativnih i autonomnih prostora u kojima stvaramo pridonijela raznolikijem profilu volonterskog i organizacijskog tima.

Održavanje kvalitete rada i kohezije tima uvijek je izazov. Velik se dio naših članova/ica nalazi u nepovoljnim životnim situacijama i teško osigurava egzistenciju svojim plaćenim radom, tako da je stalna iscrpljenost stvarnost s kojom se sve češće susrećemo i koja uvelike utječe na to koliko možemo uložiti u projekt Rdeče zore. No, svi mislimo da su teme kojima se festival bavi izuzetno važne, kako za naše bliske podržavatelje/ice, tako i za širu (slovensku) javnost, tako da smo, bez obzira na sve, s festivalom ustrajne/i već 22 godine.

Alternativna scena se doživljava kao okruženje koje je inkluzivno i neseksističko, no u predstavljanju festivala na web stranici stoji da su žene, koje su oduvijek bile dio nevidljive snage Metelkove, pokrenule Rdeče Zore s namjerom da to promjene i da prezentiraju svoj rad. Je li došlo do te promjene? Kakva je situacija bila tada, a kakva je sada po pitanju vidljivosti rada i stvaralaštva žena?

Alternativna scena uistinu je inkluzivnija od mainstream scene, ali to ne znači da seksizam i neuvažavanje rada nisu prisutni. Ono što je dobro, posebno u autonomnim prostorima kao što je AKC Metelkova mesto, jest da je moguće riješiti ova i slična pitanja s mnogo manje otpora okoline, a samim tim i puno lakše nego izvan njih. Za to je potreban samo tim ljudi koji imaju volje, energije i vremena da nešto naprave i time (u našem slučaju) utiru put feminističkom i queer razmišljanju koje se postupno širi, prvo u neposrednu okolinu, a zatim i šire. Zapravo, AKC Metelkova mesto je oduvijek imala mnogo žena koje kreiraju programe, vode udruge i organizacije, ključne su osobe raznih inicijativa itd., što se vjerojatno može pripisati inkluzivnijem djelovanju općenito, kao i činjenici da postoji vrlo malo ili gotovo ništa namjernog potkopavanja legitimiteta različitih mišljenja. Uz to, u inicijativama koje su proizašle iz spontane akcije koje su u nekim područjima djelovanja jako srodne, tolerancija je neusporedivo veća.

Međutim, ne radi se samo o ženama, već o svima koji su sustavno zapostavljeni na temelju spola, seksualne orijentacije, seksualnog izražavanja ili bilo koje druge osobne okolnosti. Zbog toga, festival Rdeče Zore i dalje radi na tome da skrene pozornost na ta pitanja.

Dizajn: Nika Lapkovski (foto: Nina Pernat, 2019.)

Prvih nekoliko godina, festival se dešavao u nekoliko gradova u Sloveniji. Zašto se od takve prakse odustalo, imate li planova ponovno oživjeti takav format festivala, ili je sada fokus na nekoj drugačijoj vrsti umrežavanja unutar feminističke scene?

Događalo se to i kasnije, ali samo kao iznimka, jer je to dodatni organizacijski zalogaj koji obično zahtjeva dodatne troškove. Upravo ove godine povezale/i smo se s novoosnovanim Feminističkim filmskim festivalom FeFi, prvim festivalom feminističkog filma u Sloveniji uopće, koji je stvoren kroz Udrugu za razvoj filmske kulture u Mariboru. I ovdje nam je preusmjeravanje na web još jednom omogućilo da na festival uvrstimo događaj iz drugog grada. Nažalost, istina je i da se Ljubljana, u slovenskom kontekstu, smatra lako dostupnim središtem, pa mnogi organizatori/ice festivala odlučuju raditi upravo tamo. Međutim, ovogodišnja “internetska” godina pomogla je timu da razmisli, gdje nam uopće treba ovaj festival? Samo u Ljubljani? Zbog toga smo ovu, uglavnom virtualnu, provedbu događaja shvatile/i kao pozitivan izazov s kojim možemo doći do svakog malog sela.

Valja napomenuti da, iako vanjski/e promatrači/ice misle da je festivalski tim velik, on je zapravo na rubu kapaciteta. Osim toga, tim se stalno mijenja i prije samo dvije godine napustilo ga je podosta dugogodišnjih članova/ica, što je bio popriličan izazov. Ove godine festival se polako ponovno okuplja uz pomoć uložene energije novijih članova/ica. Članovi/ice odlaze iz različitih razloga, ali jedan od najvažnijih svakako je ekonomski. Naravno, uvijek smo otvoreni za nove ljude koji bi se željeli pridružiti sa svježim idejama koje idu ukorak s vremenom.

Vizualni identitet festivala je prepoznatljiv i upečatljiv – mnoge umjetnice su ostavile svoj potpis na vizualima Rdečih Zora, a posebno se ističu jako dobro oblikovani plakati. Kako je došlo do toga da se od početka festivala promotivnom materijalu pristupa kao umjetničkom djelu? U kojoj mjeri je taj element Rdečih Zora prepoznat na široj umjetničkoj i dizajnerskoj sceni?

Navedeno uvelike ima veze s činjenicom da su vizuale često stvarale umjetnice koje su bile dio festivalskog tima. To je, međutim, postalo svjesnije i smišljenije kad se Anna Ehrlemark pridružila festivalu, dizajnirajući brojne plakate. Velika prednost za festival je bila u tome što je radove mogla prilagoditi festivalskom formatu i njegovom sadržaju. Od tada nadalje svake godine vizualni identitet festivala predstavlja novi umjetnički rad. Rdeče Zore su za to vrijeme svega tri ili četiri puta imale dovoljno novca da festival protekne glatko i bez financijskih poteškoća, pa su članovi/ce tima došle/i do zaključka da novi vizual za svaku godinu koji ukrašava majice, torbice, značke itd. u festivalsku blagajnu donosi prijeko potrebna dodatna sredstva kako bi se festival mogao održati. Koliko je ovaj element prepoznat na široj sceni umjetnosti i dizajna, teško je reći, ali nesumnjivo je prepoznat na široj feminističkoj, queer i LGBTIQ + sceni.

U svom programu kolektiv Rdeče Zore daje prednost mladim i manje etabliranim, ali perspektivnim umjetnicima/cama koji/e se u svojim radovima dotiču tema feminizma i queera, te im nudi prostor za samostalne izložbe i slobodno izražavanje u dizajnu grafičkog izgleda festivala. Ovogodišnji vizualni identitet festivala dizajnirala je Petra Korent, koju smo prepoznali kao perspektivnu umjetnicu koja nudi drugačiji i jedinstveni pogled na detalje iz svakodnevice, što je posebno važno unutar feminističkog slogana “Osobno je političko.”

Dizajn: Petra Korent, 2021.

Prateći vijesti iz Slovenije stječemo dojam da je situacija prilično loša te da se dešavaju velike i nepovratne promjene. Rog je srušen, Metelkova doživljava česte pritiske i napade, ukida se financiranje nezavisnih medija… Kako vi na to gledate? Jesmo li svjedokinje aktivnog procesa gentrifikacije Ljubljane? U kakvom je stanju alternativna scena Ljubljane nakon svih tih događanja?

Festival Rdeče Zore, ne samo kao queer i feministički, već i kao festival koji djeluje na principima DIY (Uradi sam) i DIWO (Uradi s drugima), te na nehijerarhijskim i posebno antikapitalističkim temeljima, najoštrije osuđuje događanja u Ljubljani – rušenje Roga, najavljenu deložaciju Metelkove 6, muljanje, zastrašivanje, smanjenje ili čak ukidanje ionako skromnog financiranja, te pritisak na slobodne medije, što se sve događa uz potporu vlade. To je nedopustivo djelovanje kojim se oduzimaju prava i sloboda ne samo građanima Ljubljane, već svima koji borave u Sloveniji i svima iz inozemstva koji s njima surađuju. Naime, svi ti prostori neovisne kulture pomažu u izgradnji i povezivanju kritičnog civilnog društva, formirajući kulturni spektar cijele Slovenije i posljedično šireg geografskog područja.

Festival Rdeče zore je već dugo svjestan manevara gentrifikacije, pa i zbog toga inzistiramo na stvaranju festivala kakav je sada i sukreaciji alternativnih događaja u Ljubljani i ove godine, također preko interneta. Naravno, nismo jedini u tome, no scena je definitivno iscrpljena, jer umjesto da radi svoj posao redovito se mora nositi s neprestanim pritiscima.

Međutim, nisu samo mediji i neovisna kulturna scena pod pritiskom, već svi koji žive u Sloveniji. Ljudi su već pod tolikim pritiskom da je jedan građanin nedavno došao u parlament s uključenom motornom pilom. Nedavno je usvojen novi Zakon o vodama, koji će moći doprinijeti onečišćenju podzemnih voda i posljedično našoj pitkoj vodi, a usvojeni su još neki, za okoliš štetni, zakoni. Osim toga, Vlada je mnogo sredstava iz proračuna namjenila vojsci, dok je istovremeno zdravstvena kriza u punom jeku te je Vlada upletena u mnoge skandale oko kupnje medicinske opreme.

Rošade kadrova na najvišim položajima su politički motivirane kao nikada prije, Vlada sebi podiže plaće, dok drugi doslovno gladuju, ministar unutarnjih poslova koji je sam odstupio no i dalje je ministar, čak je objavio podatke o plaćama policijskih službenika (s imenima i prezimenima, uključujući one koji rade na tajnom zadatku), policijsko nasilje se pogoršava, već šest mjeseci imamo policijski sat koji ne pomaže suzbiti epidemiju, dok se istovremeno na javnim površinama pojavljuje sve više kukastih križeva i netrpeljivosti, mržnje, rasizma, antimigranatske retorike i nacionalizama. Kažnjava se učenike koji žele ponovno pokretanje nastave, s tim da je naknadno utvrđeno da su svi koji su kažnjeni po nacionalnosti iz drugih republika bivše Jugoslavije. Postupno i ustrajno smanjivanje ljudskih prava je stvarnost, a kršenje Ustava prisutno je na svakom koraku. Premijer se javnosti obraća uglavnom s uvredama koje su često upućene ženama, te nas, između ostalog, svojim izjavama i postupcima sramoti pred cijelim svijetom.

Postojanje feminističkog festivala je zasigurno inspiriralo mnoge osobe iz Ljubljane, ali i iz cijele Slovenije da se počnu baviti umjetnošću. Je li kolektiv Rdečih Zora kroz godine ciljano radio na tome da uz prezentiranje stvaralaštva žena ujedno stvara feminističku kulturu, ili se to desilo kao neminovna, ali slučajna posljedica festivala?

Na ovo je teško odgovoriti jer je jedno s drugim išlo ruku pod ruku. O nastanku feminističke kontrajavnosti pisala je i dugogodišnja i važna bivša članica festivala, Tea Hvala, u zbirci intervjua s organizatoricama Rdečke razsajajo. Istina je i da se – barem do 2010. – sigurni balončić koji bi se stvorio na festivalu također raspršio nakon festivala, pa sada već postoji toliko srodnih inicijativa da možemo govoriti o trajnijoj feminističkoj zajednici. I na kraju, ali ne najmanje važno, mnogi članovi/ce kolektiva stvorili su ili se pridružili drugim inicijativama ili organizacijama koje djeluju na ovom polju ili su se pridružili festivalu iz drugih srodnih inicijativa, kao što su Mesto žensk, Društvo Parada ponosa, Lezbijsko-feminističko sveučilište, Društvo Kvartir, Društvo Legebitra

Foto: Nada Žgank, 2018.

Kroz preko 20 godina festivala predstavile ste stvaralaštvo i rad brojnih aktivistkinja i umjetnica iz širokog spektra aktivnosti i područja djelovanja. Možete li navesti neka gostovanja koja su vam ostala u sjećanju kao najupečatljivija ili na koja ste najponosnije?

Teško je odabrati i istaknuti događaje na koje smo ponosne i koji su ostavili traga jer su po našem mišljenju to svi događaji. Ističemo nekoliko njih, no bilo ih je još mnogo koje bi trebalo istaknuti, uključujući razne DIY radionice za sve koji se identificiraju kao žene.

Godine 2004. na festivalu je nastupila berlinska performerica Bridge Markland s izvedbom “bridgeland zwei”, što je cjelovečernji biseksualni bilingvalni performans u kojem društveno-kritički uprizoruje ženske i muške uloge, te se konstantno poigrava rodnim stereotipima. Zatim, 2006. je festival otvorio Ženski pjevački zbor Društva umirovljenika Idrija, koji je za Rdeče zore pripremio repertoar pjesama koji, osim spomena na revolucionarni zanos i narodnooslobodilačku borbu partizana i partizanki, oživljava i uspomenu na ljude iz pozadine – posebno žene koje su se protiv fašizma borile zato da bi kasnije generacije mogle živjeti u miru i slobodi. Godine 2007. smo ugostile predavanje predstavnice talijanske organizacije Odbor za građanska prava prostitutki (Comitato per i Diritti Civili delle Prostitute ONLUS) koji su osnovale seksualne radnice te je namjenjen potpori osobama koje se bave prostitucijom.

Od 2009. smo počele s projekcijama feminističkih i queer porno filmova pod nazivom XXX do zore!, što smo od tada ponovile još nekoliko puta. Zatim smo 2012. u suradnji sa ŠKUC-Buba realizirale koncert glazbenog projekta tUnE-yArDs (SAD). Vrlo je bitna bila i grupna izložba Skrozi njene oči. Utrinki lezbično-feministične produkcije, što je bila prva velika izložba društveno-kritičnih radova s lezbijsko-feminističkom notom u Sloveniji.

Jedna od posebnosti festivala su performansi, pa je potrebno spomenuti izvedbu kolektiva Pobunjene socijalne radnice (Vstajniške socialne delavke) Pljunem na revolucijo, na kojoj su, između ostalog, vrlo realistično uprizorile pokušaj abortusa bez medicinske pomoći, uz pomoć vješalice. Osim toga, ugostile smo i cyborg post-porn BDSM body noise in gender hacking performans sEXUS 3 laboratorija Quimera Rosa koji istražuje i eksperimentira s tijelima, tehnologijom i identitetima, te kroz transfeminističku i postidentitetsku perspektivu od tijela stvara platformu za intervenciju s publikom. Na festivalu je iste godine nastupila i berlinska performerica i pjesnikinja Lady Gaby, koja se u svojim energičnim performansima bavi mnogim tabuima te na zabavan, ciničan i pikantan način kroz prikaze svakodnevice prikazuje sva sranja patrijarhata. Iz Berlina nam je tada, s performansom My Femininity, stigao/la i trans performer/ica i spisatelj/ica Alex Alvina Chamberland.

Ne smijemo zaboraviti i izvanredno izdanje festivala Rdeče Zore organizirano u suradnji s Mestom žensk u listopadu 2013. u koji je bilo uključeno izrazito zanimljivo performativno i participativno čitanje erotične poezije međunarodnog kolektiva, te nastup Moje telo, moje ozemlje Kolektiva ACT Women iz Srbije, koji je posvećen ženama koje su preživjele seksualno zlostavljanje.

Osim prethodno spomenutih, ni mnogi drugi događaji koje smo izveli/e ne bi bili mogući bez bogatih koprodukcijskih i organizacijskih suradnji unutar (Kulturni centar Q, Klub Tiffany – ŠKUC, A-Infoshop, Klub Gromka i dr.) i izvan Metelkove. Zapravo, upravo te suradnje i veze s organizacijama, inicijativama i pojedincima grade feminističku scenu – ono na što smo najponosnije/i.

Dodjela nagrada za Strašne žene godine – Fierce Women WoW Awards dio je aktivnosti projekta ‘Women on Women’ koji zajednički provode Mesto žensk u Sloveniji, Prostor rodne i medijske kulture K-zona u Hrvatskoj, Tiiit Inc. u Makedoniji te Outlandish Theatre Platform u Irskoj. Aktivnosti sufinanciraju Kreativna Europa i Zaklada Kultura nova.

Povezano