Objavljeno

Queer Zagreb Festival 2006. – fem side up

S odličnog izdanja Zagreb Queer Festivala 2006. na potalu Cunterview.net predstavljamo dvije umjetnice/izvođačice: Manuelu Kay i Bubu de la Madeleine.

Bubu de la Madeleine

‘Bubu de la Madeleine. Nije li to neobično ime?
Moglo bi biti ime nekog modela Toulouse Lautreca.
Bohemsko ime s kraja 19. stoljeća.
Zečica iz Le Lapin Agile. Cura s naslovnice CineMondea. Muza Francisa Picabie.
E pa, Bubu de la Madeleine je pomalo od svega toga. Kako je opisati? Ona je točna suprotnost sna suvremene japanske umjetnice Moriko Mori o eteričnoj čistoći. Ona je ono nečisto. Tamna strana Japana. Kao i njegova slatka strana’.

Tim riječima Phillipe Vergne predstavlja prominentnu Japansku umjetnicu Bubu de la Madeleine.

U hipertehnologiziranom Japanu današnjice Bubu de la Madeleine pokušava zaustaviti la fin de siecle, sačuvavši neobuzdanost, pretjerivanje, ukrase i ‘gaudiness’ onoga vremena koja zapravo ničemu više ne nalikuje nego aktualnim tokijskim šarenim videoreklamama. U BP-klub došla je s raskošnom ružičastom perikom na glavi, čije su barokne kovrče, ukradene iz filma ‘Moulin Rouge’, bile centralna meta pogledima naguravajućeg mnoštva u prepunom baru. Naime, bio je to jedini komad ‘odjeće’ na koju se publika mogla usredotočiti, ako ne brojimo mrežasti triko koji je izgledao kao da ga je more slučajno naplavilo na obale ove sredovječne dive. Performans pod nevinim nazivom ‘White flags’ imao je za cilj predočiti nam rađanje nacija na najizvorniji i eksplicitniji način. Nacije su materijalno metaforizirane u obliku dugačkog niza zastavica, a rađanje je zadržalo svoje iskonsko mjesto radnje.

Ovom nekonvencionalnom izvedbom Bubu de la Madeleine uspjela je postići status najkontroverznije izvođačice na najkontroverznijem hrvatskom festivalu, što doista nije čudno ako se upustimo u pobliže upoznavanje Bubuinog oeuvrea. Njen ‘dnevni’ posao je seksualna radnica. Ako i vas ovaj termin ostavlja u prilično mutnim vodama, dozvolite da pojasnim: seksualni radnik je suvremeni termin kojeg je skovala organizatorica jednog queer filmskog festivala u (tko bi rekao!) San Franciscu, a označava sve osobe koje se bave iznajmljivanjem usluga vezanim uz seks i seksualnost, dakle, seksualni terapeuti, erotski maseri i maserke, osobe koje pružaju telefonski seks, ljudi uključeni u porno-industriju, striptizete i striperi i prostitutke, da spomenem samo neke.

Osim kao seks radnica, Madeleine je umješna i kao umjetnica. Njeni mnogi performansi progovaraju o suvremenom post-seksualnom identitetu, u koji su neizbježno uvučene sociološke činjenice, ‘White Flags’ npr. govore o američkoj okupaciji Japana, dok ‘Whore’s diary: a porn made by me and my client’, govori o spajanju užitka i posla. Bubu i u svojim radovima predstavlja kontradikcije koje sačinjavaju njenu osobu: jedan dan ona je tiha samozatajna žena, nenametljivo odjevena, s pristojnim osmijehom na usnama koji bi mogao biti onaj vaše majke, knjižničarke ili prodavačice u lokalnoj pekari, a drugi dan izlazi na pozornicu s ružičastom perikom na glavi…i samo s njom. Prva verzija Bubu de la Madeleine pozdravila me srdačnim stiskom ruke prije povratka u Japan, dajući mi do znanja koliko je zapravo jednaka meni/tebi/nama, no njezin kontroverzni rad ne prestaje ukazivati na procijepe među ljudima, kulturama i subkulturama. I uz sve to, ne zaboravlja nam značajno namignuti s porukom: “Zabavljaj se! Nisu li Japanci uvijek bili pomalo kinky?”

Manuela Kay

Ova multitalentirana dyke-on-bike ima tu čast pohvaliti se da je nesto učinila prva: snimila prvi lezbijski porno film. S gotovo ništa novca, posuđujući kadrove Berlinskog aerodroma i muzeja u kojemu je radila i čije wc-e je prilično nenamjenski iskoristila, 1994. nastao je prvi uradak takve vrste, film nimalo pretencioznog naslova, ‘Aerodrom’. Nakon tog hrabrog prvijenca, lezbijska porno industrija ipak nije značajnije zaživjela, ako ćemo pričati u eufemizmima, jer je i dan danas ‘Aerodrom’ jedini lezbijski porno film u Njemačkoj. No, takav razvoj situacije nije nimalo pokolebao Manuelu Kay, dapače, od tada je odlučna u poticanju mladih, sredovječnih i starijih žena i/ili lezbijki u pokretanju svog vlastitog porno-biznisa. 
‘Konkurencija je vrlo mala, pa ćete brzo postati poznate!’, ohrabrujuće sugestira Kay na svom porno-showu, u ovalnoj dvorani ITD-a gdje se skupila mala gomilica žena i/ili lezbijki, a i nezanemarivi primjerci muškog spola.

Naime, danas u svijetu postoji tek oko 50-ak lezbijskih porno filmova, što je začuđujuće mali broj ako uzmemo u obzir hetero porno industriju kao jednu od najplodonosnijih uopće. Manuela Kay razlog tome vidi u potpunoj orijentaciji ‘industrije uživanja’ na muškarce. Promoviranjem lezbijskih porno filmova Manuela Kay nastoji srušiti tu koncepciju i ukazati na potrebu da za ženu postane općeprihvatljivo, kao što je za muškarca, ući u videoteku i izabrati odgovarajući porno film.

U svojoj zanimljivoj prezentaciji lezbijskog filma Kay se ozbiljno prihvaća posla vrbovanja novih porno-redateljica, pa je tako show velikim dijelom zamišljen kao ‘vodič za stvaranje lezbijskog porno uradka’ u kojemu glavna protagonistica objašnjava publici kako takvi filmovi NE smiju izgledati: dugi french manicure nokti, odglumljeni uzdasi našminkanih dugokosih ljepotica totalni su no-no, a da ne govorimo o dolasku smjelog viteza-muškarca koji će konačno učiniti da domaloprijašnja lezbijka svrši, što bi, pogodili ste, bio klasičan rasplet hetero porno filma, ili ‘lezbijskog porno filma za muškarce’.

Sve te savjete, i mnoge druge, ponudila je Manuela Kay na ovogodišnjem Queer Festivalu. Vjerovati ćemo joj na riječ a možda nešto i isprobati, jer ta žena zna što radi; nakon mnogobrojnih gostovanja po svjetskim festivalima osniva nagradu Teddy, za najbolji queer film Berlinala, uz to je urednica dvaju lezbijskih časopisa, autorica knjige ‘Out im Kino’, i naravno, revna misionarka lezbijske porn-industrije.


Povezano