Posljednjih nekoliko godina obilježila je prekretnica u zastupljenosti žena u zabavnoj industriji. U jeku kontroverze #OscarsSoWhite i pokreta #MeToo 2017. godine, došlo je do pomaka u svijesti o problemu zastupljenosti i seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu. Četvrti je val feminizma posvetio mnogo pozornosti problemu seksualnih napada koji su se dugi niz godina događali u zabavnoj industriji.
I ne tako davno, američki pjevač i tekstopisac Ryan Adams optužen je za emocionalno i seksualno zlostavljanje. New York Times pisao je o tome kako je Adams obećavao mladim glazbenicama uspješne karijere samo kako bi ih seksualno iskoristio, a zatim bi se osvetio putem društvenih mreža kada su ga žene odbile.
Smanjuje se društvena tolerancija prema mantri “Seks, droga i rock’n’roll”. Glazbena industrija već dugo pati od rodne nejednakosti, zbog koje se žene nalaze u ranjivom položaju te im je otežan razvoj daljnje karijere. Poznat je slučaj pjevača R. Kellya koji je zloupotrijebio svoj status i moć kako bi zlostavljao djecu i maloljetnice; optužen je za seksualno zlostavljanje maloljetnica, posjedovanje dječje pornografije i nezakonito vjenčanje s petnaestogodišnjom Aaliyom.
S obzirom da se tako ponašaju neke od najrespektabilnijih figura glazbene industrije, postavlja se pitanje koliko je žena izgubilo mogućnost razvoja glazbene karijere kao posljedica takvih odnosa moći? Je li krajnje vrijeme da glazbena industrija pokrene vlastiti #MeToo pokret?
Island je devet godina na vrhu Global Gender Gap Indexa Svjetskog ekonomskog foruma. Iako ga se smatra prvakom u jednakosti, Island se u 2019. godini suočava s mnogim problemima; borba za rodnu ravnopravnost nije osvojena do kraja. Svake godine žene na Islandu organiziraju kolektivne štrajkove za jednake plaće. Neke feminističke glazbenice poput rap grupe Reykjavíkurdætur otvoreno progovaraju o muškarcima koji smatraju kako ženama nije mjesto u hip hopu, zbog čega su izložene pogrdnim imenima i napadima.
Izvještaj Anneberg Inclusion Initiativea je otkrio kako je broj glazbenica na ljestvicama Billboard Hot 100 krajem godine dosegao najnižu razinu u šest godina (16,8%) – drugim riječima, 3,6 muškarca na jednu ženu. Od 700 pjesama u sedmogodišnjem periodu (od 2012. do 2018.), samo 12,3% tekstopisaca su bile žene, a među producentima/cama je bilo samo 2,1% žena. Na dodjeli nagrada Grammy, od pet analiziranih kategorija samo 10,4% nominiranih činile su žene. Isti je izvještaj pokazao kako tri najveće prepreke s kojima se žene danas susreću u glazbi čine obezvređivanje njihovih vještina, poteškoće u snalaženju u industriji te stereotipiziranje i seksualizacija.
Nedostatak izvođačica predstavlja velik izazov. Billboardov članak otkriva kako izvođačice mogu osjećati marginaliziran ili kako se njihov glazbeni pravac ne uzima dovoljno ozbiljno. Izostanak ženskih uzora može otežati put drugima, posebice zato što u izvođačkim vodama dominira slika muškarca. Taylor Swift i Lady Gaga jedine su žene u zadnjih 10 godina koje su dospjele na Billboardovu godišnju top ljestvicu producenata.
U 2018. u Ujedinjenom Kraljevstvu Sony, Warner i Universal zabilježili su prosječni jaz u plaćama od 22,7%, 49% i 29,8%. Ove su brojke također otkrile kako veći broj muškaraca radi na visokim položajima; jedine žene na vodećim položajima velikih diskografskih kuća su Jo Charrington (Capitol) i Rebecca Allen (Decca). Nakon što je kontroverza #GrammysSoMale obišla svijet, Neil Portnow, predsjednik Recording Academyja, izjavio je kako žene trebaju “istupiti”, kao da nedovoljna zastupljenost nije povezana s mnoštvom prepreka s kojim se suočavaju žene na radnom mjestu.
Jedno je sigurno: glazbenom industrijom tradicionalno dominiraju muškarci, a uredi vodećih kuća nakrcani su muškarcima. U knjizi Anything for a Hit Dorothy Carvello otkriva kako je put do uspjeha u glazbenoj industriji popločen seksualnim uznemiravanjem i obezvrjeđivanjem ženskog glasa. Ako žena pokuša prijaviti svoje iskustvo, to često znači da nakon toga više nikada neće raditi u glazbenoj industriji.
Mnogi su povijesni razlozi za takvo stanje u glazbenoj industriji, ali ne može se reći da nije bilo pokušaja da se ovaj problem ispravi. Britanska kampanja Keychange bavi se zagovaranjem rodne ravnopravnosti, primarno u domeni glazbenih festivala. Prema njihovim podacima, samo 20% skladatelja i tekstopisaca čine žene.
U 2018. godini, 10 žena – 5 izvođačica, 5 članica industrije – iz šest zemalja pozvano je na glazbene festivale i konferencije diljem Europe. Velika se investicija isplatila kroz suradnju inicijative sa 140 međunarodnih glazbenih festivala s ciljem da se postigne ujednačena zastupljenost izvođača i izvođačica na glazbenim festivalima i konferencijama do 2022. godine.
I među organizatorima festivala prevladavaju muškarci, stoga dolazi do lakšeg povezivanja agenata i menadžera s izvođačima, čime im se uvelike olakšava napredak u karijeri. Ženama često nije pružena jednaka prilika, a u backstageu ih tretiraju kao grupije. Upravo zbog spomenutih problema, inicijativa Keychange svojim djelovanjem, ulaganjima i obrazovanjem u glazbenoj industriji nastoji poboljšati položaj žena.
Iceland Airwaves je prvi od Keychangeovih partnerskih festivala koji je ostvario cilj rodno uravnoteženog glazbenog programa – od 240 izvođača/ica, 50% njih činila su ženska imena. Festival je otišao korak dalje i zaposlio žene na 50% pozicija osoblja i volontera/ki. Nedavno je i Primavera Sound Festival u Barceloni postigao cilj ravnopravne zastupljenosti glazbenica u svojem line-upu.
Otpor progresivnim inicijativama obično dolazi iz redova kritičara koji smatraju kako će se talentirani pojedinci, odnosno pojedinke probiti i dokazati neovisno o postojećim okolnostima. No, oni ne uzimaju u obzir sistemske probleme koji sprečavaju ljude da uopće započnu svoj angažman u glazbenoj industriji. Uostalom, to ne znači da su određene skupine manje sposobne i talentirane, već da se suočavaju sa sustavnim barijerama zbog kojih se otpisuju kao nevidljivi/e članovi/ce stereotipizirane skupine. Iz toga slijedi da zlouporabe koje prate sistemske prepreke mogu aktivno spriječiti talentirane pojedince da uopće djeluju u nekom području.
Često se događa da se ženske predvodnice u svom području strože ocjenjuju od njihovih muških kolega. Nina Kraviz bila je na udaru kritika muške publike zbog nepridržavanja pročišćenog techno stila, a Björk je otvoreno progovarala o podvojenim standardima: “Želim podržati mlade žene u dvadesetima i poručiti im: Ne izmišljaš stvari. Teško je. Sve što muškarac kaže jednom, ti moraš ponoviti pet puta.” Ako se poznate glazbenice kao što su Björk i Nina Kraviz suočavaju s ovim izazovima, s čime se suočava ostatak žena u glazbenoj industriji?
Djelovanjem na individualnoj razini u borbi protiv navedenih prepreka ne može se puno postići. Pozitivan primjer suradnje je i islandski KÍTÓN (Women in Music in Iceland), organizacija uspostavljena 2013. godine, koja je okupila žene u glazbi s ciljem povezivanja i podizanja svijesti o rodnom jazu u glazbi. KÍTÓN nastoji pokrenuti promjenu u glazbenoj industriji, žene se organiziraju i sastaju kako bi se educirale i raspravljale o širokom spektru tema – od struktura podrške do glazbenih lista na Spotifyju.
Britanski proizvođač votke Smirnoff također se trudi poticati ravnopravnost spolova kroz inicijativu Equalising Music, čiji je cilj povećanje zastupljenosti žena u elektronskoj glazbi i udvostručenju broja headlinerica do 2020. godine. Inicijativa stavlja naglasak na nesvjesnu pristranost u navikama korisnika_ca Spotifyja. Zato su plasirali Spotify API, nazvan Smirnoff Equaliser, koji slušateljima_cama omogućuje da povećaju broj žena na svojim plejlistama.
Veća zastupljenost žena može biti inspirativna, kako je ustvrdila glazbena novinarka Sofia Mikhaylova, čak i u manje poznatim glazbenim žanrovima poput EDM-a. Umjesto osjećaja ugroženosti i isključenosti, prisustvo žena i ženskih uzora dokazuje da postoji mjesto za žene u svim područjima glazbene industrije.
Žene su sve više uključene u pisanje pjesama, postajući kreativne snage iza stvaranja glazbe, kao i poznata lica i glasovi koji pjevaju pjesme. Sve više kantautorica se probija, poput Norvežanke Caroline Ailin (“New Rules”), Amerikanke Victorije Monet (“thank u, next”) i Bonnie McKee (“California Gurls”). Val optužbi za zlostavljačko ponašanje muškaraca u industriji pokazuje kako je ženama dosta da im se govori te da su spremne govoriti za sebe.
Borba za uključivost predstavlja dugačak, spor i težak put. Da bi glazbena industrija obuhvatila svu društvenu raznolikost, sustavna pitanja koja se tiču podzastupljenosti žena, manjina i marginaliziranih skupina trebaju se riješiti. Mora postojati više inkluzivnosti i svijesti o predrasudama u poslovnim praksama, kako unutar, tako i izvan studija. Iako smo još uvijek daleko od postizanja cilja, ženski glasovi sve jače se čuju.
Izvor: EuropaVox
Prevela: Tara Gudović
