Lucernski ljetni festival održavao se neprekidno od svoga osnutka 1938. godine, ali prošlog je ljeta zbog pandemije najprije bio otkazan, da bi se ipak održao u prilagođenom obliku zadnji tjedan kolovoza na temu “Život je živ” (Life is Live). Sudjelovale su međunarodne umjetnice nastanjenje u Švicarskoj, poput pijanistice Marthe Algerich, violončelistice Sol Gabette i violinistice Patricije Kopatchinskaje.
Ovogodišnji Lucernski ljetni festival trajao je od 10. kolovoza do 12. rujna, a tema mu je bila “Ludo” (Crazy) s obzirom da je vodilja bila odraz pandemije na psihičko stanje suvremenika, ali i na “psihičko zdravlje” klasika, ekscentričnost pojedinih djela, načine kako su nastala, kao i sve što odudara od tzv. normalnosti i uobičajenog kanona.
Glavna gostujuća skladateljica ove je godine bila Rebecca Saunders, Britanka koja živi i djeluje u Berlinu. Saunders je poznata kao “istraživačica zvuka” – ne samo instrumenata nego i govorene riječi. Veza između čujnog i nečujnog/vidljivog i nevidljivog, između riječi i njezina značenja, između zvuka i njegove učinkovitosti, u neprestanom je području njezinog interesa. Taj stalni nagon za traganjem i istraživanjem čini njezino djelo višeznačnim, zvučnim, preciznim i nadahnjujućim – uvijek u nastojanju da pronađe vidljivi trag u nevidljivom.
Na ovogodišnjem festivalu izvedeno je osam njezinih skladbi kao švicarske premijere, jedna kao svjetska premijera i dvije skladbe u nastajanju. Izvedbe su bile podijeljene na dva glavna koncerta s naslovom Portret Rebecce Saunders 1 i Portret Rebecce Saunders 2, dok su pojedinačne njezine skladbe izvedene i u programima Lucernske festivalske akademije.
Naime, ovogodišnji Lucerneski ljetni festival izmijenio je dosadašnji, uobičajeni koncept svog programa podijelivši ga na tri kategorije: „Simfoniju“, gdje smo mogli slušati izvedbe međunarodno poznatih simfonijskih orkestara i proslavljenih zvijezda klasične glazbe; zatim „Suvremeni“, za sve koncerte fokusirane strogo na suvremenu glazbu, a koju je uz orkestar Lucernske festivalske akademije — izvodio novi Lucernski festivalski suvremeni orkestar (LFCO), tj. visoko kvalitetni orkestar posvećen izvedbama suvremenih partitura, a osnovan upravo ove 2021. godine. Treća kategorija bila je „Glazba za budućnost“ orijentirana na priredbe temeljene na posvećenost generacijama koje dolaze, tzv. sutrašnjim generacijama, kako onima na pozornici tako i onima u gledalištu.
Na prvom koncertu Portret Rebecce Saunders, održanom krajem kolovoza, izvedena su četiri njezina djela: Sjena, Studija za klavir, Strijela (za gudački klavir), Plav (za dvostruku trubu) i Ono vrijeme (trio za saksofon, udaraljke i klavir). U svim ovim skladbama pokazalo se kako skladateljica neprestano traga za svježim, neobičnim, nepoznatim i čudnim zvukovima. U Sjeni, pijanist Nicolas Hodges upotrebljava pedale otežući i sudržano te na taj način stvara zvukove različitih svojstava – izvjesnu akustiku sjene. Dok u Strijeli legendarni kvartet Arditti kao da u svojoj interpretaciji neprekidno baca “strijele zvukova” – kako sugerira naslov skladbe, a odnosi se na svaki dio strijele: tonski duboki, harmonični bljeskavi tremoli koji iščezavaju u glissandu.
Skladbu Ono vrijeme Saunders je izvorno skladala za bariton uz instrumentalni trio, dok je ovdje na festivalu predstavljena instrumentalno u izvedbi Tria Accanto – usklađeno uz neumitan osjećaj prolaznosti i traženja smisla u njoj. Sve su skladbe izvedene kao švicarske premijere, osim Plav (Blaauw) koja je u nastajanju, eksperimentalna, i kojom je trubač Marco Blaauw iskazao svu svoju virtuznost. Pritom je zanimljivo da se njegovo prezime podudara s imenom boje (na danskom), pa se u tome otkriva višeznačost ovog Saunderičinog djela.
Portret Rebecce Saunders 2 priređen je početkom rujna, a na lucernskom festivalu izvedene su skladbe Usta (za sopran i magnetofonsku vrpcu); Koža (za sopran i 13 instrumenata), Samoća (za violončelo solo) i Potplat (trio u G-duru za harmoniku, udaraljke i klavir). Na ovom koncertu posebno su se dojmile skladbe Usta u interpretaciji sopranistice Juliet Fraser i Koža u izvedbi sopranistice Daniele Argentino, i nadmašile dva instrumentalna djela. Kao što naslovi odaju, Usta i Koža međusobno povezuju dijelove tijela i upravo na tome Rebecca Saunders gradi svoje vokalne skladbe: pokrećući površinu zvuka u srž glasa fizičkog tijela koji proizvodi zvuk.
Skladba Usta istražuje širok doseg boja i zvukova koje prirodno nastaju u usnoj šupljini, što uključuje jaz između našeg tajnog unutarnjeg monologa i glasa odaslanog u svijet. Svi izvođači koncerta polaznici su Visoke glazbene škole Lucerne. Inače, sa spomenutom sopranisticom Fraser Saunders ima posebnu suradnju, što se naročito odrazilo na koncertu Lucernske festivalske akademije na kojem su, uz djela dvojice skladatelja (Grka Iannisa Xenakisa i Mađara Martona Illesa), izvedeni Saundersin Pakao za sopran i ansambl u Fraserinoj interpretaciji. Pakao je svojevrsni glazbeni monolog, nadahnut čuvenim monologom Molly Bloom iz Joyceovog Uliksa, kojeg je Fraser, uz ansambl Akademije lucernskog festivala i pod ravnanjem Johanne Malangre, interpretirala kao Mollyin kaotični tok svijesti u divljem vrtlogu bujice tonova, krhotina sjećanja, osjetilnih dojmova, u vrhunsku vokalnu i glumačku izvedbu.
U svom najnovijem klavirskom koncertu Prema izgovoru, kao što proizlazi iz naslova, Saunders istražuje neobične izvođačke tehnike: klavirska solo dionica doima se kao glas odvojen od tijela, obestjelovljen, koji traži način da iznese neku svoju priču, neki neprekidan nagonski monolog prema ponoru nepostojanja. Inače, za ovo djelo nadahnuo ju je citat Itala Calvina: „Riječ povezuje vidljivi trag s onim nevidljivim, onim odsutnim, onim za čime žudimo ili od čega strahujemo, poput krhkog mosta u nuždi prebačenim preko ponora“ (iz: Američka predavanja: šest prijedloga za sljedeće tisućljeće).
Zvijezda festivala bila je pijanistkinja Yuja Wang, Kineskinja s njujorškom adresom, koja je održala četiri koncerta u kojima je pokazala izuzetnu virtuoznost i čarobnjaštvo te izvjesnu „ludost“. Naime, na prvom koncertu na programu s Lucernskim festivalskim orkestrom izvela je Mozartov Koncert za klavir i orkestar u d-molu.K.466 kojim je i sama ravnala s obzirom da je dirigent Yannick Nezet-Seguin otkazao zbog bolesti, a u čemu se savršeno snašla i zadivila publiku. Drugi nastup bio je s Mahler Chamber orkestrom, s kojim je – u svojoj glazbenoj obradi – izvela Bachov Klavirski koncert za gudače br. 5 u f-molu BWV 1056, koji je Bach premijerno dao izvesti u Kavani Zimmerman u Leipzigu 1738. što je onda predstavljalo „suludu“ ideju.
Wang je također posegnula obradi Janačekova Capriccia za klavir, izvevši ga sukladno atributu kojim je okarakteriziran još 1926. kada je nastao – „najluđi klavirski koncert u povijesti glazbe“. Zatim, s Mariinsky orkestrom pod ravnanjem Valeryja Georgieva Wang je interpretirala Rahmanjinov Koncert za klavir i orkestar u g-molu op. 40, s kojim je skladatelj (koji je i sam neko vrijeme živio u egzilu u Lucerneu) imao dosta problema pa ga je revidirao tri puta. Za zadnji nastup s Budipeštanskim festivalskim orkestrom i pod dirigentskom palicom Ivana Fischera, Wang je izabrala Lisztov Koncert za klavir br. 1 u E-duru, S 124 u originalnoj verziji po čijoj se interpretaciji isticao i sam skladatelj te pokazala kako je ovo djelo demonskih zvukova odgovarajuće njezinom temperamentu i pritom ne spada u domenu muških interpreta.
Središnje mjesto što se simfonijskih koncerata tiče pripalo je Robertu Schumannu, koji je preminuo u duševnoj bolnici u 46. godini, provevši tamo zadnjih 29 mjeseci života. Njegove prve dvije simfonije odražavaju uspone i padove njegova života. Simfoniju br. 1 u B-duru, op.38, poznatu kao Proljetna simfonija, Schumann je skladao u nekoliko tjedana 1841., u ushitu i zanosu, tek vjenčan s Clarom, prepun nadahnuća. Simfonija br. 2 u C-duru, op. 61, koju je skladao četiri godine poslije, posve je drukčijeg sadržaja. Već tada je patio od nesanice, napadaja vrtoglavice, neobičnih strahova i halucinacija, što se odrazilo u ovoj partituri. Litvanska dirigentica Mirga Gražinyte-Tyla (koja je nastupila na festivalu i 2016. kada je tema bila “Žene u glazbi”) dočarala je Schumannovo kolebanje između izliječenja i živčanog sloma ravnajući Mozarteum orkestrom iz Salzburga svojim specifičnim stilom i uvela u čudesni te protuslovni svijet Schumannove glazbe.
I ovogodišnjim Lucernskim ljetnim festivalom prodefilirala je glazbena creme de la creme, a i neki/neke koji će ovoj grupi zasigurno uskoro pripasti. Primjerice, na završnom koncertu Akademije lucernskog festivala poseban uspjeh postigla je mlada australska skladateljica Kirstin Milenko svojom skladbom Traho, koju je izveo Lucernski festivalski suvremeni orkestar pod ravnanjem Lin Liao. Skladbu Traho Milenko je počela skladati u očaju i strahu pred požarima u rodnoj Australiji, a zatim je nastupila pandemija i očaj druge vrste, iz čega je nastala ekspresivna i fascinantna orkestralna skladba.
Ukratko, svaka izvedba i svaki doživljaj slušanja bili su različiti. I u svakom djelu mogli smo istražiti nove načine poimanja glazbe.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
