Nakon što je ove srijede emitirana druga po redu emisija o kulturi Samo kulturno, molim, razvidno je da smo na HTV-u dobili još jednu konzervativnu i klišejima zasićenu kulturnu emisiju, koja se konceptom i pristupom sadržaju ne razlikuje previše od svoje prethodnice – dvadeset godina emitirane Po ure kulture.
Zahvat koji je izveden i noviteti koji su ponuđeni samo recikliraju izlizane obrasce što smo ih dvadeset godina gledali u gore spomenutoj emisiji, često etiketiranoj kao prepoznatljivi kulturni brend Hrvatske televizije. Ova, ni po čemu nova HTV-ova emisija, sada umjesto pola sata traje 40 minuta, promijenjene su kulise u studiju i tu prestaje sva modernizacija koncepta kojeg se tako dugo najavljivalo.
Zašto HTV-ova – stara/nova emisija uporno negira postojanje suvremenih, inovativnih kulturnih i umjetničkih praksi, zašto u emisijama poput ove, ali i Vijestima iz kulture, te emisiji Dobro jutro, kultura, ne možemo vidjeti izvještaje s promocija knjiga, izložbi, tribina, kazališnih i plesnih izvedbi, performansa koji ne prezentiraju isključivo kulturno-umjetničku srednju struju?
Prema onome do sada viđenom, novinari i urednici ove emisije, kao uostalom i velikog dijela redakcije kulture na HTV-u (uz častan izuzetak emisija Transfer i Trikultura na HTV3), svoj posao rade iz udobnosti ureda u matičnoj kući, a teme se biraju pregledavanjem društvenih mreža i lagodnim krstarenjem po dnevnim i večernjim gradskim događanjima. U njihovim prilozima vidimo tek natruhe zbiljski važnih tema koje okupiraju kulturno-umjetničku scenu i proizvodnju u Hrvatskoj i regiji.
Je li tako teško otići na promociju knjige ili filmski festival i za sugovornike odabrati neko novo lice, umjesto direktora nekog od književnih ili filmskih festivala i/ili osobe koja se već nebrojeno puta pojavila u javnom prostoru? Je li zaista nemoguće otići na zanimljivu tribinu koja se događa izvan institucionalnih i mainstream čvorišta, sjesti u publiku, otvoriti notes i pozorno je popratiti? Može li se osim retoričkih pitanja (kakvima završava veći dio važnijih HTV-ovih priloga iz kulture) pokušati dati odgovore, izreći kompleksnije istine o kulturnom sektoru i njegovim dionicima?
Sve je to teško i gotovo nemoguće jer HTV-ovi urednici programa već godinama ne uspijevaju u ovom dijelu programa zaposliti vrijedne i vrsne novinare istraživače, pravdajući se vječnom štednjom i reorganizacijom.
Zato i ne čudi kada u prilogu o natječaju za neprofitne medije Ministarstva kulture kojim započinje drugo izdanje emisije Samo kulturno, molim novinar voditelj najavljuje riječima „…jer kako to kažu u Africi: para je sve manje, a krokodila sve više…“, da bi trenutak kasnije zaključio kako su „rezultati natječaja razljutili dio kvalitetnih izdavača“.
Iza navedenih riječi stoji niz neprovjerenih informacija i vrijednosnih sudova: onaj kako novinar treći medijski sektor očito smatra ‘barom punom krokodila’, te onaj kako je dio medija koji se žale na rezultate ovog natječaja ‘nedvojbeno kvalitetan’. Po završetku najave slijedi niz izjava različitih aktera vezanih za ovu temu, da bi se razgovor u živo nastavio u studiju gdje je redakcija na svojevrsno sučeljavanje pozvala još nekoliko aktera.
Uredništvo i novinarke emisije “Samo kulturno, molim!”; fotografija: HRT
HTV-ov novinar Dražen Ilinčić potom prezentira očitu nepripremljenost i nepoznavanje neprofitnog medijskog sektora služeći se izrazima kao što su „dobitnici“, „bodovi kao na Euroviziji“, a u jednom trenutku plasira i neprovjerenu informaciju kako je član povjerenstva za neprofitne medije Hajrudin Hromadžić uposlenik portala H-alter, medija koji je na natječaju za rad portala u narednih godinu dana dobio 250 000 kuna.
HTV-ovci su u studiju ugostili i glavnu urednicu portala Arteist Maju Hrgović koja se na povjerenstvo MK i spomenutog Hromadžića obrušila teškom verbalnom artiljerijom i u cijelu priču unijela dramatiku sukoba na kulturnoj sceni koju je ekipa emisije očito priželjkivala. Hrgovićkinom hvalisanju vlastitim portalom i njegovom ‘redakcijom profesionalaca’ (ne navodeći od kojih se imena ona sastoji), odmah se pridružuje i moderator diskusije Ilinčić rečenicom: ‘Meni je malo čudno da portal koji je iznjedrio pravu književnu zvijezdu Književnu grupie, ne dobije novac’.
Što poslije svega zaključiti? Da je ‘oštećeni’ Arteist nakon reklame u emisiji dužan HTV-u platiti za ustupljeni reklamni prostor, da se novinari ove emisije služe proizvoljnim ocjenama i reklamerstvom kao da se su na kakvoj privatno organiziranoj tribini u kafiću, a ne na javnoj televiziji koja bi svojim pretplatnicima trebala približiti sektor neprofitnih medija i njihovu ulogu u javnom prostoru.
Ipak, gledateljima koji ponešto znaju o neprofitnim medijima na kraju priloga biva jasnija njihova važnost za društvo i javni prostor. Mediji o kojima je tim emisije snimio ovaj tendenciozan prilog i diskusiju postoje upravo zato da bi na medijsku scenu donijeli teme i pristupe koji nedostaju u ‘srednjoj struji’. A da je više nego potrebno povećati novac kojim ih se podupire svjedoči i ova emisija, ali i sve češće nadmetanje HTV-a s komercijalnim tv sektorom.
Samo kulturno, molim nastavlja se prilogom u kojemu književnica i suradnica emisije Milana Vuković Runjić jadikuje nad propasti književne kritike u tiskanim medijima. Autorica koja već godinama u dnevnom listu 24 sata piše kolumne u kojima daje ljubavne savjete i u njima veselo širi različite stereotipe, ovdje patetično zaziva prošla vremena u kojima su književni kritičari pokapali i u zvijezde dizali književnike i književnice.
Ovaj, kao i ostali prilozi u ovoj emisiji, demonstrira nekritički pristup prema sudionicima i temama koje se obrađuju. HTV-ovim šefovima i urednicima emisije Samo kulturno, molim lakše je platiti honorar Milani V.R. nego doista istražiti temu nestanka književne kritike iz mainstream medija. Svojim propustima i lijenošću i sami su participirali u srozavanju kulture čitanja, estradizaciji i senzacionalizaciji kulture i umjetnosti, pa suze i žal za njenim nestankom zvuče isprazno i hinjeno.
Izlizane klišeje kulturnog establishmenta o srozavanju književnosti i kulture dolaze nam od novinara i urednika koji su već odavno izgubili zbiljski legitimitet na kulturnoj sceni, a neki ga poput Branke Kamenski nikada doista nisu ni imali. Odatle šeprtljave i neprikladne najave priloga koje se najčešće osmišljavaju na licu mjesta, pa nije čudo da najviše nalikuju ad hoc lupetanjima, začinjenima vicevima i po kakvom referencom na dnevno politička ili estradna događanja.
Kada novinari HTV-ove kulturne redakcije slučajno i napipaju dobru temu ili sugovornike, ne znaju što bi s njima, pa ih najčešće potroše u neobaveznom razgovoru iz kojega vidimo neinformiranost i nepripremljenost, ali i nespremnost da bi se iz potencijalno zanimljivog sadržaja izvukla i postavila prava pitanja.
HTV-ovi šefovi pravdati će se kako u prime timeu moraju paziti da se obraćaju prosječnom gledatelju, nenaviklom na teme iz takozvane kulturne alternative. Jer tko zna što bi se gledatelju, misle oni, odgojenom na romanima književnog mainstreama i konvencijama građanskog teatra moglo dogoditi da dobije informaciju o promociji knjige feministice i književnice Asje Bakić ili pogleda intervju s nekim od pokretača ili voditelja brojnih kolektiva nezavisne kulture.
Kultura i umjetnost u Hrvatskoj nisu umrle, niti su na izdisaju, kako to voli zaključiti tim Branke Kamenski, one postoje i živo pulsiraju tamo gdje oni ne dolaze ili se boje otići. Da ih ne zapljusnu zbiljska kultura i umjetnost od koje bi ih mogla zaboljeti glava.
