2000-ih godina ideal ljepote tijelo je bijele četrnaestogodišnjakinje.
Žensko se tijelo u medijima tretira kao boksačka vreća, što posljedično osnažuje kult (ekstremne) mršavosti nad čijim oltarom žrtvu prinose brojne poznate i nepoznate djevojčice, djevojke i žene. To uključuje i američku ljubimicu Lindsay Lohan, čiji se poremećaj prehrane istodobno romantizirao i demonizirao do te mjere da su čak i tinejdžerski časopisi nagađali o njezinom dnevnom kalorijskom unosu. To je i razlog zbog kojeg temeljna premisa Američkog top modela (America’s Next Top Model, ANTM, 2003. – 2018.), tada novog reality showa Tyre Banks, zvuči toliko progresivno. Naime, u doba kada se televizijski producenti_ce pretvaraju da lezbijke, crnkinje, trans žene i obline ne postoje, emisija koja obećava razbiti ustaljene (heteronormativne) obrasce i razotkriti kako ljepota ne dolazi samo u obličju Heidi Klum, vrlo je svježa i revolucionarna. Pa čak i kada osvijestimo da je u suštini i dalje riječ o natjecanju u ljepoti.
Supermodel Tyra Banks 2003. svoju utopijsku viziju prodaje televizijskoj kući UPN, navodno željna transformirati modni svijet kako bi u njemu bilo više mjesta za žene poput nje, koja se kao crnkinja u dominantno bjelačkoj industriji morala boriti jače od drugih za svoje mjesto za stolom. U to doba među najbolje plaćenim modelima na svijetu, Banks priču o svom usponu do vrha pretvara u okosnicu ANTM-a, nerijetko otvoreno privilegirajući kandidatkinje s većim potencijalom za preobrazbu. Što je njihovo lice uprljanije pepelom, tim bolje, jer će Tyra dati sve od sebe da na njihovom primjeru demonstrira moć transformacije te pokaže kako čak i „djevojka iz geta” može (u štiklama) nadići okolnosti nepravednog sustava koji je tlači. Naravno, pod uvjetom da slijedi pravila igre i nauči nagurati svoje tijelo u staklenu cipelicu u rukama žirija koji, u ovoj suvremenoj inačici Pepeljuge, više ne predstavlja princa, nego budućeg poslodavca.
Novinarka Bridget Armstrong u podcastu Curse of: America’s Next Top Model otkriva kako producenti showa psihološko testiranje tijekom castinga koriste ne da eliminiraju kandidatkinje kojima bi izloženost na javnoj televiziji potencijalno mogla naštetiti, nego upravo s ciljem eksploatacije njihovih trauma u svrhu podizanja gledanosti. Dakle, „tužna životna priča” postaje adut idealne kandidatkinje za kojim producenti posežu kako bi napisali njezin lik i predstavili ga publici. No čak joj ni samohrano majčinstvo neće pomoći ako pred licem žirija ne pokaže dovoljno poniznosti, o čemu svjedoči i možda najskandalozniji trenutak u povijesti ANTM-a, neslavni „we were all rooting for you”, krik koji Tyra ispušta nakon što iz showa ispadne Tiffany Richardson, njezina najdraža Pepeljuga. U ispadu koji nije u cijelosti emitiran, Tyra na Tiffany urla zbog toga što nije zaplakala nakon eliminacije i navodno pokazala dovoljno borbenosti tijekom sezone, pa se sada sa svojom bebom mora vratiti na ofucani madrac u bakinom podrumu.
Njezine riječi odzvanjaju snažnije kada se u obzir uzme činjenica da ih izgovara žena koja je zaradila milijune na teroriziranju i posramljivanju djevojaka koje su za svoje sudjelovanje u tom „psihološkom ratu”, kako ANTM naziva kandidatkinja Aminat Ayinde iz 12. sezone, plaćene svega tridesetak dolara dnevno1, što je novac kojim si ujedno moraju pokriti i hranu te druge osobne troškove. Mnoge djevojke nisu jele jer nisu željele dnevnice trošiti na hranu. Budući da je disproporcionalno velik broj natjecateljica dolazio iz siromašnih obitelji, bile su prisiljene dati otkaz kako bi se uopće mogle natjecati za titulu koja će im, nadale su se, promijeniti život. Posljedično, mnoge su tijekom sezona završavale u kolima hitne pomoći gdje su ih potom šesnaestogodišnjakinje poput mene gledale kako preklinju liječnike_ice da ih puste da se vrate u show jer će u protivnom biti eliminirane zato što nisu pokazale dovoljno žestine.
Tyra Banks njihova je kuma, girlboss vila s čarobnim štapićem u ruci koja ih podučava tajnama hustle kulture, ujedno ih preobražavajući u njihovu navodno bolju verziju. Ljepota boli, eksplicitna je poruka svake zloglasne makeover epizode na kraju koje uvijek najmanje dvije djevojke plaču jer su ostale bez kose. No umjesto da s njima suosjećamo, plačljivice ismijavamo, tretirajući njihove suze kao dokaz da to još uvijek ne žele dovoljno. Da nisu spremne prihvatiti istinu, progutati pilulu koju im Banks s četom svojih sluga dobrodušno gura niz grlo: do vrha možeš doći samo ako se u potpunosti prepustiš zahtjevima tržišta. Titulu top modela može odnijeti samo najsavitljivija kandidatkinja s osobnošću koja je izdvaja iz mase, ali nikada ne zasjenjuje proizvod u njezinim rukama. Djevojka s naslovnice je „laka, poletna, predivna”, smije se očima i zna kako svoju seksualnost iskoristiti da proda grčku salatu. A ako odbije pristati na bolni dentalni zahvat ili se, ne daj bože, na setu zauzme za sebe, Tyra će joj rado, glasom starije sestre, objasniti kako nitko ne voli surađivati s „teškim” modelima.
Doslovno i simbolički, jer bez obzira na svu govoranciju o tome kako ANTM produbljuje našu definiciju ljepote, žiri će djevojke naposljetku opet savjetovati da burger jedu u listu salate. Plus-size kandidatkinje poput crnkinje Toccare Jones iz treće sezone redovito se na setu suočavaju s otrovnim komentarima na račun svog izgleda, kao da je jedini razlog zbog kojeg su uopće ondje taj kako bi publika kroz njihov slučaj naučila lekciju o masnim stanicama. Odstupanje od standarda dozvoljeno je uglavnom u jednoj kategoriji, što znači da, ako već ne nosite (X)XS, tada morate biti 178 centimetara visoka cis bjelkinja s platinasto plavom kosom poput Whitney Thompson iz 10. ciklusa, jedine pobjednice s guzom u povijesti ovog reality showa.
Prva sezona ANTM-a emitirana je 2003. godine, tri godine nakon izuma Big Brothera, u doba kada je bilo veoma popularno natjecatelje_ice nagurati u isti prostor kao u kokošinjac i staviti ih pod konstantni nadzor kamera koje se ne gase čak ni za vrijeme seksualnog napada, kao u slučaju Shandi Sullivan iz druge sezone.2 Pridodajte tome i zabranu kontaktiranja s vanjskim svijetom (izuzev ograničenih telefonskih poziva čija je svrha nerijetko samo rasplamsati dramu u kući), nestašicu sna prouzrokovanu dvadesetosatnim radnim danima te tendenciju producenata da djevojke u izazovima podvrgnu bespotrebnoj fizičkoj i duševnoj agoniji, ponekad i objektivnoj opasnosti, i dobili ste recept za „dobru televiziju”.
No „dobra televizija” u pravilu je dobra samo za kreatore_ice i izvršne producente_ice, puno manje za kandidatkinje koje ostaju prvo bez zubi i kose, a potom i bez obećanih prilika jednom kada pobijede, zato što modne agencije ne žele imati veze s reality emisijama poput ANTM-a. Nevjerojatno, znam, ali pravi modeli zapravo rijetko kada poziraju kao beskućnici_e ili u blackfaceu, što se u ANTM-u dogodilo čak tri puta. Iz te perspektive, dalo bi se reći kako su emisije poput ove uistinu prava priprema za stvarni svijet, svojevrsna poduka iz neoliberalne ideologije koja nas uporno uvjerava da je uspjeh već iza sljedećeg ugla, samo trebamo „raditi na sebi”, krenuti na vruću jogu, željeti to više od svih ostalih. A dok mi skupljamo korake i brojimo kalorije, bogati se bogate na našim strahovima i nesigurnostima, uvjeravajući nas kako je upravo manjak borbenosti razlog zbog kojeg smo podbacili_e.
Igra je namještena od samog početka. Na vrhu zbilja može biti samo jedna, a njezino je ime Tyra Banks. Svećenica girlboss feminizma koja nestaje u svom sportskom automobilu onoga trena kada propovijed završi. Gdje je Banks kada djevojkama treba pomoć, dok se bore s poremećajima prehrane, s odbijenicama u svijetu čija su im vrata navodno trebala biti širom otvorena? Ona sjedi u baloneru i u novom se Netflixovom dokumentarcu o nasljeđu svog showa (Reality Check: Inside America’s Next Top Model) besramno brani floskulama o tome kako su tada bila drugačija vremena. Publika je to željela, tvrdi, krivnju opetovano prebacujući na drugog, na tinejdžerice koje u mraku svoje sobe na sumnjivoj streaming stranici promatraju kako žiri njihovu vršnjakinju uspoređuje s afričkim slonom. Scene u kojima Keenyah Hill iz četvrtog ciklusa pred četom odraslih ljudi na setu uvlači trbuh neodoljivo podsjećaju na 2000-ih popularne fotografije slavnih žena koje su paparazzi snimili na plaži, na kojima urednici_e tabloida potom zaokružuju celulit i strije ne bi li ih javno posramili_e.
Činjenica da je Tyra izgradila brend na priči o tome kako je i sama tijekom karijere redovito na meti kritika, što zbog rase, što zbog svojih oblina, očito nije dovoljna da osvijesti vlastitu, vrlo aktivnu ulogu u promicanju ideologije koja djevojke poput nje i porobljuje te objektificira. Potpuno je suludo ponašati se kao da nitko tada nije svjestan eksploatacijske dimenzije ANTM-a, posebno u svjetlu ugovora koji su kandidatkinje prisiljene potpisati prije dolaska u show. Naravno, Tyra nije jedina negativka. Ni njezini pomoćnici Jay Manuel i J. Alexander nisu anđeli, usprkos tome što se njihovo prisustvo u ANTM-u redovito tumači u pozitivnom svjetlu. Problem Netflixova dokumentarca u tome je što njihovu poziciju u showu pokušava izjednačiti s onim natjecateljicā, iako je svima jasno da su njih dvoje u puno boljem položaju od, primjerice, Mikaele Schipani, kojoj producenti zabranjuju da nakon makeovera skine periku, bez obzira na to što je zbog nje završila na hitnoj s ranama na glavi.
ANTM je progresivan utoliko što svojim izborom žirija i kandidatkinja, u kasnijim sezonama i kandidata, oslikava svu identitetsku raskoš SAD-a3, nešto što je tih godina zaista rijetkost, istovremeno osnažujući stereotipe te iskorištavajući životne prilike pripadnika_ca marginaliziranih skupina s ciljem kreiranja televizijske drame. Mislim da se svi_e možemo složiti oko toga da temeljna misija showa u kojem se modeli valjaju u divovskoj zdjeli za salatu očito nije bila promijeniti svijet, nego oboriti rekorde gledanosti. Upravo je ta dvostrukost, gotovo shizoidnost u srcu Američkog top modela ono što nas i priljubljuje uz ekran. Jer baš kao i u kasinu, nikada ne znamo što ćemo dobiti. Hoće li Tyra opet nekoga bez dopuštenja autati na javnoj televiziji (Ebony Haith)? Hoće li modelima zakrpati razmak između prednjih zubi (Dani Evans) ili ga proširiti (Chelsey Hersley)? Hoće li Miss Alabame kući otići s pixie cutom ili s opeklinama od blajha na tjemenu? Ako je vjerovati Tyri, uskoro bismo trebali_e saznati jer se u dokumentarcu priča i o novoj, 25. sezoni, čime Tyrino „pokajanje” odjednom ozbiljno poprima obrise klasične marketinške strategije.
Koliko god svojevremeno bio obožavan, bojim se da je ANTM-u, baš kao i brojnim drugim artefaktima ranih 2000-ih, mjesto u prošlosti. Koncept ionako nije zamro. Štoviše, preselio se na društvene mreže, gdje se milijuni korisnika_ca svakodnevno smiješe očima u lovu na nove pratitelje_ice i poslovne suradnje koje će im, nadaju se, promijeniti život. Konkurencija je velika, ali barem se ne moraju brinuti oko toga hoće li ih netko natjerati da poziraju u grobu.
- Hartshorne, S. 2025. You Wanna Be on Top? A Memoir of Glamour, Manipulation and Surviving America’s Next Top Model. Crown. New York. ↩︎
- U vrijeme kada se spomenuta situacija emitirala na javnoj televiziji, ANTM je Shandi prikazao kao preljubnicu (naziv epizode je „The Girl Who Cheated”), natjeravši je da nazove svog višegodišnjeg partnera Erica i pred kamerama mu prizna da ga je „prevarila”. Gledatelji su pritom mogli čuti i kako je on naziva „glupom kujom” dok se Shandi grči u jecajima. ↩︎
- Vrijedi napomenuti da su pobjednice dominantno bijele. ↩︎
