Od 10. do 18.travnja, u Galeriji Vladimir Nazor, mogla se pogledati izložba pod nazivom (re)produkcija, autorice Ive Kovač, apsolventice slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Povod izloženom radu, kako u pratećem tekstu piše sama umjetnica, bila je sljedeća rečenica: “Žene nemaju potrebu baviti se umjetnošću jer imaju sposobnost rađanja.”
Iva Kovač ističe kako se ne sjeća autora i knjige u kojoj je pročitala parafraziranu rečenicu. U potrazi za istom, naišla je na mnoge druge slične mizogine poruke, dio kojih je kasnije iskoristila u projektu citati.plakate.googlepages.com. Muškarci iz čijih su usta ili pera izašle mizogine rečenice koje je Iva iskoristila za svoje plakate, nastale prošle godine, jesu Nikola Tesla, Arthur Schopenhauer, Friedrich Nietzsche, Pitagora, Oscar Wilde i Voltaire, svi odreda visoko cijenjeni i univerzalno prihvaćeni znanstvenici, umjetnici ili filozofi.
Povod projektu (re)produkcija ponovo je rečenični iskaz. Tekst. Autor toga teksta zapravo je manje bitan, jer taj autor u kontekstu izložbe o kojoj je riječ, a nažalost ni u nekom općem kontekstu, nije izdvojeni pojedinac. Iako je rečenica koju umjetnica parafrazira zapisana krajem 19. ili početkom 20. stoljeća, ona je i danas aktivan dio univerzalne svijesti. Ta je svijest možda i ne izgovara naglas, ali to ne čini prije iz omiljene joj «političke korektnosti», nego iz svojevoljne životne prakse.
Za Juliju Kristevu, tekst je translingvistički aparat koji nanovo razmješta poredak jezika. Jezik je u tom smislu shvaćen, dakako, kao simbolički sustav, sustav čiji je prešućujuće izvorište ono što nazivamo sviješću, neizrecivi dio ono što nazivamo nesvjesnim, a ono što je izrecivo, ali nikad u potpunosti, jest tekst, govor, iskaz, tj. ono čime se služimo u komunikaciji, češće jednosmjernoj nego dvosmjernoj.
Iva Kovač upušta se u komunikaciju s rečeničnim iskazom na kojega je naišla.
Dioba na prihvatljivo i neprihvatljivo stoljećima čuva stanovitu postojanost. U toj diobi, koju čini jezik, jedini izbor koji se smatra prihvatljivom ženskom željom jest želja za majčinstvom. Drugi oblici «želja», ne samo da nisu prihvatljivi, nego i ne postoje. Ukoliko «želja» za majčinstvom nije artikulirana i proizvedena, žena, čija se uloga izjednačuje sa majčinskom, u jeziku ne postoji.

umjetnosti, kao samo jednoj od životnih praksi, žena dugo postoji samo kao objekt.
Njena se «subjektnost» stvara translingvistički, razmještajući poredak jezika.
Rekla bih da se autorica svjesno koristi upravom tom «metodom». «Rad sam željela institucionalizirati u kulturnoj ustanovi – galeriji, da bih tim činom, prema već ustaljenom obrascu, radu osigurala status umjetnosti», kaže.
Čemu je umjetnica osigurala status umjetnosti? Na otvaranju izložbe dijelili su se plakati s likom djeteta. Autorica je to činila osobno, objašnjavajući pritom svakom posjetitelju, zašto čini ono što čini.

Time svoj iskaz nije jednostavno pustila u opticaj, kako se to na izložbama u pravilu čini, već je poruku odaslala jasno. Tek su jasnoća poruke i značenje koje je umjetnica sama pripisala svome radu pušteni «na slobodu» onima koji su iskaz u takvom obliku primili. Nakon toga, plakati su se u galeriji izlagali kao dokumentacija. Plakati su stajali na visokom postamentu, zaštićeni prozirnom pravokutnom kutijom. Inkubator? Proces koji se odvijao na otvorenju, bio je dokumentiran i u mediju videa.

«U klasičnoj Grčkoj je (zbog nepoznavanja procesa oplodnje) smatrano da iz samog muškog sjemena nastaje život koji biva «posađen» unutar ženskog ženskoga tijela koje služi samo kao posuda u kojoj se dijete razvija do poroda. Taj se stav preko grčke prenio i na kršćansku filozofiju gdje se tvrdi da je uspješna oplodnja ona koja rezultira porodom muškog djeteta, slike oca koji kao aktivni učesnik čina oplodnje stvara biće na svoju sliku i priliku. Žensko dijete je naprotiv začeto pogreškom u oplodnji pa se tako dijete rađa nalik na pasivnog činitelja u reproduktivnom procesu.», citiram dio umjetničinog teksta koji je pratio izložbu. Umjetnica je odlučila da će lik djeteta na plakatu biti lik njezinog (muškog) partnera. «Samim time, rezultat je», kaže, «uspješan.»
(re)produkcija. Rekla bih da umjetnica (re)producira sam jezik i njegove obrasce, s ciljem da podsjeti na općereproducirajuću mizoginost.
Cheris Kramerae dala je sljedeću definiciju feminizma: «Feminism is the radical notion that women are human beings». Definiciju je dala komunicirajući s jezikom.
Foto: Tajana Zven & Petar Bunić