Budimo iskreni, koliko smo puta poželjeli_e nešto što nam ne pripada? Koliko smo puta nešto sitno, slučajno ili namjerno, prisvojili_e – neki znak, trenutak, tuđu ideju? Koliko nam je puta, recimo, neka lijepa žličica za kavu „slučajno” završila u torbi? Koliko ste tek puta ušli_e u muzej i pomislili_e: „Ovo bih voljela imati doma.” Ili, možda, još iskrenije: „Kakvo sranje, ziher ne vrijedi ovoliko.” Neposluh s vremena na vrijeme djeluje oslobađajuće, makar samo kao ideja.
No, neki su svoj neposluh pretvorili i u posao. Nedavna je pljačka Louvrea trajala svega osam minuta — taman koliko i pauza za kavu, a opet znatno kraće od vremena koje je meni trebalo da smislim kako započeti ovaj tekst. Sam čin krađe ne bi bio toliko uzbudljiv da lokacija nije znakovita, da nije bio izveden tako brzo, da motivi nisu ostali nerazjašnjeni, a kradljivci nepoznati.
Najintrigantniji dio nisu čak ni ukradeni predmeti ni njihove astronomske cifre, nego ideja o uzbuđenju koje u svakodnevnom životu ne osjećamo. Slavna je članica grupe pljačkaša Pink Panter, Olivera Ćirković, tako izjavila: „Od svake informacije da ima neki Rolex na dobrom mjestu i puno novca, ja se naježim.“
Taj trenutak iskrene pohlepe savršeno opisuje motivaciju te balans šarma i opasnosti koji su temeljni dio cijelog procesa. Velike su krađe jednako riskantne koliko i atraktivne, a najzanimljivije su tek kad postanu – mit.
Pljačke muzeja doimaju se tako kao nešto gotovo romantično, kao da se iza svake krije neka velika, prkosna gesta protiv sistema. Muzeji su, doduše, mjesta proturječja: institucije tvrde da čuvaju zajedničko nasljeđe, dok istovremeno gomilaju predmete čija je povijest često obilježena kolonijalnim krađama, klasnim privilegijima i političkim manipulacijama. Tako svaka vijest o pljački ili muzejskom propustu – bilo da je riječ o spektaklu poput krađe iz muzeja Gardner u Bostonu 1990., gdje su lopovi mirno odšetali s Vermeerom i Rembrandtima pod rukom, ili o obavijesti o jadnom šišmišu koji je prošle godine uletio u MSU i na neko vrijeme zatvorio izložbu – mami podsmijeh i zapravo razotkriva krhkost same institucije.
Ako je sveti prostor umjetnosti moguće isprazniti za svega nekoliko minuta ili njegov rad može omesti jedna životinjica, kako da u takve institucije imamo povjerenje? Dok pljačke otkrivaju krhkost institucija, ponekad ih banalni (?) kulturni spektakli mogu učiniti popularnijima nego ikad. Primjerice, nakon što su Beyoncé i JAY‑Z 2018. u Louvreu snimili spot za pjesmu APESHT, posjećenost muzeja skočila je preko 25 %, brojeći rekordnih 10.2 milijuna posjetitelja_ica. Čak je osmišljeno i stručno vodstvo temeljeno na videu, što je, priznajem, vrhunski program razvoja publike.
Apsurdne stvari generiraju vrijednost predmeta u muzeju. Bez institucije, objekti su samo objekti, ali uz natpis „ne diraj”, „ne fotografiraj”, uz prateću legendu ili alarmni sustav, oni postaju neprocjenjivi. John Berger davno je pisao o tome kako način na koji gledamo umjetnost nikada nije neutralan – uvijek je uvjetovan vlasništvom, kontekstom i moći. U muzeju ne gledamo samo sliku, nego i potvrdu da netko drugi ima pravo reći zašto je ona važna. Zato su pljačke muzeja toliko fascinantne – ne krade se samo predmet nego i aura koja ga okružuje.
Mozak operacije (Mastermind, 2025.), novi film Kelly Reichardt koji je nedavno prikazan u sklopu Human Rights Film Festivala, govori o jednoj manje fascinantnoj pljački muzeja. Ili samo fascinantnoj na neki drugi način. Smješten u mali industrijski gradić u Massachusettsu 70-ih, film prati muškarca koji je nesposoban, ali dovoljno samouvjeren da vjeruje da je njegov plan genijalan. I dovoljno je privilegiran da zna da će se iz problema lako izvući.
Josh O’Connor glumi J.B. Mooneyja, umornog oca i muža, koji uglavnom ne radi ništa, a jednom davno možda je htio biti umjetnik. Njegova ideja o pljački lokalnog muzeja nikne iz mješavine dosade, jeftinog bunta i nedostatka samopouzdanja. J.B. planira ukrasti četiri apstraktne slike Arthura Dovea iz malog, ali dobro uređenog Framingham Art Museuma u koji redovito vodi svoju obitelj. Pljačka će trajati točno osam minuta – taman koliko i pljačka Louvrea.
Ali dok su pariški lopovi imali iskustvo, sofisticirani plan i detaljne rute, J.B. je imao samo ideju, mamu koja mu posuđuje novac i vreće za slike koje je sašila njegova supruga. I tako, dok usred bijela dana njegova dva pomoćnika iznose ukradene slike, on čeka u autu u najsporijem i najnespretnijem bijegu s mjesta zločina ikad. Realističnije je od ičega, valja napomenuti, u filmu prikazan čuvar muzeja koji za vrijeme krađe lagano drijema – i tko bi mu zamjerio, čuvanje izložbi zaista je rijetko dosadan posao, čak i za ljubitelje_ice umjetnosti.
Filmovi o (umjetničkim) krađama, od glamuroznog Afera Thomasa Crowna (The Thomas Crown Affair, r. John McTierman, 1999.), pa do Rohrwacherinog Himera (La Chimera, 2023.), često nas potiču da lopove simpatiziramo, da ih gledamo gotovo kao moderne Robin Hoodove, šarmantne, snalažljive i uvijek korak ispred zakona. U Mozgu operacije Reichardt tu iluziju briše. J.B. Mooney definitivno nije genij, nije ni posebno karizmatičan ili hrabar; njegov je plan nespretan, nerealan i onda još jednom nespretan.
Krađa u filmu nije glamurozna, već je komična i tragična demonstracija neuspjeha i pohlepe. Umjesto da se radujemo njegovoj domišljatosti, gledamo kako se iluzija moći i značenja polako raspada, ostavljajući nas da se smijemo, ali i da se zapitamo koliko lako običan čovjek može precijeniti vlastitu važnost u svijetu koji ne poznaje granice ega.
U svojim mekim puloverima J.B. djeluje kao jedan smušeni lik, s dodatkom potisnutog šarma i neizrečene tjeskobe. On možda nije uspješan, možda nema posao, ali ima ideje – J.B. je prototip muškarca koji se prikazuje boljim i sposobnijim nego što jest, na kojeg redovito padam(o), pa se tome kasnije čudimo, a ponekad ga i – ostavljamo. On je dobitna kombinacija za propast, lik koji završi u muzeju, ali iz krivih razloga.
Reichardt, poznata po sporom ritmu, ovdje ne dopušta da pljačka postane žanrovski spektakl. Zato uopće ne iznenađuje da Mozak operacije, iako tehnički heist film, ne odlikuju napetost i grandioznost koju od ove vrste filma očekujemo. Mozak operacije jest film o pljački, ali je ona samo kostur oko kojeg se gradi priča o prostoru nesigurnosti, privilegija i pobune, gluposti i samouvjerenosti.
Slow cinema ovdje djeluje gotovo okrutno, dajući J.B.-ju sve vrijeme svijeta samo da pokaže kako ga nema čime ispuniti. Naš „mozak operacije”, ukratko, to ni izbliza nije.
U završnici filma J.B. krade novčanik starici i u bijegu se, sasvim slučanjo, zatiče usred proturatnog prosvjeda. Kada pomisli da se izvukao, pa mu se na licu pojavi zadovoljni, jedva vidljivi smiješak, biva uhićen. Ne zbog krađe, nego zbog prosvjedovanja. Na kraju ga sustigne sve ono što je zapravo ignorirao: politika, moral i svijet koji postoji izvan njegova ega. Poetska pravda? Nemam pojma, ali dobar pokazatelj da je teško biti toliko odcijepljen od realnosti.
Reichardt namjerno ostavlja puno praznina: scene pakiranja ukradenih slika kao da traju dulje od scene same pljačke, dijalozi su škrti, kamera se zadržava na postupcima bez jasnog emotivnog zaključka. Ali slow cinema je u svojoj srži, uvijek o pažnji – čemu je poklanjamo, kako je trošimo, kome vjerujemo kad nam kaže da je nešto vrijedno gledanja. Film neupitno testira našu pažnju, ali još više dekonstruira J.B.-jevu iluziju da je pažnje vrijedan.
Na kraju, Mozak operacije jest film o pljački, ali je još više film o ljudima koji žele vrijednost bez rada, smisao bez truda i pažnju bez zasluga. O ljudima koji vjeruju da su iznad sustava, sve dok ih sustav ne pregazi. Ako su klasični heist filmovi posveta ingenioznosti, Mozak operacije je posveta ljudskoj gluposti – a ponekad je, iskreno, glupost bolji umjetnički materijal od genijalnosti. Onima koji mu uspiju posvetiti pažnju, film bi mogao biti i bolno relatable – nismo li svi barem jednom u životu pomislili_e da smo puno pametniji_e i sposobniji_e nego što to zapravo jesmo?
Možda se zato smijemo J.B.-ju. Ne zato što je glup, nego zato što je njegova iluzija samo ekstremnija, nespretnija verzija naše. On krade slike; mi krademo poglede, pokrete, ideje, sitne trenutke moći. On želi osjećaj vrijednosti, mi želimo isto to.
I dok se institucije ljuljaju pod težinom vlastitih mitova, a umjetnost treperi između aure i tržišta, možda je jedina iskrena stvar u svemu tome upravo verzija neke male, beskorisne, čudno sentimentalne i slučajne žličice koju smo stavili_e u torbu. Jer tako to ide, vrijednost je uvijek tuđa fantazija, a tuđe iluzije lakše je ismijavati kad su prozirnije od naših.
