Film Vlaste Delimar Diptih: Iz ljubavi u ljubav dio je dvodijelnog rada koji se bavi intimnom biografijom autorice. Dok se drugi dio, Tišina živih skulptura, bavi sadašnjošću obilježenom potresom (kratki film prikazuje ružičastom bojom obojenu Vlastu i plavo obojenog partnera Milana Božića kako pred zgradama koje su obilježile Vlastin život, a stradale su u potresu, nose natpis DOSTOJANSTVO), prvi dio je polusatno sjećanje na Vlastinu “erotsko–estetsku” egzistenciju.
Film počinje rečenicom: „S jedanaest godina dobila sam prvu menstruaciju, upoznala Lidiju Klarić i njezinog oca, slikara-amatera u čijem sam atelijeru odlučila da ću biti umjetnica“. Otvaranjem filma dvjema inicijacijama – onoj u spolnu zrelost i onoj u umjetnost, Delimar ucrtava smjer narativa – život obilježen seksualnošću, hrabrošću, erotikom, ljubavlju prema sebi, užitku, kurcima, muškarcima, umjetnosti i istini. Vlasta je rano znala što hoće; nije dopustila umjetnički i egzistencijalno „malograđanskim institucijama poput škole obitelji i crkve“ da joj oduzmu užitak. Pri tomu konstruira znak jednakosti između tijela-užitka-umjetnosti-istine, čije su suprotnosti malograđanski moral i malograđansko ćudoređe, sram i prijetvornost.
Delimar u filmu tematizira potrebu za izricanjem istine, istine vlastitog iskustva, pozicije, egzistencije koju pronalazi u „tautološkom tijelu“. Ova istina pripada registru seksualnosti i erotike, pri čemu je seksualnost shvaćena kao ultimativna sloboda, dok je orgazam „potpuna gustoća tijela kroz koju se sloboda doživljava i fizički“ – seksom ili masturbacijom. No, tijelo užitka ovdje nije odvojeno od misli, ono je njezina ekstenzija, sredstvo koje misao uzdrmava, gura dalje, izvan koncepata i ladica. Pri tomu „misao nema spola“ te Vlasta svoju erotsko-estetsku egzistenciju ni ne svodi na spol, već na univerzalno iskustvo koje propušta kroz vlastito, žensko tijelo shvaćeno kao sredstvo. „Krenula sam s mislima da se tijelo uvijek nalazi u sadašnjem trenutku, što je bilo posebno uzbudljivo.“
Vlasta navodi Bretona, Éluarda i Markiza de Sadea kao mladenačke reference koje su usmjerile njezino umjetničko promišljanje tvrdeći da „tko nije čitao de Sadea bio je erotski nepismen“. Vlastin je opus zapis iskustava – rođenja djeteta, odnosa prema starenju, majci, užarskoj radionici u Štaglincu i koju u duhu zena ruši do temelja, zakapa i snima odličan poetičan film. No, prvenstveno je prepoznatljiva po izrazito erotskim i autoerotskim radovima kojim je provocirala podjednako ćudorednike i feministkinje. I doista, ima nešto zaista provokativno i golicavo u otvorenoj ljubavi prema sebi i proglašavanju vlastite egzistencije umjetnošću.
S Vlastom sam radila performans Dolina (2018.) i nismo se uvijek slagale u pristupu radu. Povremeno mi je određena samodostatnost, neopterećenost, vjera u iskustvo i trenutak da odrade svoje bila neshvatljiva; htjela sam peglati i peglati materijale dok ne nadiđu sami sebe. Vlasta je samo čvrsto stajala iza ideje proizašle iz životnog iskustva i to je bilo to. Sasvim dovoljno. Meni nerazumljivo. Kroz godine, zbližile smo se i shvatila sam da je Vlastina samodostatnost povezana s nekom inherentnom mudrošću, osjetljivošću, prihvaćanjem sebe, a time i drugih te empatijom koja iz toga proizlazi.
„Vlasta, reci to sam ja,“ navedene su u filmu Jermanove rečenice. Vlasta ih je prihvatila, i u tome je daleko više nego li u erotskom naboju zasnovana njezina provokativnost. Iako je golo tijelo danas izgubilo kapacitet šoka, poslovično se komodificira i služi kao PR teaser. Ipak, ovo je možda tek djelomično točno, i to samo za umjetničku publiku, posebice ako uzmemo u obzir kakve reakcije i danas u široj javnosti i konzervativnom revivalu izaziva golotinja, uglavnom ženska. U Vlastinom slučaju, objektifikacija ženskog tijela sredstvo je umjetničkog izraza, i to radikalnim prisvajanjem kontrole nad pogledom, ali i potpunim nemarom prema (malo)građanskim normama. Iskustvo kao umjetnost, umjetnost kao istina.
U knjizi Being Gorgeous, Sexuality and the Pleasures of the Visual (2015.), Jacki Willson navodi Baudrillardove tvrdnje da je ono što nas fascinira upravo „samodostatni strujni krug užitka koji nas radikalno isključuje u ime interne logike ili savršenstva“. Ili nas šokira, iritira i prema njemu ne ostajemo ravnodušni, dodala bih.
Svakako se vrijedi upitati je li takav otpor normama „izgubio privilegiranu poziciju, kapacitet bunta prema spektaklu komodifikacije žene. Otvara li i sposobnost samospektakularizacije još uvijek ženama mogućnost otpora i subvertira li normativne seksualnosti repeticijom, prisvajanjem i pretjerivanjem?“ kako navodi Willson. Jednoznačnog odgovora na postavljena pitanja nema upravo zato što je svaki otpor utemeljen u vlastitom iskustvu i prioritetima pobune.
Ipak, ambivalencija na koju Vlastin rad nailazi pokazuje da takve strategije još uvijek nisu iscrpljene. Spektakl nas ipak u pravilu ostavlja ravnodušnima, a otvoreno prikazana seksualnost izaziva reakcije, u najmanju ruku pitanje opravdanosti izabrane strategije. Prema Willson, objavljivanje intime je vid kontroliranja vlastite pojave i to upravo izvedbom ženskih identiteta, ponavljanjem i naglašavanjem patrijahalnih kodova. Takvim postupcima umjetnost propituje kriva tumačenja i društveno perpetuirane društvene i kulturne stereotipe.
U filmu Vlasta nudi intimu prikazanim privatnim fotografijama i snimkama te dokumentima radova. Izjavu „ovo je materijalizacija nevjerojatnog … Otjelovila sam svoje tijelo, najprije imaginarno pa onda realno pa onda obrnuto, realno pa imaginarno. I onda sam ispunila (baš svojim tijelom) cijeli prostor,“ moguće je čitati kao maksimu, misao vodilju egzistencije ispunjene ispreplitanjem intime i umjetnosti.
Takvo, čvrsto imaginirano–realno tijelo funkcionira kao zrcalo prešutnih društvenih pravila. „Kao mlada žena koja je obnaženim čistim tijelom izražavala slobodnost uma, svakako sam mogla proći uz sve sprege socijalističkog režima jer nisam ni na koji način direktno ugrožavala tekovine samoupravnog socijalizma niti sam narušavala koncept zajedništva bratstva i jedinstva tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije,“ navodi umjetnica. S druge strane, 2001. godine MSU odbija produkcijsku podršku radu Lady Godiva objašnjenjem da Vlastin rad „vrijeđa dostojanstvo žene“.
Kako sama tumači, Delimar radovima zauzima poziciju istovremeno subjekta i objekta, postajući objekt želje i subjekt svjesnog usmjeravanja iskustva koje podrazumijeva ugodu i samouživanje, pri čemu prisvaja poglede i manipulira njima. „Pogled na vlastitu egzistenciju posredstvom fotografije proširuje razumijevanje. Svijest postaje slika. Jer, pogled je najvažniji, naročito ako gledam u kameru. Samo tako fotografija mene pokazuje mi mene i potvrđuje sve ono što ja ne mogu sama vidjeti. Možda nepravedno (nemogućnost viđenja svojeg fizičkog sebe), ali zato istovremeno ja mogu biti subjekt okrenuta prema sebi i objekt kroz koji mogu širiti svoje horizonte prema van, prema drugima, prema publici, a kroz personalno komunikacijski i dijaloški odnos“.
Vlastina seksualnost funkcionira putem direktne poruke, glasna i otvorena, pozivajuća. To je seksualnost provokacijom suspregnutosti i suptilnosti, odraz istovremeno očekivanog i radikalnog, dovedena do egzistencijalne točke u kojoj postaje objekt iskaza o ultimativnoj slobodi ukorijenjenoj samoj u sebi, bunt otvaranjem, pokazivanjem, iskazivanjem, detektiranjem, rijetko ranjivošću, nikada nesigurnošću, bučna jer zagovara užitak i ljubav prema životu, ne sram i strah.
To sam ja, i to je dovoljno, moja pička, moje zadovoljstvo, kroz kurac, kroz pogled drugoga, kroz vlastiti pogled, kroz vlastiti dodir. Koji princip stoji iza transponiranja biografije u umjetnost – je li to totalno iskustvo, ljubav prema sebi i životu uzdignuta do te mjere da ga se izjednačuje s umjetnošću? U energetskom polu, taj princip je aktivan, pozitivan, osvajajući, afirmirajući, u svojim nijansama on možda nije u ekstremu, ali je u iznimnom pojačanju.
U Diptihu, Delimar se zrcali u ljubavima. Iskustvo, umjetnost i partnerstvo tri su biografske komponente prikazane filmom. Vlasta navodi: „S muškarcima sam uvijek razgovarala ravnopravno, bez ženskog podređivanja“. Posvetu bivšim partnerima odaje citirajući njihove radove – Jermanov Ostavljam trag – ležeći na fotopapiru na obali mora, i Martekov Što je umjetnost prema ovom biću? fotografirajući mladića za vrijeme retrospektive u MSU.
Vizualni jezik sastavljen je od kolažiranja, animacija, pretapanja, duhovitih i suptilnih zahvata, te zajedno s ujednačenim ritmom vizualne naracije omekšava spektakularizaciju umjetničina iskustva i opusa. Montažer, izvrsni Dejan Golenja, koji ovim filmom nastavlja uspješnu suradnju s Delimar, uspijeva ritmički, asocijativno, vizualno postići umnažanje značenja, različite pomake, pri čemu se stilski ne odmiče od umjetničina opusa. Film je tako kombinacija glasne, direktne egzistencije i suptilnih intervencija koji postižu protočnost, narativnu i vizualno zaokruženost te daju Vlastinoj poetici nove nijanse.
