Objavljeno

Parabajka Ivane Kovačić: Ogoljenost odrastanja uz romantičnog zmaja

Riječka udruga Katapult, specijalizirana za objavljivanje mladih autorica i autora pod Creative Commons licencom, godišnje u svom izdavačkom programu tiska dva izdanja, jedno prozno i jedno poetsko, od zaprimljenih oko 150 naslova, a među izdanjima u 2013. našla se ‘Parabajka‘ Ivane Kovačić, predstavljena na 7. Vox Feminae festivalu. Glavna urednica Katapulta Marina Vrđuka Beleš odabir ‘Parabajke’ argumentira:

“Potpuno je neupitno da je Ivana jedan od najljepših literarnih glasova mlade neafirmirane književne scene, a poetika izraza i misli jedna od snažnijih koje ćete naći u suvremenoj hrvatskoj književnosti.”

Čitajući knjigu zasigurno ćete dobiti dojam da čitate jedan snovito stilizirani dnevnik. Knjiga je idejno nastala prije nekoliko godina, a bavi se tadašnjim i nešto ranijim emotivnim periodom života autorice u kojem se se preklopile neke važne stvari, prije svega smrt oca i fatalna zaljubljenost u djevojku koju je upoznala igrajući nogomet.

“Sve se to pretvorilo u košmar u kojem se trebalo snaći, istovremeno tuga i sreća, izgubljenost i pronalaženje. Odatle i stilski raznolika forma, od naturalističkih i realističkih momenata do poetskih i fantastičnih. Ja sam knjigu zamislila kao “prozu u poeziji”. Forma je i odraz vremena i načina razmišljanja u kojem je nastala, a to je virtualno doba i navika klikanja po linkovima”, objašnjava Kovačić uobličavanje romana.

Ono što me se izrazito dojmilo je taj nimalo uljepšani prikaz sjebanih odnosa unutar jedne familije. Kako si se odlučila za taj sirovi prikaz i po kojim kriterijima su se određena sjećanja našla u knjizi?

Odlučila sam se za sirovi prikaz, a taj dojam vjerojatno pojačava izoliranost situacija, zbog ekonomičnosti i potrebe da stvari prikažem baš onakvima kakve jesu. Sama sam više sklona kratkim formama i kao čitateljica, želim što više dobiti na što manje prostora. Intrigiraju me praznine u tekstu. Tako je to ispao Bildungsroman veličine novele. Taj sirovi, ogoljeni prikaz situacija i odnosa u knjizi mi je također poslužio kao uteg za romantičnog zmaja. Podsjećala sam, naime, samu sebe na kakvog romantičara, na trenutke, dok sam ispisivala te ljubavne patnje i čežnje, ali mogla sam bez straha od bilo kakve patetike uživati u tome jer je uteg koji drži zmaja bio umazan u svačiji drek i samim time dovoljno težak.

Neke su mi se stvari urezale u pamćenje više od drugih. Dojmile su me se iz bilo kojih razloga. To je valjda svima tako. Prije kao da su te situacije odabrale mene, a ja sam birala omjere u kojima ću ih koristiti za pojedine likove, tako da se sve nadopunjava.

Oduvijek sam mišljenja da je inzistiranje na ‘obitelji kao svetinji’ licimjerje s obzirom na načine na koje se vrlo često unutar te iste obitelji pojedinci ophode jedni prema drugima. Ponekad mi se čini da je cijeloj naciji potrebna jedna četa psihloških stručnjaka koji bi je malo usmjerili. Ili bismo jednostavno trebali stati i ozbiljno razmisliti i promotriti te odnose? Nije li to ono što ova knjiga pokušava? Jesam li “promašila ceo fudbal”?

Naravno da obitelj nije svetinja nego prvi izvor problema s kojima se čovjek susreće. Što se više lažemo – problemi su veći. Što se više opiremo stvarima koje su onakve kakve jesu, moguće su samo još veće daljnje komplikacije. Neki ljudi ne mogu ili ne žele stati i razmisliti, radije će okrenuti cijeli svijet naopako ne bi li prilagodili stvarnost svojoj iščašenoj percepciji. Izbit će milijune iz državnog proračuna i tražit da se u Ustav unese neka glupost, istući će dijete jer masturbira, neće nikad prihvatiti rastavu braka na normalan način da bi olakšali djeci, projicirati će u djecu svoje strahove, fiksacije i nerealna očekivanja itd., primjera ima bezbroj, od onih najbrutalnijih do možda samo izbjegavanja nekih tema.

Ti procesi su licemjerni jer se predstavljaju kao nekakva briga i davanje, a zapravo su izrazito sebični i proizlaze iz nemogućnosti davanja. Ne vjerujem u to da je potrebna četa psiholoških stručnjaka da bi stvari bile bolje. Svatko tko govori u ime nekog kolektiva se izvlači se i zavarava sebe i druge, nema tu mi kao nacija smo zabrazdili, oni kao gay zajednica su nešto drugo, naša obitelji…to su sve pojedinci. Mislim da je dovoljno pogledati se u ogledalo i zapitati “Što ja to radim i kako to utječe na druge?” Knjiga govori i o tome između redaka, o pukotinama koje stvarnost trpi ispod površine, tako da si u pravu. Nije mi, međutim, bila namjera držati lekciju ili poslati neku poruku, na kraju krajeva, djelujem iz iste pozicije kao i drugi likovi. Nekoga će možda knjiga dotaknuti na potpuno drugo mjesto, ima tu i zafrkancije.

Postoji li neki poseban profil čitatelja kojima bi preporučila da u ruke uzme ovu knjigu? Koliko ti se čini da je publika uopće bitna u nastanku neke knjige?

Mislim da je publika najbitnija, pa knjiga se piše, film snima, muzika svira zbog toga da bi se dijelila, taj proces je bit svakog stvaranja. Svatko tko uzme knjigu u ruke je za mene Bog, on ponovno stvara moj svijet. Ako bih, pak, uhvatila zlatnu ribicu i ona ponudi da će mi ispuniti neku želju u vezi “Parabajke”, onda bih poželjela da je uvrsti u lektiru za srednju školu ili na neki drugi način učini dostupnom mladima, onima koji se formiraju i izloženi su raznim pritiscima, osobito ako su drugačiji u bilo kojem smislu.

Nekonvencionalni ženski likovi u romanu suprostavljeni su zatvorenoj i patrijarhalnoj domaćoj sredini. Na koje tri žene u knjizi si najponosnija?

Ne bih rekla ponosna, ali svi likovi su mi važni i dragi, od moje bake do sporednih likova s Pješčane livade. Najviše sam pisala o odnosu s Britom i Varjom, jer mi je komunikacija s njima u stvarnom životu najviše nedostajala. Na ulici ih ponekad sretnem, pozdravimo se ili ne pozdravimo, žive se drugi životi, nesporazumi, traume i sve pomalo izblijedi i padne u zaborav… A “Nisam ti dospio reći”, što bi rekao Arsen pjesmom…

Čini se, što i kraj sam potvrđuje, da je knjiga pratila jedan razvojni proces nakon kojega okrećeš novi list. Koji su tvoji daljnji literarni planovi?

Ne razmišljam trenutno o konkretnim planovima, formama, temama i slično, ali sigurno znam da želim pisati još i pisati bolje.

Obzirom da se dosta radnje odvija na Otoku, u stanu na Vukovarskoj 222, te oko Pješčane (nogometne) livade, nameću mi se još dva završna pitanja. Kako stojiš s igranjem nogometa u posljednje vrijeme i vidiš li ovu knjigu kao kazališnu predstavu? Moram priznati da bih je ja voljela vidjeti.

Nogomet više ne igram jer nemam s kim, društvo s Pješčane livade se razišlo baš onako kako je u knjizi opisano. Pratim ga na TV-u, sve važnije utakmice gledam još od 98., a tek ove godine ću uživo pogledati neku veliku utakmicu, Hrvatska – Island 19.11. u Maksimiru.

Već su mi neki ljudi koji su pročitali “Parabajku” rekli nešto u tom smislu da je vide kao film, a ti sad spominješ predstavu. To mi svakako imponira. Da moram reći što ja vidim prvo, a nije knjiga, bio bi to animirani film za odrasle.

Snimila: Ana Opalić


Povezano