U središtu romana Moja dota (Oceanmore, 2021.) Nore Verde, odnosno Antonele Marušić, je prkosna djevojčica Nela koja za ljetne praznike putuje iz Splita u Velu Luku, gdje provodi ljeta kod voljene babe. Njihova svakodnevica ispunjena je kućanskim poslovima, radom u vrtu, pjesmom i pričanjem priča, no narušava je prijeteća prisutnost barbe, ali i rastući osjećaj nepripadanja, neshvaćenosti i želje za nadilaženjem rodnih, klasnih i drugih okvira.
Na početku romana odmah ideš u glavu: knjiga je osveta. Jedina kontra nasilju, bilo koje vrste, za tebe je riječ. Muška agresivna figura koja nasilno reagira na sve koji se bune na njegov autoritet, pa čak i djevojčicu. Tu je i baba, žena koja drži kuću, ali šuti; spomenuta djevojčica koja je i dječak, i ponekad sebi vjeruje da može birati za sebe. Ona se bori, kroz cijeli roman. Pa najteže pitanje, odmah na početku: možemo li birati i možemo li udarati riječima? Je li u toj borbi, koja se može gledati i kao preslika svih naših borbi, postavljena ta uzaludnost – pisati?
Ne mogu poreći da djevojčica iz mog romana ima izbor. Ona doista ima mogućnost da odšuti, povinuje se barbinim pravilima i sustavu koji vlada u njezinoj mikro sredini. I da je tako ne bi u tome bilo ničega pogrešnog. Napetost bi se gradila na drugom mjestu, u drugom segmentu njezinog života. Prekrasna stvar s našim egzistencijama je što vrlo često imamo mogućnost našu potrebu za otporom, prkosom i ljutnjom na društvenu i obiteljsku nepravdu sliti u različite kalupe, ugraditi u različite oblike našeg odnosa prema svijetu. Moja protagonistica i ja odabrale smo pisanje kao alat, oruđe i otpor za izlazak iz šutnje, pokornosti. Umjetnost sama ne može dokinuti patrijarhat i kapitalizam, ali može uprijeti prstom u opresiju, nepravdu, izrabljivanje, a na nama živim ljudima je da učinimo ostalo, svojim postupcima, odlukama i otporom.
S druge strane, književnost se često romantizira na način da se papagajski ponavlja kako je pisanje velik užitak i rasterećenje. Međutim, pisanje je, kao i sve vrste umjetničke prakse, za mene prvenstveno nužnost, urgentnost i gotovo primarna potreba. Koristim ga i kao alat s kojim mogu olakšati patnju i traume, podijeliti sumnje i dvojbe koje me muče. Pišući u različitim formama (čak i na društvenim mrežama) komuniciram sa svijetom, a za mene je komunikacija ne samo strategija preživljavanja, nego i doživljavanja svijeta, učenja o njemu. Srećom, nisam sama u tome i zato sam u tom svijetu uspjela naći prijatelje, istomišljenice, suputnike, ljude kojima riječi i umjetnost također znače izlazak iz vlastite skučene stvarnosti.
Pišeš u jednom trenutku: “U kući se sve vrti oko spize i kuvanja”. Nešto slično je i na selu kod mene, uvijek se priča o tome što se jede, što će se jesti, što će roditi, što će biti za zimu, itd. Je li tome tako jer je glad prije bila daleko prisutnija, a hrana zaista prva briga? Ako je nestabilan prvi dio one famozne piramide naših potreba, sama egzistencija, mi ne možemo ni razmišljati da će ljudi koji primarno misle o hrani misliti o društvu samome i sebi unutar njega?
Pitanje prehrane je ključno, elementarno pitanje civilizacije u kojoj živimo. Ono nikada nije passe, pogotovo u današnjem vremenu kada velik broj ljudi živi na ili ispod praga siromaštva, s mislima na sljedeći dohodak. Ispod priče o hrani vrlo često se kriju mnoge druge važne obiteljske i društvene dinamike. Hranom se voli, njeguje, tješi, nagrađuje, ali i zamjera, ljuti, kažnjava.
U Dalmaciji je u prvoj polovici prošlog stoljeća narod iskusio glad kao jedno od temeljnih životnih iskustava. U pitanju je višestoljetna trauma; gladovanje i strah od gladi obilježili su svaki segment života težaka koji su bili nadničari na tuđoj zemlji, najamnih ribara i radnika. A sve to zato što je jedan maleni dio društva odlučio prisvajati plodove njihovog rada da bi oni i njihovi potomci gomilali zalihe koje za svog života neće moći potrošiti.
Moji preci bili su ti obespravljeni i potlačeni pojedinci u koje je mantra rada toliko snažno utisnuta, mnogi od njih živjeli su i umrli s mišlju da će ih rad spasiti od gladi. U takvom okruženju sam odrastala, slušajući bakine pripovijesti; njezina sjećanja na glad i neimaštinu oblikovala su moj svijest o tome da su klasne razlike i društvene nepravde koje iz njih proistječu ono što će me zauvijek pratiti, pa čak i kada postignem uspjehe koji izvana mogu izgledati kao izlazak ili bijeg iz siromaštva. Upravo zato nisam zadovoljna s čitanjima koja Dotu vide kao neki nostalgički otočko-dalmatinski brevijar jer je tekst premrežen sviješću djevojčice o društvenoj nepravdi koju ona osjeća na svakom koraku i kroz cijelo odrastanje.
Mada je trenutak kada junakinja čita Zagora ili neke druge stripove i romane s kioska gotovo romantičan, iza toga je također dio klasnog pitanja. Kad sam odrastala, s tavana sam skidala neke sačuvane stare kaubojske romane i to je bilo jedino što sam mogla čitati kroz cijelo ljeto, dok me krajem osnovne nije moja škola upisala u knjižnicu u Petrinju i to mi je otkrilo posuđivanje knjiga. Knjige su naprosto bile preskupe. Postoji li svijest o tome da čitanje nije dostupno svima?
Sviješću izvan knjževne i uopće znanstvene teorije najčešće barataju oni koji su došli u doticaj sa siromaštvom i neimaštinom. Kada sam o ovoj temi pisala u eseju “Kuće bez knjiga” nisam samo mislila o emancipatorskoj moći i ulozi čitanja, već o ozračju i samopouzdanju koje dolazi iz posjedovanja kućnih biblioteka, njihovom simboličkom i stvarnom učinku na živote ljudi, pogotovo djece i mladih koji danas žive u obiteljima koje im ne mogu priuštiti posjedovanje knjiga. Posve je drugačije rasti i formirati se u blizini knjiga, makar ih ne čitali i na njih ne obraćati posebnu pažnju. Te knjige su vrlo često pokazatelj određene klasne i društvene pozicije obitelji koja ih posjeduje. One su mogućnost, moć na dohvat ruke, daju više od simboličkog samopouzdanja onima koji su uz njih odrastali.
Da se nadovežem, sjećam se intervjua s književnicom Marijom Ksiluri koja je izjavila kako ne vjeruje ljudima koji nemaju knjige doma. Tada sam osjetila istovremeno i ljutnju, ali i sram, da bih poslije dugo razmišljala o tome koliko su naši svjetovi nekad suludo daleko, i pitala se imamo li uopće svijesti o tome da knjige nisu prisutne u mnogim kućanstvima iz sasvim praktičnog razloga – siromaštva. Upravo i to pitanje potežeš u jednom dijalogu babe i Nele, kad Nela pita zašto nemaju knjiga, da ih svi drugi imaju toliko puno, a baba ne zna pravilno izgovoriti riječ ‘biblioteka’.
Da, i mene je ta njezina izjava povrijedila, pogotovo zato što sam je čula nakon što sam pročitala njezin sjajan roman Ovako evo svršava svijet. Istina je da sam jako kasno spoznala neke proste istine: da fantastični pisci mogu biti narcisi, nasilnici, sociopati… Pisci vrlo često jesu i snobovi, pogledajmo samo svu tu retoriku kojom se vode književne rasprave na društvenim mrežama, i u koju i ja sama ponekad upadnem. Skloni smo vlastite alate za razumijevanje svijeta pretpostavljati drugima. Neki bi stolar mogao reći da ne vjeruje ljudima koji u kući nemaju ubodnu pilu, kantautor da ne vjeruje onima koji ne posjeduju “Death of a Ladies’ Man” Leonarda Cohena. I sama sam bila prigrlila tu etiku kulturnog fašizma i elitizma, dok mi se s vremenom pogled na to nije nešto izbistrio, pa su me obuzeli krivnja i žal, da bih nešto kasnije shvatila čega sam se stidjela i zašto sam bježala, te odakle je dolazila moja opsesivna potreba da se iskorijenim, iščupam iz tog tla i sredine.
“Tin i mater ste same. Oni svi doma imaju ćaću oli koga drugoga u familiji. Va da joj daš ruku, dite moje”, kaže u jednom trenu baba junakinji nakon što se ona požali na to koliko mora raditi kod kuće i kako druga djeca imaju toliko toga. Time se otvara još jedna bitna borba ove knjige, samohrano roditeljstvo i stigma, ali i manjak resursa koji ide s time. Kako junakinja nosi tu stigmu? Jasan je i kasniji sram naspram oca koji je beskućnik. Je li danas situacija nešto lakša, blaža?
Nije, danas je situacija i složenija, poslovi su nesigurniji, socijalna država jedva postojeća, klasne razlike produbljenije. U tri desetljeća otkad se Hrvati igraju slobodnog tržišta uspjelo se razoriti društvo do neprepoznatljivosti. Troškovi stanovanja su ogromni, solidarnost prema siromašnima i manje imućnima rijetka i svedena na filantropiju i razbibrigu, patetično sažaljenje. Nemojmo se zavaravati: nemali dio Hrvata živi udobno, a isti ti onu drugu polovicu smatraju odgovornima za njihovu bijedu. Najveći dio Hrvata ipak posjeduje vlastitu nekretninu ili više njih. U malom mjestu u kojemu moja majka sada živi velik broj mještana iznajmljuje apartmane i posjeduju zemlju, imućni su, no ne postoji zajednica koja štiti slabe, stare, nemoćne, siromašne.
Kad pitaš za stigmu glavne junakinje moram reći da je i nakon što ju je ona kroz tekst nosila i borila se s njom još uvijek uhranjena i žilava, ne da se. Naime, nakon što sam objavila Moju dotu i nakon što je roman u široj književnoj javnosti i lijevim kulturnim krugovima dobro primljen, moja majka doživljava odbacivanje od naše uže obitelji koja je uvrijeđena romanom, te su je – premda ona nije ni na koji način sudjelovala u njegovom pisanju i objavljivanju – izolirali i odbacili. To je bio način da mene kazne, a budući sam im ja izvan domašaja, učinili su to preko nje. Međutim, kazniti nekoga za “literarnu istinu” ravno je onim fašističkim odmazdama za vrijeme talijanske i njemačke okupacije kada su nevine civile strijeljali zbog članova njihovih obitelji koji su se pridružili partizanima. Vrlo često sam za svoje pisanje bila kažnjena. I ta kazna je na neki bizaran način moja nagrada, znak da nisam “đabe mrčila”. Nekad književnost ima jasne, opipljive i materijalne posljedice, na koje ne možemo biti do kraja spremni dok se doista ne dogode, sve dok knjiga ne izađe, a nama se ispostavi račun.
Odnos Nele i njene majke opterećen je stalnim majčinim izbivanjem radi posla, ili neprestanim radom po kući. Majka nema vremena ni strpljenja čuti Nelu. U jednom trenu pišeš kako nikad ni ne jede u miru, samo brzo ubaci hranu u usta jer uvijek mora nešto dalje napraviti, čak i kad je Nela već odrasla. Nelu zapravo jedino baka čuje, s njom razgovara. Izrabljivanje na poslu tako je nužno promatrati u kontekstu odnosa roditelj-dijete, tj manjku istoga…
Naši roditelji nas nisu imali vremena odgajati, provoditi vrijeme s nama, biti roditelji u punom kapacitetu. Moja majka je najveći dio svog radnog vijeka provela radeći kao konobarica i kuharica u privatnim restoranima i kafićima, prekovremeno, uz sve (ne)zamislive radne uvjete koje su vlasnici (gazde) u jednoj takvoj radnoj okolini diktirali, kao što to čine i danas. Nitko im ništa nije mogao, a sindikalne organizacije nisu ih mogle zaštititi. Školovala sam se zahvaljujući bakšišu koji su pijani šverceri i mafijaši na odlasku ostavljali na stolnjaku, ispod pepeljare. Da moja majka taj novac nije štedjela, vjerojatno ne bi mogla djelomično financirati moj studij, a ja na primjer, ne bih imala privilegiju zuriti kroz prozor za vrijeme dosadnih predavanja o velikanima ilirskog pokreta koji su uglavnom bili bogati nasljednici i loši do prosječni pjesnici.
Kad smo se već dotakle brzine života, Nela u jednom trenu zapazi: “Za babu more liti kao da ne postoji.” Tad baba, na njene nagovore kupanja, kaže da je to za one šta imaju vremena. Upravo tu je i taj iščašeni kontekst otoka i ljeta, dok je ono nekima odmor – nekima je zapravo standardni neprestano radni život.
Ljeto u Dalmaciji je danonoćni kuluk za većinu stanovnika. Zime su mnogo mirnije, išene turističke romantike. Odatle valjda moja euforija i neobuzdana radost u kojoj i danas uživam u kišnim i vjetrovitim danima na otoku. Tada se ne može ništa raditi u polju, ne može se ići ni u ribe. To su dani uglavnom prisilne autorefleksije i uživanja u mirisima aromatičnog bilja, prepuštanju javnim i tajnim hobijima…
U jednom trenu unuka kaže babi da bi trebala prestati raditi, da je stara i da treba odmoriti, a baba, da prafraziram, pita da što će onda jesti. Tada su malobrojni imali dopuštenje za mirno starenje, odmor, kad su već došle godine. Situacija nije ništa bolja niti danas, sustav je postavljen izrabljivački i za većinu starijeg stanovništa, a mirovina je često zapravo siromaštvo u starosti.
Kao što sam već rekla, društveni odnosi moći o(p)stali su manje-više isti, kao i u vremenu o kojemu govori roman Moja dota. Kapital i nasljedstvo (dota) dominantno formiraju odnose snaga među pojedincima i skupinama. To je neugodna spoznaja koja se provlači kroz cijeli roman, iako ga mnogi biraju gledati kroz prizmu nostalgije za Dalmacijom kakva je nekad bila. Mnogi su mi čitatelji rekli da ih je knjiga odvela na put kroz mirise i okuse djetinjstva, u nostalgiju ljeta s bakama i djedovima, zagrijala im uspomene na bodulska i dalmatinska ljeta; međutim, priču u Doti nisam mogla ispričati bez neumitnosti društvenih odnosa, neumoljivih patrijarhalnih pravila koja živote tih ljudi određuju, zadaju im ritam i crtaju koordinate.
U romanu se dotičeš i rodnih uloga, onih koji se nameću već u djetinjstvu. Djevojčice se ne igraju autima, nose haljine, ne igraju nogomet, a Nela uspijeva sve to izbjeći. Majka nije sretna kad se igra s autićima, ali baba se, s druge strane, ne ljuti na nju kad se ne ponaša kao djevojčica. Je li to ključ cijelog odnosa?
Baba prihvaća unukine odabire, savjetuje, ali ne vrši pritisak. Svjesna je djevojčičine senzibilnosti, drugačijosti, njezinog života u Splitu, pa čak i njezinog autsajderstva u školi. Stoga joj želi pružiti svu nježnost i slobodu izražavanja jer zna da je takvom djetetu potrebno bezuvjetno prihvaćanje. Ono u čemu se baka manje dobro snalazi je zaštita od barbinih batina, to je točka na kojoj njezina moć slabi, ona ne pronalazi način da je u potpunosti zaštiti premda svaki put intervenira i uspije spriječiti gore premlaćivanje. Oni koji su čitali i koji tek budu primijetiti će da baba ni u jednoj epizodi u kojoj djevojčica dobiva od barbe batine ne stoji skrštenih ruku, već se upliće i urgira koliko može. Baba je svjesna da patrijarhalni poredak nije pravedan, no ona nema alate da mu se odupre, pripada starijoj generaciji koja je navikla živjeti s opresijom i agresivnošću muškaraca.
Nela već zarana formira svoj prkos i otpor prema toj opresiji, i to sam u romanu, nadam se, dosljedno pokazala. Ključ njihovog odnosa jest prihvaćanje, koje djevojčica od bake dobiva i ono je ključno za njezino formiranje, izvor je zdravih emocija. Međutim, ni to prihvaćanje ne može je zaštititi od opresije koju doživljava u obiteljskom i širem društvenom okruženju. Djevojčica se za sebe ipak na koncu mora izboriti sama, i ona se bori: neposluhom i odbijanjem da se povinuje društvenim normama i, što je najvažnije, stvaranjem vlastitih pravila.
“U školi u Splitu gledam kako se druga djeca igraju: oni što su im familije bogatije uvijek zajedno, oni što imaju manje isto su skupa. (…) U Luci je premalo djece i svi se igraju jedni s drugima. Samo opet oni koji imaju više solada zapovijedaju, opet su oni glavni,” priča Nela u jednom trenutku. Klasno raslojavanje možda je još veći problem danas?
Na otoku s kojega potječem još uvijek su te razlike prilično vidljive, sada čak i snažnije, budući su se u Dalmaciji posljednjih desetljeća iskristalizirale neke dominantne društvene klase poput rentijera i ostalih koji zarađuju od turizma kao ugostitelji, vlasnici restorana, hotela, brodova, građevinari i investitori. Oni koji u ovim i sličnim djelatnostima ne sudjeluju nemaju nikakve financijske koristi od turizma, a i vrlo često im je uskraćen normalan život, pristup javnim površinama i resursima.
Prošle zime sam u Veloj Luci provela nešto više od dva mjeseca, i tada sam prošetala napuštenom zgradom nekadašnje tvornice za preradu ribe Jadranka. U njoj je desetljećima bio zaposlen veliki broj velolučkih žena koje su teškim radom u Fabrici prehranjivale svoje obitelji. Bila me tada preplavila neka mješavina ushita i tuge, pa čak i ljutnje, na sve one koji su dozvolili da se ta industrija uništi, zgrada prepusti zubu vremena i ostavi zapuštena i prljava. Potomci ljudi koji su radili u toj tvornici i velolučkom brodogradilištu danas se bave uglavnom turizmom, hrvaju se, svatko kako najbolje zna, s liberalnim kapitalizmom u svim njegovim oblicima. Ono što u takvim malim sredinama nedostaje je organiziranija mreža solidarnosti sa starima, siromašnima i bolesnima. Međutim, u posljednje vrijeme sam zamijetila polagan i ne svugdje jako zamjetljiv trend povratka ljudi na otoke. Nadam se da će se on nastaviti i da će ojačati civilno društvo u otočkim zajednicama.
Kako smo ostali s Nelom koju čeka fakultet, planiraš li se vratiti daljnjem pisanju nastavka?
Započela sam rad na tekstu koji se na neki način naslanja na Moju dotu, atmosferom, jezikom, vremenskim okvirom, ali u pitanju je, barem mi se tako pričinja u ovoj fazi rada, nešto razvedenija pripovjedna struktura i priča u kojoj pratim veći broj protagonista. Zanima me kakvi smo ja i moji vršnjaci stvarno bili pred početak rata 90-ih. To je vrijeme zastrto nizom narativa koju stvoreni u prethodna dva i pol desetljeća. Vraćam se u njega i pokušavam vidjeti što sam sve i zašto zaboravila. Jer uvijek se na kraju radi najviše o onome što smo drugima i sebi prešutjeli, zaboravili, potisnuli.
