U kasno proljeće/rano ljeto 2023. godine Zagreb se mogao podičiti sa čak dvije izložbe Sanje Iveković: “Sanja Iveković: Nada Dimić File 2023” (Tehnički muzej Nikola Tesla, 12. svibnja – 30. lipnja 2023.) te „Sanja Iveković: Works of Heart (1970. – 2023.)” (Muzej suvremene umjetnosti, 15. lipnja – 1. studenog 2023). Kustosica prve izložbe bila je Kosjenka Laslo Klemar, kustosica druge Zdenka Badovinac, a autorica teksta u katalogu prve izložbe i kustosica važne dionice druge izložbe, te tako spona između te dvije diskurzivne konstrukcije – Ivana Bago.
Prva izložba je osvijetlila slučaj tvornice „Nada Dimić“, a sastojala se od dva dijela: rekonstrukcije industrijskog nasljeđa tvornice konfekcije i trikotaže „Nada Dimić“ uz pomoć arhivskih izvora, tvorničkih biltena i slične građe, te zbirke umjetničkih artefakata koji su dio umjetničkog projekta Nada Dimić File Sanje Iveković. Iveković je prve rezultate svog rada na dosjeu „Nade Dimić“ i Nade Dimić pokazala davne 1998. godine: rat je tek završio, „otac domovine“ tek je preminuo, i upravo zahvaljujući ljudima poput Sanje nadali smo se da će stvari ipak krenuti na bolje. No, slučaj „Nade Dimić“ pokazuje da nada ne može sama: tvornica je praktički izbrisana s lica zemlje, s njom i memorija jedne od najuspješnijih tvornica trikotaže i pozamanterije u socijalističkoj Jugoslaviji, koja je 1960-ih zapošljavala preko 2000 ljudi, od čega su većinu činile žene.
O tome što je bila „Nada Dimić“ i tko je bila Nada Dimić tako smo mogli (na)učiti ili (pod)sjećati se u Muzeju (Nikola Tesla). I to zahvaljujući onima koji su još 1991. godine, kao što je to učinila Sanja Iveković, odlučili – postojati kroz pamćenje. Naime, kako ističe Ivana Bago, u okviru izložbe „Umjetnik u pejzažu rata“ iz 1991. godine (kustos T. Milovac) Sanja Iveković je svoj rad nazvala Pamtim – postojim. Odista, da Sanja nije odlučila pamtiti svoju prošlost, ali i društveni kontekst u kojem je odrastala i djelovala do 1991. godine, čak i posvećene muzejske djelatnice poput Kosjenke Laslo Klemar teško da bi mogle rekonstruirati nasljeđe jedne uništene tvornice koja je zapošljavala žene u velikim brojevima. Jer, „nova“ Hrvatska najefikasnije djeluje upravo po pitanju uništavanja socijalističkog nasljeđa, a jednako je tako efikasna u zatiranju pamćenja na antifašističku i socijalističku revoluciju.
Kroz izložbu u MSU-u, postavljenu na dva kata, uočavamo da je Sanja Iveković praktički oduvijek bila poput umjetničkog oličenja savjesti društva. I onog socijalističkog, koje je usprkos proklamatornim ali i brojnim provedenim politikama rodne jednakosti ipak ostalo duboko patrijarhalno („Umjetnička scena se pokazala kao najkonzervativnija…“, piše Iveković 1970. godine). Ona je uvijek upozoravala na konstrukte kojim političke mašinerije melju ideološke supstance u instant medijske proizvode, te gradila sebstvo žene kao ravnopravnog društvenog subjekta.
U prvim danima izložbe oskrnavljena Trudna memorija iz 2023., nerealiziran umjetničin prijedlog projekta za izložbu Manifesta u Luksemburgu 1998. godine, u Zagrebu obogaćen popisom svih imena žena koje su proglašene heroinama Narodnooslobodilačke borbe u Jugoslaviji, p/dokazuje da ova republika i njen glavni grad još nisu naučili poštovati vlastiti Ustav, utemeljen (navodno) u antifašizmu. Počinitelje svakako treba preodgajati, a njihove ideologe kažnjavati. Ipak, poznato je da je preventiva najbolji lijek. U preventivnu borbu protiv fašističkih ispada mogli bismo i kolektivnim posjetima osnovnih i srednjih škola i fakulteta Sanjinoj izložbi. Samo, tko će to organizirati? Možda neka nevladina udruga? Jer, nije slučajna zadnja kataloška rečenica Sanjine biografije: osnivačica i članica nekoliko nevladinih udruga.
Sanja Iveković je, između ostalog, naša prva medijska umjetnica, stoga se nameće pitanje kako to da je svoju prvu sveobuhvatnu retrospektivu u svom gradu dobila tek 2023. godine, i to kao proširenu verziju izložbe koja je bila postavljena u bečkom Kunsthalleu krajem prošle godine? Možda zato što Zagreb još uvijek nije odista njen grad.
Podsjetimo se samo zašto je Sanja trebala retrospektivu u svom gradu imati već davno prije: sudjelovala je na bijenalima u Parizu, Liverpoolu, Sao Paolu, Pragu, na Manifesti i Documenti; video radovi i video instalacije izlagane su joj, između ostalog, u Berlinu, Genevi, Parizu, Locarnu, Montrealu, Tokiju, i dr.; radovi joj se nalaze u zbirkama institucija kao što su njujorška MoMa, pariški Pompidou, bečki Generali Foundation, londonski Tate; a retrospektivne izložbe imala je u Innsbrucku, Berlinu, Kölnu, Göteborgu i Barceloni.
Iako je izložba u MSU-u opsežnija od one u Kunsthalleu, bojim se da će recepcija ove sjajne restrospektive biti nezasluženo slabija od one u Beču. Jedan od razloga zasigurno je u tome što u Zagrebu, za razliku od Beča, neće biti uposleno čak pet (W. Brunner, C. Fuchs, A. Hubin, M. Schmidlechner, M. Simku), medijatora/ica umjetnosti (njem. Kunstvermittlung) koji su tijekom petomjesečne izložbe svake prve i treće nedjelje u mjesecu pomagali posjetiteljicama da što bolje komuniciraju s izloženim. Hrvatska nikako da se ugleda na Zapad u tim pozitivnijim aspektima, pa će tijekom nešto manje od pet mjeseci, koliko traje izložba u Zagrebu, posjetitelji i posjetiteljice biti uglavnom prepuštene same sebi (uz eventualnu didaktičku pomoć dobro oblikovanog kataloga).
Unatoč tome što je kod nas (nekoć razvijenija) disciplina muzejske pedagogije na umoru, izložba je izvrsno koncipirana, dizajnirana i postavljena, oko čega se brinuo čitav tim ljudi, pa je kretanje njome i iščitavanje slojevitog i pregnantnog Sanjinog opusa – podcrtano impresivnim skulpturalnim radom Trudna memorija na vanjskom platou zgrade Muzeja – istinski užitak ili jouissance. Potonja riječ nije odabrana slučajno, već ukazuje upravo na ono čime se Sanja bavi: naporima žene kao političkog subjekta da konstantno nadilazi granice koje joj društvo postavlja u potrazi za užitkom – u radu, u bivanju, u sebstvu, u drugima, u zajednici.
Sam naslov izložbe, kao i većina naslova Sanjinih izložbi, vezana je uz konkretan rad: onaj iz 2001. godine, u kojem je preuzela naslov sa stranice New York Timesa iz veljače 1994. gdje je uz fotografiju i izvješće o pokolju civila objavljen i (valentinovski prigodan) oglas za ogrlicu s privjeskom u obliku srca. Od ratne fotografije i reklame umjetnica radi dva odvojena plakata, poigravajući se medijskom montažom, a time i de/re-konstrukcijom, naše stvarnosti. Kao što i ulogu umjetničkog čina ne vidi samo u tome da “reflektira društvenu zbilju, već da na specifičan način aktivno sudjeluje u kreiranju kolektivnog i društvenog imaginarija”.
Dionice izložbe, ujedno poglavlja pratećeg kataloga, prate dugogodišnje preokupacije Sanje Iveković: Nova Evropa, Susreti s publikom, TV nasilje, Nasilje (umjetničkog) sistema, Ideologija vidljivog, Prekinute povijesti, Umjetnost kao utočište, Sjećanje. Zagrebačka izložba, osim radovima koji nisu prikazani u Beču, obogaćena je i iscrpnim i posvećenim istraživanjem Ivane Bago provedenim u osobnom arhivu umjetnice, koje čini zasebnu dionicu izložbe pod nazivom „Točke susreta: dokumenti u nastajanju, 1968. – 1982.“ i meta-izložbeni kontinuum koji nam otvara nove poglede, odnosno generira točke susreta s izloženim radovima koje je selektirala Badovinac. Kao što Bago naglašava u katalogu izložbe:
„Susret umjetnosti i dokumenta posebno je relevantan jer naglašava udaljenost koja nas – u vremenu kognitivnog/podatkovnog/AI kapitalizma, kada se gušimo u informacijama koje kao da su potpuno izgubile svoj referent – dijeli od estetskog i političkog entuzijazma iz 1960-ih i 1970-ih kojim se zagovaralo dematerijalizaciju umjetnosti i njezino pretvaranje u misao i informaciju. […] U vrijeme kada se osniva sve više zaklada, arhiva i instituta koji se bave ostavštinom jugoslavenskih i istočnoeuropskih umjetnika generacijski bliskih Sanji Iveković, izložba Točke susreta predstavlja arhiv umjetnice istodobno postavljajući pitanje o njegovoj budućnosti i budućnosti estetskog, političkog i institucionalnog nasljeđa koje on utjelovljuje.“
Tako sam i sama razmišljala o tom Arhivu umjetnice, krećući se njegovim jasnim i preglednim sustavom (samo treba podignuti pogled i potom njime transverzalno navigirati prostorom izložbe), kao o izložbi unutar izložbe. No, dok sam stajala ispred pisama koje je Sanji slao umjetnik Bill Viola u vrijeme kada je bio tehnički direktor studija art/tapes/22 u Firenci, shvatila sam da je svaka od tih, ugrubo rečeno, 11 točki susreta (tematskih cjelina na koje je Bagina izložba podijeljena, op.ur.) izniman susret s pregnantnom Sanjinom memorijom čije dubine tek trebamo otkriti: svaka od tih točaka mogla bi biti izložba za sebe. Jedna to i jest bila, ona o Sanji kao dizajnerici, pod naslovom „Sanja Iveković – dvostruki život: dizajn, umjetnost, aktivizam“ priređena u Hrvatskom dizajnerskom društvu 2018. godine (kustosi Marko Golub i Dejan Kršić, koji je i za trenutnu izložbu u MSU-u posegnuo u svoj arhiv).
Sanja Iveković je umjetnica koja se često vraća vlastitim radovima (npr. rad Praksa čini majstora iz 1982. rekonstruiran je 2009. godine; Instrukcije br.1 iz 1976. postale su Instrukcije br.2 2015. godine, itd). Tako i ova izložba traži opetovane posjete* – možda bez medijatora, ali s Arhivom umjetnice koji će vam pobuditi užitak otkrivanja (ne)preglednih kontinenata entuzijazma iz 1960-ih i 1970-ih. Na svakom od tih kontinenata se nalaze imena umjetnika/ca i institucija koje zaslužuju našu daljnju pažnju, kao što Sanjin rad zaslužuje da niti jedna uspostavljena veza ne ostane tek ovlaš rasvijetljena, čemu je ova izložba tek početni impuls. S obzirom da ćemo morati ponavljati i brojne društvene bitke za koje smo mislili da su dobivene, taj entuzijazam će nam svakako trebati. A lik i djelo Sanje Iveković nepresušno su vrelo tog entuzijazma, kao i poučak o tome kako ga nikada ne iscrpiti.
Odmaknimo se za kraj ovog osvrta od surove stvarnosti s ponešto poezije, ona ponekad bolje prati rad srca od racionalne analize. Kroz Arhiv umjetnice, kao crvena nit, proteže se Trinaest teza protiv snobova Waltera Benjamina iz 1928. godine. Pa tako kaže Benjamin:
Materija je ono što je sanjano.
Smisao je ono što je ispitano.
A umjetničina majka Nera Šafarić-Iveković, žena koja je preživjela Auschwitz, završava poemu pod naslovom „Misli“ (poeziju možete čitati u knjizi Jao si ga onom tko se boji duhova, koja je kao artefakt također izložena u MSU-u, a objavljena je 2022. u izdanju bečkog Kunsthallea), sljedećim stihovima:
A da pokupim sve oluje
Pa da (sutra) možda stvorim zaključak:
Treba izmisliti nešto što nije samo početak!
- *Podsjećamo da je svake prve srijede u mjesecu ulaz u MSU slobodan.
