Kako bismo razumjeli fenomen internetske poezije, ali i njenu masovnu proizvodnju, najprije moramo uspostaviti okvirnu vremensku crtu. Počevši od 2010. godine, internetska poezija dobila je “vjetar u leđa”, s naglaskom na ulogu društvenih mreža koje postaju popularne u tom periodu. Ispočetka, to su bili uglavnom Facebook, Tumblr i Twitter, ali stalno su se pojavljivale i nove. Od navedenih, Tumblr je možda najvažniji jer su mnoge autorice o kojima ću kasnije u tekstu govoriti započele kao tinejdžerke blogerice. Stjecanje čitateljstva bilo je lakše putem blogova.
Ako sagledamo izravan učinak koji su društvene mreže imale na produkciju poezije, vidjet ćemo da je Internet mnogim autoricama priskrbio nove čitetelje i čitateljice koje prije toga nisu pratile poeziju. Vidjevši da pisanjem poezije mogu ostvariti financijski i društveni kapital, sve više ljudi počelo je pisati i objavljivati poeziju na društvenim mrežama. Za one koji su se već bavili pisanjem, ovaj novi trend pružio je mogućnost da podijele svoj rad s potpunim strancima i, posljedično, osjećaju manje pritiska i straha od prepoznavanja i kritike. Stoga, može se reći da anonimnost predstavlja važan pozitivni aspekt internetske poezije (primjerice, neki potpisuju pjesme samo inicijalima). Jedan poznati primjer anonimnog pjesnika je Atticus, koji je postao vrlo popularan na Instagramu i Pinterestu, ali usprkos slavi on i dalje odbija otkriti svoj identitet, čime dodatno golica maštu svojih fanova i fanica.
Međutim, svi ti pozitivni aspekti suvremene internetske poezije doveli su do hiperprodukcije, i mnogi klasični pisci ili ljubitelji klasičnih književnih djela smatraju da masovna proizvodnja poezije nužno podrazumijeva nižu kvalitetu. Nasuprot tome, željela bih citirati pjesnika Kennetha Goldsmitha, koji piše: “Web predstavlja specifičan raskol u načinu na koji se stvara poezija: nakon Weba, više nikad nećemo pisati na isti način.” To može značiti da je vrijeme potrebno za pisanje kvalitetne poezije značajno smanjeno, što ne znači da brzo napisana djela nisu kvalitetna – naša percepcija kvalitete u književnosti se neprekidno mijenja ovisno o društveno-ekonomskim okolnostima. Pitanje je, dakle, kako zapaziti pravi pjesnički talent i kako odlučiti što je kvalitetna poezija sada kada se njena proizvodnja toliko promijenila zahvaljujući internetu.
Uloga internetskih časopisa
Pravi sudac poezije i dalje je javnost, no online časopisi su preuzeli poziciju karike između amaterskih pjesnikinja i onih koje su na putu da budu objavljene. Broj takvih časopisa drastično je porastao u proteklih desetak godina, a predstavljaju dobar izvor kvalitetne poezije, kao i odličnu referencu za daljnje natječaje i slanje radova izdavačkim kućama. Jedan od glavnih razloga zašto postoji toliko online časopisa je što svaki od njih ima vlastiti koncept kvalitete i raspon tema koje prihvaćaju, što omogućuje gotovo svakoj nadolazećoj ili etabliranoj pjesnikinji da pronađe časopis koji najbolje odgovara njihovim osobnim preferencijama.
Poezija objavljena na internetu u proteklih sedam godina vrlo je raznolika, što je i očekivano u situaciji kada imate priliku objaviti svoje pjesme bez ikakve naknade na neograničenom mediju kao što je internet. Kao posljedica toga, pojavile su se tisuće novih pjesnikinja, a njihova djela pronašla su dom u online časopisima.
Međutim, u ovom tekstu fokusirat ću se na ono što nazivam “novim valom ispovjedne poezije” koja je popularizirana korištenjem interneta. Pjesnikinje koje stvaraju na ovaj način inspiraciju traže u “izvornim” ispovjednim pjesnikinjama kao što su Sylvia Plath, Anne Sexton ili Adrienne Rich. Teme koje koriste obje generacije pjesnikinja blisko su povezane, s razlikom da su rane ispovjedne pjesnikinje bile puno suptilnije u iznošenju svojih priča, što se možda može pripisati pojednostavljenju jezika koji se koristi na internetu, što je pak izravna posljedica tehnologije i želje za uštedom vremena. Drugi mogući razlog je jezgrovitost ispovjednih pjesama; međutim, i ovdje ima određenih nepodudarnosti. O promjeni pjesničkog jezika bit će riječi kasnije u tekstu.
Novi glasovi
Između 2011. i 2013. pojavljuju se prve knjižice (chapbooks) i zbirke poezije autorica koje su danas vrlo dobro poznate u online pjesničkoj zajednici. Neke od najistaknutijih autorica koje objavljuju u tom periodu su Meggie Royer (Unrequited, Survival Songs) i Clementine von Radics (As Often as Miracles), kao i Nayyirah Waheed (salt.) za koju se često kaže da je najpopularnija i najcitiranija pjesnikinja na društvenim mrežama. Godine 2014. uslijedile su Caitlyn Siehl (What We Buried), Ashe Vernon (Belly of the Beast), Trista Mateer (Honeybee), Azra Tabassum (Shaking the Trees) i mnoge druge. Godine 2014. i 2015. bile su najproduktivnije po pitanju pjesničke aktivnosti, ali i usponu novih pjesnikinja zahvaljujući društvenim mrežama.
Međutim, one nisu samo pisale poeziju i ponudile je čitateljima, već su se pobrinule da i druge mlade, još nepoznate pjesnikinje, ali i one slavne, imaju siguran prostor za objavljivanje svojih radova. Kao što sam već spomenula, online časopisi odigrali su važnu ulogu u diseminaciji kvalitetne poezije. Neki od njih imaju elektroničko i tiskano izdanje, a neki su dostupni isključivo online.
Istaknula bih dva časopisa koji su bili izravan rezultat rada ovih novih, mladih pjesnikinja s početka desetljeća. Neki od ovih časopisa također su funkcionirali kao neovisne izdavačke kuće, primjerice Words Dance (više ne postoji, op.ur.) koji je pokrenula Amanda Oaks 2013. godine, a koji je objavljivao pretežno radove marginaliziranih autorica. Još jedan primjer izdavačke kuće je Where Are You Press, koju je iste godine osnovala Clementine von Radics, a u fokusu ima glasove mladih žena, ne-bijelih pjesnika/inja i druge marginalizirane glasove. Mnoge od njihovih autorica stekle su publiku putem blogova ili izgovorene riječi. Drugi zanimljivi časopis za poeziju pokrenula je 2015. godine Meggie Royer pod nazivom Persephone’s Daughters, a posvećen je osnaživanju žena koje su doživjele različite oblike zlostavljanja i ponižavanja. Ovi online časopisi su značajni ne samo zato što ih uređuju mlade pjesnikinje (između 20 i 30 godina), već i stoga što su marginaliziranim glasovima pružili priliku da se izraze u sigurnom prostoru.
Upute autorima koji razmatraju poslati svoju poeziju u časopis Words Dance i same su u formi pjesme – sa svim oprečnostima, ritmom svakodnevice i metaforama prirode kao ljudskog tijela ili ljudskog tijela kao prirode, ove upute na vlastitom primjeru pojašnjavaju kakve pjesme traže. To je novi način privlačenja mladih autorica da pošalju svoje pjesme koje nalikuju pjesmi-uputi – što je mudar način poslovanja u današnje doba u kojem se vrijeme smatra dragocjenim i malo autora doista pročita prethodne brojeve časopisa kako bi dokučili što se od njih očekuje.
No, važnost online časopisa za poeziju i izdavačkih kuća nije samo u načinu na koji se prezentiraju, već i u vrsti poezije koju objavljuju i tome kakve autore/ice podržavaju. Uzmimo, na primjer, ovo objašnjenje sa stranice izdavačke kuće Where Are You Press:
Kao što se često ističe, kada bijeli muškarac piše o vlastitom životu, on govori o čovječanstvu u cjelini, a kada bilo tko drugi piše o vlastitom životu, onda se to smatra “žanrovskom književnošću” ili samougađanje. Mi to želimo promijeniti.
Ove riječi jasno pokazuju koliko je značajna bila uloga feminizma u pjesničkoj zajednici u proteklih desetak godina: do tada ušutkani počinju koristiti svoj glas i marginalizirane skupine dolaze u prvi plan – kako bi, na neki način, izgovorile sve što je bilo neiskazivo stoljećima zbog društvenih nepravdi i ugnjetavanja. Iz te perspektive, online časopisi za poeziju, koji djeluju po načelu objavljivanja svih onih koji žele ispričati svoju priču, izrazita su suprotnost starijih časopisa, koji uglavnom objavljuju već etablirane pjesnike i traže naknadu za podnošenje prijave za objavu pjesama.
Nova ispovjednost
Vezano uz neke od tema koje sam ranije spomenula, definitivno se može uočiti uzorak među novim ispovjednim pjesnicima i pjesnikinjama: pišu otvoreno o svojim životnim iskustvima, ali ne uljepšavaju svoje priče nepotrebnim metaforama, što je promjena u odnosu na ispovjednu poeziju 20. stoljeća. Jasno je da današnje društvo dozvoljava, njeguje i potiče takvo izražavanje, dok je još prošlom stoljeću bilo prilično kontroverzno da žena piše o seksualnosti, zlostavljanju i mentalnoj bolesti. Za pjesnikinje 21. stoljeća te teme u srži su ljudskog postojanja i trebale bi biti zastupljene u svakodnevnom i književnom diskursu. Novi val ispovjedne poezije preuzima teme koje su načele njihove prethodnice: depresija/mentalna bolest, ljubav, smrt, samoozljeđivanje, nasilje, feminizam i seksualnost, dok se rodni identitet pojavljuje kao nova tema uslijed društvenih promjena i veće slobode samoodređenja. Međutim, predstavnice novog vala puno su brutalnije kada pišu o ovim temama. Pogledajmo, primjerice, poeziju Triste Mateer, koja piše o seksualnosti i seksualnom oslobađanju:
Prije 30 godina ovakvi stihovi bili bi smatrani neprimjerenima. Stoga je jasno da se zahvaljujući društvenim promjenama u proteklih nekoliko desetljeća promijenilo i to kako ljudi doživljavaju samoizražavanje, ne samo u književnosti već i u svakodnevnim situacijama i jeziku. Mijenja se i stav društva prema mentalnim bolestima, a nove ispovjedne pjesnikinje aktivno deromantiziraju mentalne bolesti i ovisnosti. Pjesma Vincent autora_ice Ashe Vernon dobar je primjer kritike romantiziranja mentalne bolesti i samoozlijeđivanja:
…
look at all the poets who killed themselves
what would their work have been without their depression?
it’s it beautiful, isn’t it sad?
as if depression is a parlor trick—
pull it out at parties, impress all your friends.
…
U svom diplomskom radu Diagnosis and Treatment of Sylvia Plath and Virginia Wolf autorica Molly King navodi da “često možemo čuti romantizirano uvjerenje da osoba mora biti luda da bi bila kreativni genij.” Ako pogledamo spomenutu pjesmu Vincent, vidjet ćemo da se autor_ica referira na društvenu percepciju “genija-mučenika”. Također možemo vidjeti da s lakoćom podriva percepciju ne samo suvremene poezije, već i radova ranijih ispovjednih pjesnikinja poput Sylvije Plath, koja je često romantizirana kao tragična figura zbog mentalne bolesti i samoubojstva. Međutim, King kaže da je i sama Plath na neki način idealizirala mentalnu bolest, što je dovelo do daljnje romantizacije: “Plath je u svojim književnim djelima i dnevnicima dosta pisala o ideji, ali i pokušajima samoubojstva, koje je vidjela kao čin hrabrosti i bijeg od depresije.” Posljedično, neke od tih mračnim misli prelile su se u njezinu poeziju, dok suvremene internetske pjesnikinje nastoje odbaciti takav pristup kako bi stvorile sigurnu pjesničku zajednicu.
Kraća pjesma, veća publika?
Još jedan od noviteta koji su se pojavili s novim valom ispovjedne poezije je način na koji koriste jezik – koji sada postaje jezgrovit, pojednostavljen, izravan. Ono što se zadržava iz prošlog razdoblja su povremeno neobične metafore koje podsjećaju na stil Allena Ginsberga – izražene jukstapozicije i naizgled nepovezani koncepti koji poprimaju izvanredno značenje, osobito stoga što je stil nove ispovjedne poezije toliko osoban da svatko može u njemu pronaći barem djelić svoje priče. Kao što je to opisala Salma Deera:
Još jedna upečatljiva značajka novog stila je duljina. Pjesme 20. stoljeća obično su bile dulje, dok se suvremene pjesme skraćuju na duljinu SMS poruke ili Twitter objave, što je dobar primjer uzročno-posljedične veze; kao generacija koja je odrasla s tehnologijom, naučili smo se izražavati kratko i jednostavno, a takav način pisanja koristimo i u našoj poeziji. Trebamo samo reći točno ono što mislimo, bez uljepšavanja jer za to jednostavno nemamo vremena.
Možda najbolji primjer ovakvog stila pisanja je Rupi Kaur. Njezine dvije zbirke poezije, milk & honey (med i mlijeko, Stilus 2017.) i the sun and her flowers (Sunce i njeni cvjetovi, Stilus 2018.) odličan su primjer toga koliko moćna poezija može biti čak i kada je jednostavna i sastoji se od kratkih rečenica. Možda joj je upravo jezgrovitost otvorila put prema široj publici – u tom slučaju može se reći da se poetski ukus mlađih generacija prilagodio načinu interakcije s internetom. Često se kaže da su Internet i društvene mreže skratili raspon pažnje i kognitivne funkcije kod tinejdžera; u tom kontekstu, popularnost kratkih pjesama možemo pripisati tom psihološkom fenomenu.
No, kraći raspon pažnje nije nužno jedini razlog skraćivanja pjesničkih tekstova. Većina suvremenih Internet pjesnikinja koristi platforme poput Instagrama kako bi podijelile svoje pjesme s cijelim svijetom, a budući da Instagram dozvoljava samo slike manjeg, kvadratnog formata, logično je da osoba želi reducirati broj stihova kako bi čitava pjesma stala u zadani prostor.
Intermedijalnost
Postoje i drugi oblici poezije koji su se pojavili kao posljedica interneta, stoga slijedi kratki pregled formi koje se temelje na intermedijalnosti. Godine 2014. objavljena je zbirka kratkih ljubavnih pjesama pod nazivom Literary Sexts autorica Amande Oaks i Caitlyn Siehl. Pjesme su napisane u obliku kratkih SMS poruka korištenjem pjesničkog jezika i metafora u iskazivanju seksualnosti i romantične ljubavi. Intermedijalnost je prisutna i u formi slam poezije koja se objavljuje na YouTubeu, a najistaknutije predstavnice su Andrea Gibson (Honey) i Neil Hilborn (OCD). Neki od mlađih autora također sudjeluju na događajima posvećenim slam poeziji, primjerice Alex Dang i Blythe Baird. Njihovi radovi su začudan spoj ne samo poezije i videa, već često uključuju i živu glazbu, što dodatno naglašava važnost intermedijalnosti u suvremenoj ispovjednoj poeziji.
Uz slam i izgovorenu poeziju, u zadnje vrijeme popularne su i izgovorene pjesme ili albumi, poput How to Never Stop Feeling Sad benda Dandelion Hands ili sleep benda flatsound. Ova vrsta izgovorene riječi ima glazbeno polazište, što omogućuje dublju emocionalnu poveznicu s čitateljem/slušateljicom, posebno stoga što je glazba često melankolična.
Još jedan trend novi u internetskoj poeziji je rječnička poezija kakvu piše primjerice Keaton St. James na Tumblru. Ova rječnička pjesma u prozi objavljena je u njegovoj zbirci Growing koja je dostupna na Issuu:
Poezija Keatona St. Jamesa progovara o djetinjstvu, odrastanju, ljubavi i ranjivosti koju osjećamo kada si dopustimo da izrazimo svoje osjećaje. Njegov pristup temi ljubavi polazi od otvoreno homoseksualne ljubavi – u njegovim pjesmama objekt interesa je često muškarac, a sam Keaton identificira se kao gej trans pjesnik i muškarac, što je također izuzetno važno u okviru suvremenih rasprava o rodnom identitetu i rodno obojenom jeziku/zamjenicama. U vrijeme političke korektnosti koja je, čini se, na vrhuncu, ljudi sami naglašavaju koje zamjenice koriste za sebe (i žele da ih drugi koriste); Keaton St. James želi da mu se obraćaju s “on” (he/him), ali preferirana zamjenica često je i “oni” (they). Rodni identitet postao je jedna od dominantnih tema novovalne poezije te je, uz spolnu orijentaciju i seksualno oslobođenje, suprotstavljen vrijednostima patrijarhata.
Feminizam
Feminizam je prisutan u velikom dijelu suvremene poezije, osobito poezije čije su autorice žene. Feminizam se provlači pjesničkim raspravama o seksu, rodu, rasi i ljubavi. Najistaknutije primjere takve poezije možemo pronaći kod Rupi Kaur, koja se bavi temama kao što su silovanje, negativna predodžba o vlastitom tijelu, društvena očekivanja od žena i slično.
Kaurina zbirka milk and honey priziva poeziju Meggie Royer, autorice zbirki Survival Songs i The No You Never Listened to. Royer često koristi poeziju kako bi izrazila svoje sukobljene emocije vezane uz iskustvo silovanja i seksualnog zlostavljanja. Njena poezija je iskrena, prepuna nesigurnosti i nepovjerenja, no istovremeno prožeta nadom i utjehom, kao što možemo vidjeti na primjeru sljedeće pjesme:
On the first day of creative writing class,
our professor asks us to elaborate on the connection between
language and feeling; we go around the room one at a time.
The red-haired girl in the lacy dress raises her arm high enough
so that we can all see her scars, the white skin of her wrist
like the cool porcelain of a bathtub, sliced into with an X-acto knife.
Language is the antithesis of feeling, she says,
her voice like a deer that’s been run over by a semi
and knows it’s not going to make it,
and the professor nods, spreads his arms wide in front of the blackboard,
a pterodactyl opening its wings, the sound of a heart being
cracked open with a hammer, a body falling from a high window
into frozen meadows below. Another boy responds.
No, he says. Language is a synonym for feeling.
He pulls up his sleeves too.
Royer najčešće piše o silovanju, alkoholizmu, spontanom pobačaju, depresiji i anksioznosti, kao i samoubojstvu, samoozljeđivanju i drugim mentalnim poremećajima. Njen feministički diskurs rasvjetljava unutrašnje funkcioniranje obitelji i ljubavnih odnosa, ali i kako je to biti žena u današnjem društvu.
Feministička retorika pojavljuje se i u pjesmama koje imaju izražene intertekstualne poveznice s grčkom mitologijom, a posebno u pjesmama koje tematiziraju mitove o Perzefoni, Meduzi i drugim ženskim figurama koje su zlostavljane i ugnjetavane u patrijarhalnom društvu. U pjesmi Persephone Speaks Danielle Michalleni, lik Perzefone odbacuje “glasine da je ugrabljena” (people whispered / that I’d been dragged) kako bi se suprotstavila uvjerenju da žene nemaju slobodnu volju te da su slabe i podložne muškarcima. U Michalleninoj pjesmi Perzefona jasno govori da je sama to tražila od Zeusa (I asked him for it), čime si pripisuje moć odlučivanja – što je važan element feminizma, osobito u pogledu tjelesne autonomije.
Stoga, možemo ustvrditi da feminizam ima značajnu ulogu u suvremenoj internetskoj poeziji. Ono po čemu se starija i novija feministička poezija razlikuju je izravnost pristupa pisanju – predstavljanje tabu tema kao nečeg logično prisutnog u ispovjednoj poeziji omogućilo je otvorenu i iskrenu raspravu o ženstvenosti, mentalnim bolestima, rodnom identitetu, seksualnosti, imigraciji i drugim temama. Dijeljenje poezije putem društvenih mreža postalo je nezamjenjivi način privlačenja publike te dodatno potaknulo diskusiju o gore navedenim temama. Online platforme također su potaknule jezične promjene – jezik je postao sažet i pojednostavljen, što je rezultiralo kraćim tekstovima te intermedijalnošću stilova i mogućnostima objave, što je posebno vidljivo na primjeru video slam poezije, izgovorene riječi i SMS poezije. Intertekstualnost je i dalje prisutna kod brojnih autora i autorica ispovjedne poezije, od referenci na umjetnike-mučenike poput Van Gogha i Plath do grčke mitologije kako bi se odbacila romantizacija mentalnih bolesti i samoubojstva. Sve u svemu, internetska poezija je neizostavan dio suvremene kulture, vrlo je popularna te potiče čitatelje da se i sami izraze kroz poeziju, da čitaju i uče, što je jedan od načina kako se možemo oduprijeti patrijarhalnom društvu.
Kronološki pregled
2010.
Tyler Knott Gregson (blog)
2011.
Warsan Shire, Teaching My Mother How to Give Birth
Iain S. Thomas, I Wrote This for You
2012.
Meggie Royer, Unrequited
2013.
Clementine von Radics, As Often As Miracles; WHERE ARE YOU PRESS
Meggie Royer, Survival Songs, Healing Old Wounds with New Stitches
Nayyirah Waheed, salt.
Lang Leav, Love and Misadventures
Amanda Oaks, WORDS DANCE
2014.
Ashe Vernon, Belly of the Beast
Caitlyn Siehl and Amanda Oaks, Literary Sexts
Caitlyn Siehl, What We Buried
Trista Mateer, Honeybee
Tyler Knott Gregson, Chasers of the Light
Azra Tabassum, Shaking the Trees
Lang Leav, Lullabies
Amanda Oaks, Hurricane Mouth
Fortesa Latifi, This Is How We Find Each Other
Rupi Kaur, Milk and Honey
2015.
Ashe Vernon, Wrong Side of a Fistfight
Clementine von Radics, Mouthful of Forevers
Trista Mateer, The Dogs I Have Kissed
Meggie Royer, The No You Never Listened to, Missed Connection
Nayyirah Waheed, Nejma
Tyler Knott Gregson, All the Words Are Yours
Fortesa Latifi, No Matter the Time
Salma Deera, Letters from Medea
Lang Leav, Memories
R. H. Sin, Whiskey, Words, and A Shovel
Lora Mathis, The Women Widowed to Themselves
2016.
Ashe Vernon, Boatman & Before the First Kiss (s Tristom Mateer)
Caitlyn Siehl, Crybaby
Trista Mateer, Redacted
Natalie Wee, Our Bodies & Other Fine Machines
Lang Leav, The Universe of Us
R. H. Sin, Rest in the Mourning
Amanda Lovelace, The Princess Saves Herself in this One
2017.
Orooj-e-Zafar, Home and Other Debris
Atticus, Love Her Wild
Lang Leav, Sad Girls
R. H. Sin, I hope this reaches her in time; Algedonic; A Beautiful Composition of Broken
Rupi Kaur, The Sun and Her Flowers
***
Ariela Herček je pjesnikinja i studentica anglistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.
S engleskog prevela: Tihana Bertek
