“Anne Sexton bila je pjesnikinja i samoubojica,” napisala je Adrienne Rich povodom njezine smrti. Činjenice iz kaotičnog i problematičnog života Anne Gray Harvey, odnosno Anne Sexton, dobro su poznate.
Rođena je 9. studenog 1928. u Massachusettsu u dobrostojećoj obitelji kao najmlađa od tri kćeri. Utočište od disfunkcionalnih (barem ih je ona tako doživljavala) obiteljskih odnosa pružala joj je prateta Anna Dingley, Nana iz pjesama, koja je završila u mentalnoj bolnici kad je Anne imala 13 godina.
Sama pjesnikinja sebe je opisala kao “djevojčicu koja je trebala biti dječak, neželjena treća kći,” dok je njena sestra Blanche izjavila da je Anne bila “voljeno dijete kojem se puno udovoljavalo – uvijek u središtu pažnje.”
Pitanje granica istine i fikcije, ili barem individualne istine, nešto je što će pratiti pjesnikinju cijeli život i s čime će se i sama poigravati.
“Činjenice su nevažne stvari koje vas trebaju uvjeriti u emocionalni sadržaj pjesme,” ili, “Mogu pisati o duboko osobnim stvarima, no često nisam osobna o samoj sebi,” izjavila je.
Anne je pohađala školu u Wellesleyju, provela dvije godine u internatu Rogers Hall i jednu godinu na Garland Junior Collegeu u Bostonu. Netom prije 20. rođendana pobjegla je i udala se za Alfreda Mullera Sextona II, zvanog Kayo, te radila kao manekenka za agenciju Hart. Mladi par ubrzo odlazi živjeti kod njenih roditelja, Kayo počinje raditi za svog punca, a Anne 1953. rađa prvu kćer, Lindu. Iduće godine dijagnosticirana joj je postporođajna depresija.
Drugu kćer, Joyce, rađa 1955., a u tom periodu umire Nana, što je dodatno doprinijelo depresiji.
Brigu za djecu preuzimaju baka i djed, a Anne završava u privatnoj psihijatrijskoj bolnici Westwood Lodge čija je upraviteljica u to vrijeme Marta Brunner-Orne, figura “dobrohotne ali stroge majke”. Njen sin Martin Orne, koji će kasnije liječiti Anne i odigrati važnu ulogu u njenom životu (i nakon smrti), izjavio je:
“Na više načina Anne je voljela svoju djecu i obitelj, ali jednostavno se nije mogla nositi s ulogama koje su se od nje tražile.”
Na vlastiti rođendan 1956. nesretna mlada majka pokušala se ubiti po prvi put, a kasnije će se slični incidenti također događati oko rođendana. Činjenicu da je Sexton uopće počela pisati možemo zahvaliti spomenutom psihijatru kojeg je posjećivala sedam godina i koji se spominje u brojnim njenim pjesmama (“You, Doctor Martin“).
Na njegov poticaj, dvadesetosmogodišnja Anne počinje pisati i priključuje se pjesničkoj radionici Johna Holmesa. Tamo upoznaje Maxine Kumin (koja će joj postati bliska prijateljica), Roberta Lowella, Georgea Starbucka i Sylviu Plath. Važnu ulogu odigrao je i W. D. Snodgrass, čija je pjesma “Heart’s Needle” poslužila kao veliki izvor inspiracije.
Za Anne, najvažniji aspekt radionice bio je osjećaj pripadnosti, kojeg uspoređuje sa sličnim iskustvom u psihijatrijskoj bolnici:
“Kad mi je bilo loše i kad sam postala izmještena, mislila sam da sam potpuno sama … no shvatila sam da nisam, da ima drugih poput mene; pripadala sam pjesnicima, tamo sam bila stvarna.”
“Sjećam je se,” piše Kumin o njihovom prvom susretu, “visoka, plavih očiju, nevjerojatno vitka, kose ukrašene cvjetovima, vješto našminkana, poput supermodela.” Izgled je svakako bio važan dio Anneine karizme, bila je dobra performerica i uživala je u pozornosti.
Njena prisutnost na podiju bila je teatralna, s čašom vode, cigaretama i pepeljarom kao rekvizitima. Koristila je duge pauze u govoru, šaputanje, pseudo-povike; svaka gesta bila je promišljena.
Godine 1959. umrli su joj majka i otac, a dolazi i do problema u braku, što potiče novi mentalni slom, no Anne se nastavlja baviti poezijom koja joj je tada bila jedina stabilna točka u životu. Neopterećena tradicionalnim (pjesničkim) obrazovanjem, Anne je dobro napredovala i ubrzo su joj neke od pjesama objavljene u časopisima The New Yorker, Harper’s Magazine i Saturday Review. Prva zbirka, To Bedlam and Part Way Back objavljena je već 1959., a druga, All My Pretty Ones (1962.), nominirana je za National Book Award. Za zbirku Live or Die iz 1966. osvojila je Pulitzerovu nagradu.
Pisala je o masturbaciji, pobačaju, menstruaciji, incestu, preljubu i ovisnosti u vrijeme kada to nisu bile društveno prihvatljive teme, a kamoli u poeziji.
Ipak, mentor Holmes nije odobravao ispovjedni smjer kojim mu je učenica krenula. U pismu Maxine Kumin, Holmes je zapisao:
“Anne ne samo da ima dvije teme, psihičku bolest i seks, već piše toliko sebično o sebi, kako bi razotkrila i šokirala i priznala. Njena motivacija je pogrešna…”
Na sukob se Anne osvrnula u pjesmi “For John, Who Begs Me Not to Enquire Further“. Početkom ’70-ih, kad je objavljena zbirka Transformations, “transformacije” bajki braće Grimm, ona postaje iscrpljena, opsjednuta pjesnikinja koja pokušava posložiti dijelove slagalice u cjelinu koja će je spasiti.
Postepeno je sve više počinju okupirati vjerska pitanja, što je u konačnici kulminiralo posthumno objavljenom zbirkom The Awful Rowing Toward God (1975). Njena potraga za Bogom može se promatrati u okviru cjeloživotne želje za afirmacijom od strane muške figure autoriteta, s obzirom da su je i psihijatar i kasnije svećenik (“Bog je u tvojoj pisaćoj mašini”) uputili na pisanje poezije kao oblik spasenja.
U međuvremenu je promijenila nekoliko psihijatara i psihičko stanje joj se pogoršalo, te se pojačano oslanjala na tablete za smirenje i alkohol. U proljeće 1974. neuspješno se pokušala ubiti, da bi šest mjeseci kasnije, 4. listopada, obukla majčinu bundu, natočila si čašu votke, zatvorila se u garažu i počinila samoubojstvo trovanjem ugljičnim monoksidom. Osjećaj za teatralno pratio ju je do samog kraja.
Nakon deset godina istraživanja, Diane Wood Middlebrook objavila je kontroverznu knjigu Anne Sexon: A Biography (1991.) koja je izazvala poprilično burne reakcije.
Naime, dr. Orne je, u dogovoru sa pjesnikinjinom književnom izvršiteljicom, kćeri Lindom, biografkinji dao na uvid snimke njihovih terapijskih sesija.
Nije se pobunila samo psihijatrijska zajednica, optuživši Ornea za kršenje etičkih principa, već su Anneine nećakinje objavile tekst u kojem upozoravaju da je Anne bila vrlo bolesna žena čija sjećanja ne trebamo shvatiti ozbiljno. Vjerojatno su ih najviše pogodile insinuacije da je obitelj zlostavljala Anne te njen iskaz o odnosu s Lindom. Sexton je povjerila psihijatru da je znala udariti Lindu bez razloga te da su njeni nerazumni zahtjevi eskalirali u incestuozno ponašanje prema kćeri kada Kayo nije bio kod kuće.
“Ovo je bilo teško za pročitati,” napisala je Linda u pismu upućenom biografkinji, “nikome iz obitelji se ova knjiga neće svidjeti. Ne smiješ o tome više brinuti … Svi smo bili povrijeđeni živeći uz nju, iza nje, u njenoj sjeni, držeći je za ruku … jedini način da se nadraste bol je da kažemo sve, i kažemo to iskreno.”
