Pisati o otoku znači pisati o ljubavi. Jer otok je ljubav. Na otok dolazimo da bi se susreli sa sobom u onom najogoljenijem smislu. Već na samom pristaništu ljuštimo sa sebe sve bez čega možemo i trebamo i susrećemo se sa sobom, reduciranim, čistim kao istina. Pisati o ljubavi znači pisati o otoku. Jer ljubav je otok. Mjesto na kojem se upoznajemo s onim u nama što možemo pružiti drugome: pokoju pitomu uvalu, red žilavih maslinika, mali vinograd na uzvisini i litice što se obrušavaju u more. Škrtu zemlju prebogatu životom.
Baš kao i ljubav, otok nas nastanjuje, i dobro je da je tako, jer ga jednom naseljeni nosimo svuda sa sobom. Njegov žarki dan i noć u kojem mrak ima i miris i okus. Ništa se na otoku, ništa se u ljubavi, ne može do kraja dokučiti, obuhvati, uzeti. Iako uvijek dijelom neopipljivi i neshvatljivi, rastegnuti između između sadašnjosti i sjećanja, rijetko što je stvarnije od otoka i od ljubavi.
Karta otoka, zaborav
(neobjavljeni ulomak iz rukopisa „Jesmo li to bili mi”)
U Helsinkiju sam se prvo sjetio da se ne mogu sjetiti. Moja grupa sjedila je i slušala kako pijanist prebire po tipkama na ogromnom koncertnom klaviru, jednom od onih na kojima krasopisom piše Steinway & Sons. Crkva, čula si za nju sigurno – to je ona što je sasvim izdubljena u stijeni, bila je dupkom puna ljudi, ali nije se moglo čuti nikakvo ljudsko mrmorenje. Svi su nepomično sjedili, neki su čak i zadrijemali, i to more ljudi prepustilo se zvuku koji je ispunjavao crkvu sve do vrha, sve do sjajnog bakrenog sunca koje je njezin strop. Bio je to neobično miran trenutak, jedan od onih koji te preplave kada znaš da si dao najbolje od sebe.
Naslonio sam se na hladnu stijenu, oštru kao morska litica, jer mi je trebalo uporište, jer sam znao da nisam dao nabolje od sebe i da će ova plima mira koja njih nosi mene zaobići i ostaviti me istim kakvim sam i bio. I dalje ću sjediti na bijeloj stijeni na otoku koji smo proglasili našim i gledati kako plima dolazi i odlazi, a neću imati snage ustati.
To sam popodne počeo zapisivati sve čega sam se mogao sjetiti. Prvo što sam ucrtao u kartu kada sam ostao nasamo bilo je mjesto gdje smo izašli iz broda, a tebi su oči sjajile od radosti. Rekla si da je na tom mjestu more duboko zagrizlo u otok.
Onda sam ucrtao kozji put za Slabunaru gdje smo s brdašca promatrali Svetac, nepreglednu pučinu i elegantnu zakrivljenost zemlje. Ucrtao sam koliko sam po sjećanju mogao, jer tu smo stazu sami prokrčili to popodne, i put preko hridi i makije natrag u Porat i vojni bunker na čijoj smo se terasi smijali i pili vrući i gusti biševački plavac jer nismo imali vode. Ti si rekla da smo sami na svijetu, a ja sam se zagrcnuo u pokušaju da ti kažem da je opet postojao netko treći.
Najdulje mi je trebalo da ucrtam rutu od Porta do juga otoka koja vodi preko napuštenog sela na brdu kroz vinograde, gdje trsje raste u pijesku, do šljunčanog puta gdje je s jedne strane otok odsječen kao nožem. Na kraju sam ucrtao i visoku hrid na kojoj smo, skriveni od zvizdana, ležali ščućureni ispod žilavog grma jer ništa više nije uspjelo izrasti tako blizu pučini. Zagledala si se u prazninu horizonta i rekla da je to kraj svijeta. Ja sam rekao: Naravno da nije.
Ruta koju sam iscrtao na karti Biševa izgleda kao linija našeg života: prvo je jasna i snažna i nepokolebljivo vijuga otokom, a onda postaje sve tanja i slabija dok je u jednom trenutku sasvim ne nestane. Crtajući nju nacrtao sam vlastiti portret.
I to je ono što sam ti htio reći. Da mi je žao zbog svega što sam uzeo, a nije bilo moje da uzmem. Kao što je taj kraj svijeta. I svega onog drugog što sam učinio, a što te je još više zabolio. I to da sam s tobom vidio više nego što sam mogao sam. Možda sam zato sam na kraju sebi oduzeo tebe.
Sada mi ostaje samo da zapisujem sve ovo, unosim riječi u oblak da titraju iznad nas, nevidljive tiho zuje kao dalekovodi koji napajaju naše gradove. I možda jednom netko na nekom serveru probije sve lozinke, nađe ovo moje pismo, pročita ono što sam zapisao pa kaže, onako za sebe, a opet meni: „Budalo”.
I znaš što. Bit će u pravu.
~~~ PREPORUKA ZA ČITANJE ~~~
Andriana Škunca: Otok, zrcalo riječi (Fraktura, 2021.)
KAKO ODLAZIŠ
Kako se spremaš otputovati, tako se istodobno vraćaš mjestima prošlosti. Premda zanijekana, potisnuta ili odveć bliska, ta se daljina, minula prožimanja stvarima, opet zaokružuju u tihi hod. Svod te slijedi slikama u prahu. Ma koliko udaljena, ljubav se prerušava u stalnog istražitelja.
Ako je i prošla, ostali su crteži na stropu, vijuge sata, sitna sjećanja što se daju razložiti. Kako odlaziš, tako i budi: odsutnost što se vješa o vrata, škripa zahrđale ključanice, napor vjetra da zavlada i u sobi.
OTOK
Skupio se
ispod
oblaka
Bliže nebu
Između
smrti
i putovanja
nema razlike
Ovce snene
iza onoga
što dolazi
ili je već bilo
S unutarnje strane
otoka
s njegova
dna
vraća se noć
Čujem kako valovi
odvojeni morem
vuku za sobom
slani mrak.
CESTA
Južna cesta
i sjeverna
jedna u drugoj
i jedna iz druge
Noćna
i danja
Pravac što me dijeli
Idem
u oba smjera
istočni
i zapadni
Putovima
koji presijecaju
otok
Vjetar s mora
i vjetar s kopna
jednako udaraju
Čiste
prostor
oko kuće
Koraci
razasuti
u pomrčini
Do svega
što se ne odaziva
ODLAZIMO
Vjetar
brusi kamenjar
u kameni
prah
Prevrnuto leži
sve što nema
korijena
Šuplja zavjetrina
ne zadržava ništa
Otišli
svi koji su budućnost
zamijenili prošlošću
Za njima i mi
neustrašivo
Serijal Koga se to tiče? donosi izbor iz poezije i proze suvremenih autora/ica sa željom da vas potakne na čitanje i pokaže kako, zašto i koliko nas se svaki od naslova osobno tiče. Naslove odabire i na naslovno pitanje jedan od mogućih odgovora daje Luiza Bouharaoua.
